POLEMIKE
Najmanje što se
može reći jet da se radi o najvećoj blasfemiji i samoponižavanju jer se
namjeravalo dati počasni doktorat opusu na čijem samom početku autor piše kako
je Muhammed bio mentalno neuračunljiv
FOTO: Duraković (public)
Ujesen 2016.
godine, dogodio se u sarajevskoj akademskoj javnosti incident koji mora ostati
zabilježen. On je izvrsno svjedočanstvo o bošnjačkoj neosviještenosti (možda je
adekvatnije reći: o muslimanskoj neosviještenosti, jer su glavni protagonisti
iz kruga muslimanske uleme i institucija), o neobičnoj potrebi da se drugima
podilazi, dodvorava, čak i po najveću cijenu – po cijenu degradacije vlastite
vjere. Sticajem okolnosti, nisam samo svjedok toga događaja, kojeg se moraju
stidjeti osviješteni muslimani, nego sam i ja jedan od njegovih protagonista,
ali – neka se ovo ne uzme kao razmetljivost – u akciji osujećenja te kolektivne
sramote.
Naime, dana 4. 7.
2016. godine dobio sam e-pismo prof. dr. Nevada Kahterana, profesora filozofije
na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (u ovom kontekstu je važno reći da je
Kahteran hafiz), kojim traži moju podršku za inicijativu da Univerzitet
u Sarajevu dodijeli počasni doktorat nauka zagrebačkom arabisti Danielu Bučanu.
Odgovorio sam da takvu inicijativu ne mogu podržati zbog sljedećih razloga
(koje ovdje navodim sumarno, a pismo Kahteranu je inače duže): Bučan je, kao
Tuđmanov ambasador u Kairu u vrijeme hrvatske agresije n BiH, pisao o tome kako
su Bošnjaci zapravo Hrvati islamske vjere, te da ne postoji bosanski jezik i
sl. On je u knjizi Poimanje arabizma (Zagreb, 1980.) negativno pisao o
Palestincima u vezi sa izraelskom okupacijom. Najzad, a to je najvažnije, u
istoj knjizi je negativno, islamofobno i blasfemično, pisao o poslaniku
Muhammedu i o islamu. Naveo sam da je to jedan izrazito angažirani orijentalistički
opus u saidovskom značenju pojma orijentalizam.
Kahteran nije
prihvatio moju argumentaciju nego je ostao pri svojoj ideji i tražio je da se
vidimo kako bismo o toj ideji razgovarali. Uzvratio sam, odlučno, riječima da
se možemo vidjeti da bismo razgovarali o drugim stvarima, ali o njegovoj
inicijativi u vezi s Bučanom moj stav je formiran davno i konačno, neopozivo,
jer je riječ o suštinski negativnim pitanjima u vezi s islamom i nasiljem nad Palestincima.
Kahteran je potom prekinuo svaki kontakt sa mnom iako sam s njim dotle imao
dobru saradnju. Na primjer, u vrijeme kada su s njegovog Odsjeka bili odlučili
da ga istjeraju s Fakulteta, ja sam, više nego bilo ko drugi na Fakultetu, mnoštvo
puta na Nastavno-naučnom vijeću i u Senatu
UNSA, zastupao njegove interese i zahtijevao sam da bude vraćen na Fakultet, što
se najzad i dogodilo nakon približno dvije godine maltretiranja. Nekoliko
godina kasnije, Kahteran je snažno posredovao da se moja knjiga Orijentalizam:
univerzum sakralnoga Teksta objavi kod engleskog izdavača Routledge.
