ANALITIKA
Iako je Khamenei personifikacija establišmenta, nije važna
njegova podrška, nego ona uvaženih antiestablišmentskih figura koje uprkos
njihovoj političkoj marginalizaciji i dalje imaju najveći utjecaj na iransko
društvo.
FOTO: Khatami (MICK TSIKAS / REUTERS)
Iranski predsjednički izbori sve su bliže, a učenjaci i
parlamentarci podjednako prate vrhovnog vođu ajatolaha Khameneija, svaki njegov
potez i opasku kako bi uočili koji kandidat je njegov favorit. Prećutno se
vjeruje da konačne rezultate izbora odlučuje samo jedan glas – onaj ajatolaha
Khameneija. U stvarnosti, vrhovni vođa ima daleko manje kontrole nad izborima
nego što se uvriježeno vjeruje. Pretpostavljajući da postoji onaj ko donosi
odluku iz sjene, to sigurno nije Khamenei nego njegov reformistički rival,
bivši predsjednik Mohammad Khatami, čija podrška nosi najveći značaj.
Uprkos skoro beskrajnoj moći koja se pripisuje Khameneiju,
historija pokazuje drugačije: glas antiestablišmenta uvijek je bio dominantan
na iranskim izborima. Kako Khamenei simoblizira establišment, iransko izborno
tijelo obično odbija kandidate za koje vjeruju da imaju njegovu podršku. 1997.,
za predsjednika iranskog parlamenta Alija Akbara Nategh Nourija se
pretpostavljalo da je Khameneijev favorit, te su mnogi povjerovali da je on
izvjestan izbor za predsjednika. Međutim, Iranci su zaprepastili svijet – i
Khamenei – podržavši onda mahom nepoznatog reformističkog kandidata: Khatamija.
Osam godina kasnije, drugi nepoznati kandidat Mahmoud
Ahmadinejad je porazio navodnog favorita, Alija Akbara Hashemija Rafsanjanija
koji je smatran jednim od stupova revolucionarnog režima. Ali upravo zato jer
je Rafsanjani smatran utjelovljenjem establišmenta, glas antiestablišmenta je
otišao za Ahmadinejada.
Do narednih izbora 2009., uloga Ahmadinejada je preokrenuta:
dok je uživao Khameneijevu podršku, bivši premijer Irana Mir Hossein Mousavi
ponovo se pojavio nakon više od 20 godina unutrašnjeg političkog egzila, a
glasači su na njega gledali kao na kandidata antiestablišmenta. Onda su
objavljeni rezultati – Ahmadinejad je osvojio 62,6% glasova, a Mousavi tek 34%
– rekordan broj ljudi je izašao na ulice u znak protesta, nazivajući glasanje
velikom prevarom. Nekoliko zemljala na Zapadu je izrazilo svoju zabrinutost oko
nepravilnosti tokom izbora, a nezdaovoljstvo kod kuće je uskoro kulminiralo
Zelenim pokretom.
Ovaj obrazac glasanja protiv elite nastavio se i na izborima
2013. Za bivšeg iranskog vođu nuklearnih pregovora, Saeeda Jalilija, vjerovalo
se da je Khameneijev kandidat – ovakvoj percepciji je i sam Jalili aktivno
doprinosio. Kad se ovakvo vjerovanje udomaćilo, većina učenjaka i stranih vlada
su Jalilija smatrali „nedodirljivim“. Ali nakon što su glasovi izbrojani,
Jalili je osvojio samo 11,31%. Radilo se o masovnom odbijanju Jalilijevog
načina vođenja nuklearnih pregovora, a nedvojbeno i samom Khameneiju.
Kao što pojašnjavam u svojoj knjizi „Gubiti neprijatelja:
Obama, Iran i trijumf demokratije“, čak su i stariji posmatrači situacije u
Iranu u američkoj vladi bili ubijeđeni da će Jalili ostvariti svoj cilj.
Američke obavještajne službe kazale su da Hassan Rouhani, konačni pobjednik
izbora, nije imao nikakvih šansi. „Svi su bili iznenađeni,“ kazao mi je
uposlenik Bijele kuće dvije godine kasnije. „Kladili smo se – niko nije
pogodio.“ I opet, iranska javnost je šokirala svijet.
Iako su neki tvrdili da je Rouhani mogao pobijediti samo uz
Khameneijevu podršku – ovo je skoro zavjerenički pogled na iransku politiku u
kojoj se sve desi zato što je Khamenei tako htio – američka vlada je zaključila
da Khamenei i drugi tvrdolinijaši prosto nisu imali dovoljno moći da promijene
ishod izbora.
