POLITIKA
„ Borba za vlast između etničkih grupa u
BiH neizostavno vodi novom konfliktu što dalje dezintegrira BiH“ izjavio je
Bogićević u intervjuu za podgorički list Monitor
FOTO: Bogićević (Agencije)
Nekadašnji član Predsjedništva Jugoslavije
Bogić Bogićević u intervjuu za podgorički list Monitor govorio je o raspadu
Jugoslavije, ratnim dešavanjima, aktuelnoj političkoj situaciji…
Bogićević je na historijskoj sjednici
Predsjedništva Jugoslavije 12. marta 1991. godine glasao protiv uvođenja
vanrednog stanja u državi, čime je šokirao srbijanski politički vrh koji je od
njega kao Srbina očekivao da ih podrži u njihovim planovima, prenosi agencija Patria.
– Na toj sjednici Predsjedništva od 12.,
13. i 15. marta predložena je Odluka o zavođenju vanrednog stanja na cijeloj
teritoriji SFRJ i Odluka o podizanju borbene gotovosti oružanih snaga,
uključujući i mobilizaciju dijela jedinica. Meni se, između ostalog, postavilo
pitanje zašto i protiv koga uvodimo vanredno stanje u zemlji a da pritom, kako
nalaže Ustav i zakoni, nismo dobili saglasnost republika i pokrajina i Saveznog
izvršnog vijeća, čiji predsjednik Ante Marković nije ni prisustvovao sjednici.
Zašto podižemo borbenu gotovost vojske i mobilišemo jedinice, ako je to u
nadležnosti Ministarstva narodne odbrane. To nije bio prijedlog za vanredno
stanje, već prijedlog za totalni rat koji je trebalo da počne 12. marta 1991.
godine na čitavom prostoru Jugoslavije. To znači da je trebalo definitivno
proizvesti sukobe i rasulo u zemlji, raslojavanje i međusobni sukob unutar
višenacionalne JNA slijedeći zahtjeve i parole kao što su: „Dole Ustav”,
„Vlast Armiji”, „Hoćemo oružje”… Trebalo je donijeti odluku da ta
ista „narodna” armija okrene oružje protiv vlastitog naroda i stane na
stranu beogradskog režima. O tome su iscrpno pisali, između ostalih, Borisav
Jović i Veljko Kadijević u svojim knjigama. Samo dogovaranje, a ne ratovanje
bio je i ostao moj stav. Takvu odluku nisam mogao niti htio podržati, jer bi to
bila odluka za rat, a ne za mir, a nosio bih odgovornost zato što bih u rat
poslao 200.000 vojnika i oficira. Zašto?
Bogićević je istakao da je tada bilo
previše aktera koji su bili za opciju rata, a premalo onih koji su bili voljni
stvari riješiti mirnim putem i pregovorima.
– Više aktera tadašnje krize bilo je za
svađalačku i ratnu opciju nego za konstruktivne razgovore o budućnosti napukle
Jugoslavije. Velike sile također nisu radile onako kako su govorile, pa ni one
nisu pozitivno utjecale na događaje. Slobodanu Miloševiću je, izgleda, trebao
rat po svaku cijenu, odbijao je i ono malo prijedloga koji su pozivali na
razumne razgovore. Milošević se sutradan po završetku sjednica Predsjedništva, 16.
marta obratio javnosti i rekao da Jugoslavije više nema i da on ne priznaje
savezne organe i njihove odluke. Podrazumijeva se da se nikakve promjene
granica na prostoru Jugoslavije nisu mogle dogoditi bez rata, nikakve uspostave
novih granica nisu bile moguće bez etničkog čišćenja, što je opet značilo rat.
Rat se nažalost dogodio, a sve je moglo biti drugačije. Neka o tome sude
istoričari – ističe Bogičević.
On je upozorio na novu opasnost koja se
širi regionom usljed sve većeg porasta nacionalizma u svim bivšim
jugoslovenskim republikama.
– Teška srca odgovaram na ova pitanja, jer
ne želim rat. Nažalost, neki u svojoj osiljenoj zahuktalosti, još manje ili
više, otvoreno prijete. Prijete novim podjelama, odvajanjima, razdvajanjima,
pripajanjima… Kako ovdje, tako i u svijetu. Sve to prećutno podrazumijeva i
priziva oružje i smrt. A smrt nikada nije bila, niti smrt može, niti smrt smije
biti rješenje. Ako zvaničnici Evropske unije kažu da Evropa nema kapacitet da
se bavi Balkanom i ako oni ne isključuju mogućnost novog rata na Balkanu,
uključujući brojne analitičare, onda se to mora uzeti ozbiljno. Nisu to prazne
priče. U svijetu se trenutno vodi više od 50 ratova sa vjerskim predznakom, što
znači da ih i ovdje nije teško pokrenuti. U Dejtonu je stavljena tačka na
oružane sukobe, ali ne i na rat koji je nastavljen drugim sredstvima.