To osporavanje
Kahteranove inicijative za dodjelu počasnog doktorata Bučanu bio sam zaboravio:
mislio sam da je on, makar i nevoljko, odustao od inicijative. Međutim, nedugo
nakon toga, zove me dekan Filozofskog fakulteta, prof. dr. Salih Fočo, jer o
toj inicijativi želi čuti moje mišljenje kao – kako reče – uglednog svjetskog
arabiste i šefa Katedre sa arapski jezik i književnost. U razgovoru s dekanom
kazao sam da ću njemu i NNV u pisanoj formi (takve stvari treba da ostanu zabilježene)
iznijeti svoj stav. Tako sam i učinio – navodeći sada u pisanoj formi onu
argumentaciju koju sam izložio Kahteranu. Dekan je cijelom NNV (ono broji čak
stotinjak članova) pročitao moj stav. Svi članovi NNV, osim tri-četiri člana,
prihvatili su moju argumentaciju i odbili su podržati inicijativu Nevada
Kahterana.
Umjesto da sve ostane na tome – jer se u formalnom smislu sve time i
završava – Kahteran kreće u nečuvenu, izrazito jarosnu akciju u kojoj se
e-pismima obraća, čak nekoliko puta, cijelom NNV, Bučanu, a naravno i drugim
pojedincima i institucijama koje su stajale iza inicijative. Počeo me
denuncirati na sve strane; dabome, i kod Bučana. Naravno, ta zastrašujuća hajka
– zastrašujuća po Kahteranovim namjerama – stizala je i do mene jer su
Kahteranova i Bučanova pisma upućivana na mnoštvo adresa na cijelom
Univerzitetu i u regiji.
Zanimljivo je,
pri tome, da se Kahteran nije fokusirao na odbranu Bučana, odnosno na nego se
napregnuo – maksimalno i emocionalno – da dezavuira mene kao naučnika, da ospori,
obezvrijedi moje kompetencije, uredno obavještavajući o svemu tome svoga neprikosnovenog
arabistu Daniela Bučana. Tako je, primjera radi, Kahteran za mene napisao u
jednom od svojih pisama (15. oktobra 2016.), upućenom na desetine adresa
nastavnika i institucija:
[…] Otuda, s
indignacijom odbacujem pisma kolege Durakovića, ne samo
usljed njihove nekompetentnosti, ne samo zato što nenavođenjem bilo
kakve argumentacije nisu dostojna čitanja na našemu Vijeću, jer nisu
dostojna jednog znanstvenog novaka. Njihov sadržaj čine karikaturalni
i paušalni navodi bez pozivanja na izvore, bez navođenja paginacija,
izdanja, a kroz stavljanje vlastitih nedostojnih ekstrapolacija i
interpolacija u usta predlagatelja i predlaganog, i gdje se ne zna koga
zapravo citira, velike francuske orijentaliste ili pak samog Bučana ili
je pak riječ o njegovoj osobnoj interpretaciji, te ono što je napose
opasan presedan – sadrže zaključivanje koje kroz kvazi-teološku
argumentaciju i na bezdušan način zadire u temelje sekularnog,
prosvjetiteljskog, racionalističkog ustroja UNSA. Ali, radi se o tome
da se za to za što je profesor Duraković, bez navođenja mjesta,
optužio Bučana, profesor Duraković ustvari optužio samoga sebe,
direktnije, izvjesnije […].
Ovo pismo, kojim
se grčevito nastoji osporiti sve moje kompetencije previđa elementarne stvari.
