ANALITIKA
Laburisti slobodno mogu da se otisnu u velike teme jer, što
je ironično, zaostaju u anketama i već su etiketirani kao ekstremisti
FOTO: (Christopher
Furlong/Getty Images)
U načelu, u Britaniji postoje dvije vrste ljevičara: oni
koji vjeruju da su tržišta nužno zlo i oni koji misle da su ona nepotrebno zlo.
Manifest Jeremyja Corbyna Laburističku partiju svrstava među ove druge. Ova
pozicija je razumljivo privlačna glasačima. Povjerenje u institucije potkopano
je još od finansijske krize 2008. godine, djelimično i zato što se smatralo da
su one na strani bogatih i moćnih, odgovornih za ekonomsku katastrofu. Bivši
laburistički lider Ed Miliband bio je u pravu kada je rekao da se centar
gravitacije pomjerio ulijevo i protiv slobodnih tržišta. Javnost je bila, i još
uvijek je neprijateljski raspoložena prema velikim bankarima i bijesna zbog
visine direktorskih plata.
G. Miliband je izgubio izbore 2015. jer je doživljen kao
opterećenje, a Laburistička partija kao simbol koji je izgubio svoj sjaj. Georgeu
Osborneu, tadašnjem glavnom strategu torijevaca, odato je priznanje za pobjedu
iz pogrešnih razloga. On je vjerovao da je veličina deficita kao mjere
ekonomske kompetentnosti zapečatila pobjedu torijevaca; to je omogućilo da se
održi mit o uspješnosti štednje. Da biste shvatili koliko je to irelevantno, uzmite
u obzir da danas premijerka ne pominje fiskalni deficit, iako je on sada veći
nego što je bio prije krize 2008. godine. Umjesto toga, Theresa May je usvojila
Milibandovu stambenu i energetsku politiku, kao i politiku korporativnog
upravljanja, uprkos tome što su ih torijevci okarakterisali kao „marksističke“
kada su ih laburisti ponudili. Kako se čini da rukovodstvo konzervativaca
prihvata mnogo više intervencija u ekonomiji nego što su tačeristi ikada
prihvatali, laburistima treba čestitati na ponudi hrabrijeg plana.
Zbog toga manifest laburista treba pozdraviti dobrodošlicom.
Od 2010. godine, prosječni glasač gledao je kako plate stagniraju a lični dug
vrtoglavo raste. Mada torijevci petljaju oko tržišta, njihov cilj je još jedan
saziv parlamenta koji će smanjivati troškove i podizati takse. Zaposleni se
suočavaju sa još jednim periodom u kome će plate ostati niske, a stanarine
rasti. Većina će provesti svoje zrele godine radeći kako bi svom stanodavcu
omogućili da postane još bogatiji. Nasuprot tome, planovi laburista su veće
zaduživanje za preko potrebne investicije i finansiranje veće potrošnje uz veće
takse. To bi smanjilo rupe u zaštitnoj mreži države, sastavljenoj od Nacionalne
zdravstvene službe, državnog školstva i socijalne zaštite, kroz koje sada propada
preveliki broj ljudi.
Činjenica da se od laburista traži da se eksplicitno izjasne
da li će finansirati opštine da roditeljima obezbijede troškove sahrane svoje djece
– samo pokazuje koliko zlonamjerna zemlja smo postali. Laburisti slobodno mogu
da se otisnu u velike teme jer, što je ironično, zaostaju u anketama i već su
etiketirani kao ekstremisti. Oni nude razumnu mješavinu – zadržavanje Zakona o
ljudskim pravima, keša za Sigurni početak, suspenziju prodaje oružja Saudijskoj
Arabiji i polovinu mjesta za žene u vladi. G. Corbyn je kompromisno zaobišao osjetljivo
pitanje nuklearnog naoružanja, što ide u prilog laburistima. Mnogo je lošije to
što je i u vezi sa brexitom njegov stav ostao mutan. On nema jasnu ponudu ni u
vezi sa imigracijom. To ostavlja kandidate laburista bez spremnog odgovora na
ovo ključno i neizbježno pitanje.
Pogledajmo koje su najprivlačnije politike iz ovog
manifesta, one koje će se dobro odraziti u anketama: renacionalizacija željeznica
i vraćanje Kraljevske pošte u državno vlasništvo, uz plan da se obezbijedi da
pošte i dalje ostanu središta zajednica. I jedno i drugo je popularno, mada
skupo. Neka od velikih obećanja iz ovog manifesta su više simbolična nego
korisna. Cijena energenata je previsoka, ali preuzimanje Nacionalne mreže u
državne ruke tu neće pomoći. U tome bi se zaglavila bilo koja vlada, a posebno
jedna do te mjere nepripremljena kao što je vlada g. Corbyna. Ukidanje
školarina za univerzitete zvuči kao sjajna ideja, ali od nje bi najviše koristi
imali diplomci koji najviše zarađuju. Laburističkoj vladi bi bilo bolje da
potroši taj novac – oko 8 milijardi funti – kako bi preokrenula rastuće
smanjenje beneficija zbog koga će porodice zaposlenih sa djecom gubiti 3.000
funti 2020. godine. Ovi prijedlozi, kao i veće takse za one koji zarađuju preko
80.000 funti, služe samo isticanju vrlina ove partije. Vođstvo laburista će vjerovatno
morati da se suoči sa svojim nezadovoljnim izbornim tijelom. Posvećenost
„socijalističkim“ idejama koje provejavaju kroz ovaj radikalni dokument biće
stavljena na probu. Politika bez programa je kao „Hamlet“ bez danskog princa.
Partije pomoću programa mijenjaju svoje zemlje, ali i same sebe. To treba da
bude cilj laburista i g. Corbyna.
(TBT, The Guardian)