Bogić Bogićević je govorio i o aktuelnoj
političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, te je istakao fenomen da je BiH već
25 godina priznata i ravnopravna članica UN-a, ali da još uvijek nije priznata
od strane svih njenih stanovnika.
– Već 25 godina BiH, međunarodno priznata
država i članica UN, još nije priznata od svih svojih građana i od vlasti na
svim nivoima. Akteri rata su i nakon Dejtona nastavili ostvarivanje svojih ciljeva
drugim sredstvima do konačne podjele ove države. Kreatori rata, pokazalo se, ne
mogu biti kreatori mira, a pogotovo partneri međunarodnoj zajednici u
implementaciji Dejtonskog sporazuma. Marginaliziranje položaja građanina u BiH
i naglašavanje nacionalnih kolektiviteta rezultiralo je podjelom BiH na više
„etno državica”. Zbog toga nije moguće na bilo koji način iskazivati
pripadnost BiH kao državi građana. Ne samo da je ukinuto direktno
predstavljanje i izbori – jednako biračko pravo (aktivno i pasivno), jednak
pristup javnim službama, već je cjelokupna sfera političke slobode redukovana
na etničku slobodu. Etnički programi diktiraju političke procese. Borba za
vlast između etničkih grupa u BiH neizostavno vodi novom konfliktu što dalje
dezintegrira BiH.
Dejtonski Ustav ne poznaje kategoriju
građana ni političke zajednice. On jedino poznaje urođenika u određenoj
etničkoj grupi. Zbog toga se pripadnici svih etničkih grupa u BiH, Bošnjaci,
Srbi i Hrvati i pripadnici etničkih manjina osjećaju kao stranci u BiH, zavisno
na kojem teritoriju BiH žive, a kao svoju državu osjećaju onaj mali etnički
prostor koji je nastao kao rezultat rata i nasilja etničkog čišćenja straha i
mržnje.
Bogićević je govorio i o uspostavi tzv.
hrvatskog entiteta u BiH. On je kazao da on faktički već postoji, samo što još
uvijek nema svoju zakonodavnu i izvršnu vlast.
– Već faktički postoje srpski, bošnjački i
hrvatski entitet, samo što jedan, onaj hrvatski, nema zakonodavnu i izvršnu
vlast, a sve drugo ima: Elektroprivredu, Poštu, Telekom, vode, ceste, šume,
univerzitete, akademiju… Kako se događaji odvijaju, mislim da bi moglo doći i
do ozvaničavanja takvog stanja na terenu. To bi bila potpuno drugačija BiH, ako
bi je u takvim okolnostim, kao nezavisne i jedinstvene države, uopšte i bilo.
Nekadašnji član Predsjedništva Jugoslavije
i poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta BiH istakao je i da prijetnje
Milorada Dodika o raspisivanju referenduma nisu samo pucanj u prazno.
– Nisu to pucnji u prazno, ali se ništa i
ne može dogoditi bez podrške tzv. međunarodne zajednice. Očito je njihovo
opredjeljenje da idu ka secesiji u ovom ili onom obliku. To ne mora da se
dogodi referendumom, niti tako brzo kako predviđaju neki strani analitičari.
U intervjuu se Bogićević osvrnuo i na
ponudu EU 1991. godine da Jugoslavija uđe u EU kako bi se izbjegao rat.
– Evropski predstavnici su u predvečerje
rata nudili pomoć, pa i novac za Markovićeve ekonomske reforme. No, ta njihova
konkretna ponuda, ako je i bila iskrena, stigla je prekasno. Tek krajem juna
1991. Evropa nam je poručila da će nas prečicom primiti u svoj sastav i pomoći
sa četiri milijarde dolara. Taj prijedlog, prije svega, nije prihvatila Srbija,
a zatim Slovenija i Hrvatska, koje su već donijele odluku o otcjepljenju.
Bogićević je još jednom ponovio svoje
kritike na račun Međunarodne zajednice koja je, prema njemu, morala bolje
reagovati.
– Međunarodna zajednica i velike sile
značajno su utjecali na krizne tokove i njihov rasplet. Od američkih i
evropskih visokih zvaničnika dobijali smo garancije da nikakvo mijenjanje
granica ne dolazi u obzir, da reforme u zemlji treba da budu kompromisne i
mirno provedene, uz njihov budni nadzor. Međunarodna zajednica najispravnije bi
postupila da je insistirala na demokratskom obrascu obaveznom za sve u
tadašnjoj Jugoslaviji, a da je svoje priznanje nezavisnosti novonastalih država
uslovila time da se sve procedure, a ne samo referendumi, provedu u
demokratskom duhu. Oni to nisu učinili. U brojnim diplomatsko-političkim
intervencijama diljem svijeta, međunarodna zajednica rijetko gdje je dala tako
slabe rezultate kao kod nas. U to uključujem i njihovo sponzoriranje Dejtonskog
sporazuma koji je produžio agoniju BiH.