Prvo, Esad Duraković i Daniel Bučan su i u formalnom akademskom smislu
arabisti; oba su diplomirali arapski jezik i književnost na Filološkom
fakultetu u Beogradu. Esad Duraković je, upravo kao arabist, dobio priznanje
UNESCO-za doprinos arapskoj kulturi, redovan je profesor Univerziteta (što
Bučan nije) i član je čak četiri akademije nauka: BiH i tri arapske akademije
nauka. Zar takav čovjek nije kompetentan da sudi o opusu nekog drugog arabiste,
i zar obraćanje takvog autoriteta NNV Filozofskog fakulteta nije dostojno
jednog “znanstvenog novaka”?! Uostalom, čak je i Kahteran priznao moju kompetentnost
prije nego što je inicijativu uputio u proceduru: kada je e-pismima tražio da
podržim njegovu inicijativu. Osim toga, predlagači bi morali temeljito poznavati
opus koji kandidiraju za počasni doktorat nauka, pogotovu u tako važnim
pitanjima/stavovima koje sam problematizirao. Ovo Kahteranovo pismo i njihova inicijativa
ukazuju na sljedeće probleme suštinske naravi: ili inicijatori ne poznaju opus
kandidata (što znači da tako važan posao rade potpuno formalistički), ili, ako
ga poznaju, ne mare za te stavove a to je izraz upravo njihove neetičnosti i naučničke
neodgovornosti jer uopće nije nevažna stvar, upravo s naučnog aspekta, tvrditi
da su cijela jedna religija i kultura (o vjeri da ne govorimo!) rezultat osobe
koja je djelovala kao mentalno neuračunljiva. No, pošto su inicijatori, predvođeni
histeričnom akcijom Kahterana, pokazali da u svakom slučaju griješe u vezi s
ovim, ja sam svim institucijama i pojedincima, pa tako i NNV svoga Fakulteta,
dostavio i citate:
O Bučanovom orijentalističkom diskursu moglo bi se naći
mnoštvo citata, ali – da ne gubimo vrijeme, podastrijet ću Vam samo neke iz
samo jedne njegove knjige: Poimanje arabizma, Mladost, Zagreb, 1980.
(Ako bude potrebno – a zar treba nešto nakon ovoga?! –
podastrijet ću i druge jer njegov rad pratim oko 35 godina.)
Njegov /Poslanikov. a.s./ strastven, nervozan, nestrpljiv
i nemiran potisnuti temperament izbijao je često na površinu u krizama koje su
– kako mnogi autori drže – bile patološke naravi (str. 25.)
Ovdje neko može reći da se Bučan referira na neke autore,
ali je jasno – valjda znamo čitati! – da on mimikrijom orijentalizma pristaje
uz sud takvih autora. Stoga odmah u nastavku, u narednoj rečenici, potvrđujući
svoj pristanak uz taj sud, kaže:
Takva mu je psihička konstitucija omogućila… (podvukao E. D.)
Potom Bučan potvrđuje to još jednom, znajući,
orijentalističkim lukavstvom, da je to „ključno mjesto“ za određenje islama i
njegove kulture:
I kasnije, u zreloj dobi, Prorok je trpio od nervnih
kriza… (str. 25)
To je poznata teza, koju Bučan afirmira, po kojoj je
Poslanik a. s. primao Objavu, navodno, u napadima epilepsije. Prva
konsekvencija iz toga jest: cijeli Kur'an, dakle i islam, „produkt“ su jednog
čovjeka u stanju njegove mentalne neuračunljivosti. Sljedeća
konsekvencija je da su muslimani sljedbenici jednog strastvenog i nervoznog
PROROKA koji je „kreirao“ Kur'an u neuračunljivom stanju (u patološkom stanju).
To je užasan odnos prema islamu i muslimanima; on je idealno tlo za bujanje
islamofobije. Njemu pripada priznanje Charile Hebdo, a ne Filozofskog
fakulteta i FIN-a!
Muhamedova frustrirana osobnost i inhibirano
buntovništvo… (str. 29).
Sjajna je to ekspresija orijentalizma!
Potom slijedi udar na samu „dušu islama“ – na tawhid:
Možda je i sam Muhammed, uvjeren u svemoć svoga Boga,
vjerovao u mogućnost postojanja više malih bogova drugog reda… str. 31)
Ovim nije poreknut samo kelime-i šehadet nego se ponovo
na dramatičan način problematizira ličnost, karakter Poslanika a. s.
Što se tiče Bučana, on je u nekoliko pisama Kahteranu (s molom da ih proslijedi
i drugim inicijatorima, spominjući izravno imena nekih profesora FIN-a)
ironizirao moj akademski status, ali je ponosno napisao Kahteranu (u pismu od
4. oktobra 2016.) kako je tačno da je napisao to što navodi Esad Duraković te
da mu „na pamet ne pada“ da se odriče tih svojih stavova (o Poslaniku i islamu).