Štaviše, Rouhani je pobijedio iako je u biti pravi režimski
insajder i teško antiestablišmentska figura. On je pak smatran takvim
kandidatom jer je imao podršku bivših predsjednika Rafsanjanija i Khatamija,
koji su do tad stekli status protivnika establišmenta nakon njihove podrške
Zelenom pokretu 2009. U to vrijeme, glasovi konzervativaca su bili podijeljeni
među šest kandidata, zbog čega je Rouhani povjerovao da će osigurati glasove
reformista i antiestablišmenta ako ga reformistički pokret podrži. Ovo je,
međutim, zahtijevalo da se bivši reformistički potpredsjednik Mohammad Reza
Aref povuče iz utrke i podrži Rouhanija. Samo je jedna osoba mogla ubijediti
Arefa da tako postupi: Khatami. I samo je jedna osoba mogla ubijediti Khatamija
da primora svog bivšeg potpredsjednika da se povuče iz utrke: Rafsanjani, što
je ovaj i učinio.
Prema navodima izvora bliskih Rouhaniju i Khatamiju, sedam
dana prije izbora, Khatami je Arefu poslao pisanu poruku, a zatim uputio i duži
telefonski poziv gdje ga poziva da odustane. Ali uprkos Khatamijevim
nastojanjima, Aref je odbio. Na kraju razgovora, Khatami je od Arefa dobio samo
jedno obećanje: da će razmisliti. Ali sutradan, Aref je odlučio da će svoju
kandidaturu povući zarad većeg dobra. Kao što su počeli činiti i mnogi
političari prije, na Facebooku je objavio svoje povlačenje zbog Rouhanija.
„Uzevši u obzir eksplicitno mišljenje g. Khatamija, i iskustva posljednjih
predsjedničkih izobra,“ napisao je, „objavljujem svoje povlačenje iz izborne
utrke.“
I dalje, Rouhani je debelo zaostajao za svojim
konzervativnim rivalima samo četiri dana prije izbora – na anketama je bio na
4. mjestu. Ipak, Rafsanjani i Khatami su priznali da tvrdolinijaši u Iranu
obično odnose pobjedu ili na prevaru ili kada uvjere narod da njihovi glasovi
nisu važni, tako da su se bacili na posao u iranskom stilu. Putem snimljenih
You Tube videa, uvjeravali su javnost da moraju izaći na izbore bez obzira na
prevaru koja se desila prije četiri godine.
Kada su se ovi snimci pojavili, sve se promijenilo. Za samo
jedan dan, Rouhanijeve brojke su se promijenile sa 14,4 na 26,6%, a dotadašnji
vođa Qalibaf je počeo gubiti. Njegovo vodstvo je preko noći nestalo. U naredna
dva dana, Rouhanijeva podrška je porasla nemjerljivom brzinom i dan prije
izbora je imao 38% glasova. Ovo je bila nevjerovatna prekretnica – samo pet
dana prije izbora, kako nam kaže jedan od njegovih savjetnika, Rouhani nije bio
siguran može li osvojiti više od 10% glasova. Zahvaljujući Rafsanjaniju i
Khatamiju, u zadnji čas se našao na samom čelu.
Iz ovih epizoda mogu se izvući dvije ključne lekcije. Prva,
kako je Khamenei personifikacija establišmenta, nije važna njegova podrška,
nego ona uvaženih antiestablišmentskih figura koje uprkos njihovoj političkoj
marginalizaciji i dalje imaju najveći utjecaj na iransko društvo. Trenutno je
ta osoba Khatami, koji je uspio iskoristiti društvene mreže da zaobiđe vladin
medijski mrak u kojem se on nalazi od 2009.
Drugo, bez obzira na sve, iranski izbori su izrazito
nepredvidivi i beskrajno značajni. Iako se mogu utrkivati samo kandidati odani
iranskom vjerskom sistemu, kandidati sa oštro drugačijim pristupom od
Khamenijevih miljenika uspjeli su izaći iz sjene. Sada Rouhani i reformistički
kandidat Eshaq Jahangiri ispunjavaju te kriterije. Upravo zato Iranci izlaze na
izbore. Oni predstavljaju jednu od rijetkih prilika da kolektivno utječu na
smjer kojim ide njihova zemlja – i da nadgalasaju ajatolaha Khameneija.
(TBT,FA, Prevela Jasmina Drljević)