Njegov život obilježila je akcija vođena
pod nazivom „Lomljenje Bosanca“, ali je iz te akcije uspio izaći kao pobjednik.
– Njihova akcija vođena je pod šifrom
Lomljenje Bosanca. Pritisci i pokušaji potkupljivanja stizali su sa mnogo
strana. O tome je Jović pisao u svojoj knjizi, kada se sve događalo u trokutu
Milošević – Jović – Kadijević. Trebalo je postići većinu u Predsjedništvu SFRJ
kako bi se izbjegla bilo kakva odgovornost beogradskog režima i svih režima u
pokrajinama za početak rata. Vojska je bila uz njih. Međutim, moj glas nisu
mogli dobiti, iako su danonoćno sa mnom vođeni razgovori u kojim mi se
ukazivalo na eventualne posljedice ako ne prihvatimo takvu odluku jer sam ipak
Srbin. Objašnjavao sam da ja jesam Srbin po rođenju, ali da to nije moja
profesija, jer sam, prije svega, čovjek, kojeg su na referendumu birali svi
građani Bosne i Hercegovine u Predsjedništvo SFRJ.
Kada vas neko danonoćno pritišće, ta opruga
otpornosti često postaje sve jača. Shvatio sam da mi mogu uzeti život i niša
više. Nisam prihvatao njihove prijedloge, bio sam spreman na sve posljedice.
Odobravati ono što su tada činili političko-nacionalističke siledžije bilo bi
ravno moralnom samoubistvu. To bi značilo ono najgore – izdati sebe.
Znao sam da fanatični nacionalisti ne mrze
samo drugi narod, već i ljude iz svog naroda koji ne mrze druge. Oni određuju koliko
je ko veliki i dobar pripadnik svoje nacije. Sve što kažete protiv takvih
shavatanja predstavlja „nacionalnu izdaju”. Znao sam da su u nadolazećem
ratu pored neprijatelja jednog naroda potrebni i izdajnici. Kao čovjek
opredijeljen protiv mržnje i diskriminacije ljudi po bilo kojem osnovu, protiv
nasilja i netolerancije, prihvatio sam odium radi budućnosti ovih ljudi. Znam
da sve što je zasnovano na lažima i isfabrikovanim optužbama ne može vječno
trajati i da će istina makar sa zakašnjenjem izaći na vidjelo. Znao sam da u
ratu nikada ne gine samo jedna strana u sukobu. Mnogo je poginulo mladih ljudi
iz Srbije i Crne Gore, koje, kako kažu, nisu bile u ratu. Međutim, oni nisu
ginuli u Podgorici i Herceg Novom, u Kragujevcu ili Leskovcu, braneći svoje porodice,
kuće i imanja, već u Dubrovniku i Vukovaru, Sarajevu i Srebrenici u kojoj je
počinjen presuđeni genocid, najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog
rata. ZAŠTO?
Bogićević je na kraju istakao da aktuelni
politički lideri na ovim prostorima vode narode u dužničko ropstvo.
– Aktuelni političari su dobili podršku
glasača na izborima, ali ne bi i mogli opstati na vlasti da nisu kooperativni
sa međunarodnim arhitektima novog svjetskog poretka i globalizacije. Oni nas
vode u dužničko ropstvo i robovsku demokratiju i tako kupuju opstanak na vlasti
putem zaduživanja pod uslovima koje diktiraju Međunarodni monetarni fond,
Svjetska banka… Badenterova komisija koja je proglasila kraj Jugoslavije
saopštila je da Jugoslavija duguje 15,6 milijardi dolara. Države nastale
raspadom Jugoslavije imaju sadašnji spoljni dug od 186 milijardi dolara. Ove
cifre dovoljno govore.
Bogić Bogićević je cijeli rat proveo u
Sarajevu na mjestu potpredsjednika SDP BiH, predsjednika OK BiH, a bio je i
poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta BiH.
Bogićević je bio član Predsjedništva SFRJ
od 16. maja 1989. do septembra 1991. godine. Za člana Predsjedništva SFRJ
izabran je referendumom građana BiH, 25. juna 1989 godine, između pet kandidata
čime je postao prvi, demokratski izabrani član Predsjedništva SFRJ iz SR BiH.
(TBT)