S Kahteranom i s Bučanom nisam polemizirao nijednim pismom, budući da su
činjenice očigledne i budući da ih priznaje, eksplicite, i sam Bučan. Napisao
sam tim povodom samo dva pisma. Jedno pismo uputio sam dekanu Fakulteta
islamskih nauka (prof. Zuhdiji Hasanoviću) koji je priznao da nije znao za te
Bučanove stavove te da uvažava moju argumentaciju. Drugo pismo napisao sam
dekanu Foči, skrećući mu pažnju da bi bilo najbolje da Filozofski fakultet,
nakon glasanja NNV, smatra stvar okončanom te da ja nemam namjeru valjati se u
blatu koje voli mijesiti Nevad Kahteran.
U vezi s cijelim ovim slučajem zanimljivo je više stvari, među kojima treba
istaknuti barem sljedeće.
Kahteran svojim pismom (14. oktobra 2016.) obavještava auditorij ko su učesnici
inicijative za dodjelu počasnog doktorata arabisti (koji piše kako je Muhammed
kazivao „Objavu“ u napadima epilepsije, mentalne neuračunljivosti, te kako je
on vjerovao i u više drugih bogova „drugog reda“):
[…] „inicijativu za
dodjelu počasnog doktorata UNSA koju uz mene
supotpisuju uvaženi profesori A. Ljubović, acc. R. Hafizović, acc. E.
Karić i H. Neimarlija, te koju podržavaju profesorski zborovi šest
institucija putem pisama fakultetske potpore (Fakultet islamskih nauka,
Orijentalni institut, Katolički bogoslovni fakultet, Franjevačka
teologija iz Sarajeva, te Filozofski fakultet i Filozofski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu i za koju je Rijaset IZ BiH iskazao spremnost da
sufinancira troškove procedure“[…]
Dakle, bilo je čak dogovoreno – nevjerovatno! – da sufinancijer procedure u
dodjeli počasnog doktorata nauka u Rektoratu UNSA bude Rijaset IZ BiH. Sve su
ovo zaista šokantne stvari. Teško ih je uopće imenovati na adekvatan način a da
time ne unizim vlastiti tekst. Najmanje što se može reći jet da se radi o
najvećoj blasfemiji i samoponižavanju jer se namjeravalo dati počasni doktorat
opusu na čijem samom početku autor piše kako je Muhammed bio mentalno
neuračunljiv u vrijeme revelacija (to znači da su svi muslimani sljedbenici
jednog psihopate), a koji – autor opusa predloženog za odlikovanja – u kasnom
životnom dobu, danas, piše kako mu „ne pada na pamet“ da se odriče tih svojih
tekstova, odnosno stavova.
Također je vrlo zanimljivo sljedeće. Neki učesnici inicijative možda nisu
znali za neprihvatljive Bučanove stavove o islamu, ali je frapantno da ni nakon
moga upozorenja u pisanoj formi, navođenja Bučanovih blasfemičnih citata, ne
samo da nisu odustali od inicijative nego su okrivili mene zato što to
objelodanjujem i zato što osporavam dodjelu priznanja tako rigidnom
orijentalizmu.
Kahteran je, na primjer, potpuno prekinuo komunikaciju sa mnom iako njemu
lično ništa ružno nisam kazao ni u jednom trenutku, ili mu nešto ružno napisao,
nego sam najprije njemu lično i diskretno skrenuo pažnju na Bučanovu ideološku
problematičnost i zamolio sam ga da ne pokreće inicijativu, ali sam – kada je
on to odbio i kada sam već uvučen u javni prostor u vezi s tim – samo javno
istupio da bih osvijetlio i obrazložio jedno važno pitanje, ne vrijeđajući baš
nikoga. Čak ni Bučana nisam vrijeđao niti sam mu se direktno obraćao: on nije
usamljen u takvom predstavljanju islama (za njega znam od 1980. godine), ali
nisam mogao pristati na javno ispoljavanje jedne zastrašujuće patologije u
kojoj i (neki) hafizi, NNV FIN-a, Rijaset – s ciljem da se obmane i cijeli
Senat UNSA – čine takav podvig mazohizma. Očekivao sam da će neki protagonisti,
naročito oni iz muslimanskih krugova, javiti mi se i kazati kako nisu znali za
blasfemične Bučanove tekstove, ali su oni, umjesto toga, distancirali se od
mene. Čak i pri slučajnim susretima, postali su naprasno službeni, hladni, očigledno
distancirani iako sam s većinom njih – barem sam vjerovao u to – bio prijatelj
decenijama već.
Bučan je najzad sam zatražio da se povuče inicijativa pa je time „održao
lekciju“ o dostojanstvu i samim inicijatorima. O tome svjedoči dio njegovog
pisma (od 5. oktobra 2016.) kojim je održao lekciju i samim inicijatorima:
Sent:
Wednesday, October 5, 2016 12:19 PM
Cc: Nevad Kahteran
Subject: Objašnjenje
Dragi moj Hilmo,
Nakon što sam dobro (i dugo) promišljao, zaključio sam da, na
žalost, ne mogu pozitivno odgovoriti na tvoju molbu. Moleći te da me
razumiješ, dopusti mi da ti iznesem svoje (konačne) razloge.
Kad se odlučuje o nekoj stvari, onda se u obzir uzima ono što se
naziva ‚meritum stvari’; u ovoj situaciji meritum stvari za menekog
jest odabir između počasti i dostojanstva, u prvome redu
samo-dostojanstva. Ako situaciju vidim kao nužnost da odaberem nešto
od toga dvoga, onda moram razmotriti što je meni od toga dvoga
važnije. I zaključak jest: dostojanstvo (samo-dostojanstvo). Kad bih
(na tvoju i Nevadovu molbu) odabrao počast, ne bih se mogao pogledati u
zrcalo, nakon što sam već jednom javno (tj. ne samo Nevada, već i
kolege Ljubovića, Hafizovića, Enesa i tebe, kojima je Nevad na moju
molbu proslijedio moje pismo) zamolio da se, radi moje časti (koja mi
je važnija od po-časti), odustane od inicijative što ju je pokrenuo
Nevad a poduprli, među ostalima, i vi.
Nema sumnje, i ovim slučajem se
pokazuje – kao u Zabilješkama iz podzemlja Dostojevskog – kako je
vječna, čak je primarna ta čovjekova potreba za patnjom, za „podzemljem“, za
samoponižavanjem. Možda bi bilo preciznije kazati kako je vječna, ali i sasvim
neizvjesna, čovjekova borba protiv te snažne strane njegova bića – da nanosi
bol drugima, ali i da ponižava, čak naročito, i sebe i svoje. „Podzemni
filozof“ Dostojevskog ovdje se ne može previdjeti: u ovoj zapanjujućoj farsi
protagonisti su filozofi i teolozi bh akademske zajednice, dakle, upravo oni od
kojih se očekuju drukčiji rezon i akcija. Bučanova superiornost je na kraju
postala očiglednom: on ih je pustio da se nadmeću u servilnosti, po cijenu (a
to je golema patnja!) da zanemare i suštinu (ili suštinsku povedu) vlastite vjere,
a onda im je – nakon što se sav jad pokazao u punome svjetlu – održao lekciju o
dostojanstvu, o samopoštovanju, o konzistentnosti, te je upravo time, na sasvim
jasan način i pred velikim akademskim auditorijem, prezreo njihovu poniznost i
nekonzistentnost. Tragedija je u tome što oni to, po svemu sudeći, nisu ni
shvatili.
Imajući u vidu sve navedeno (a to je samo dio istog trenda u većem dijelu
muslimanskoga svijeta općenito koji pod noge baca vlastito dostojanstvo i
najveće vrijednosti, ima li uopće bilo kakvog smisla pitati se:
Zašto su muslimani danas u krizi i zašto su poniženi…
(TBT, Autor: Esad Duraković)