TEME
Možda najvažniji dan života za mnoge branioce bio je taj 2.
maj 1992. godine. Jer taj dan se odbranilo Sarajevo! Svako ko je imao udjela u
tome, da sa sarajevskom rajom spašava grad, pa tako i Aliju Izetbegovića, čini
ga to vrlo ponosnim
FOTO: (Getty images)
“Ipak se sve se vrtilo oko Alije Izetbegovića”, ustvrdit će
svaki živi organizator ili učesnik otpora i odbrane grada Sarajeva. Ali će Alija
tek tih prvih dana maja 1992. postati istinski vođa naroda. To sve što su
radili organizirajući predizborne skupove SDA širom Jugoslavije, družili se s
njim, i štitili ga svojim životima, mnogima nije adekvatno priznato.
Desio se i raskol u SDA između Alije i Adila, zbog čega je
“Bosna plakala”. Onda je pobjeda SDA imala gorak okus za Bošnjake jer je Fikret
Abdić postao član Predsjedništva BiH. Porastao je interes za knjigama iz
povijesti i bošnjačkim junacima poput Hadži Loje. U zraku se osjećao garež
kojeg je vjetar donosio sa ratišta u Hrvatskoj.
Tražili su se švercerski kanali za kupovinu naoružavanja.
Bili je pokušaja napada na kasarne poput one Faletićima. A takvih kasarni u
gradu je bilo 19. Alija se odlučio na pregovore sa JNA kako bi mirno napustili
grad.
Organizatorima otpora posebno je „trn u oku“ bila Kasarna na
Bistriku sa Komandom generala Milutina Kukanjca. Bilo se čulo da je bio oženjen
nekakvom begovicom sa Vratnika. Branioci grada su tragali za načinom kako da ucijene
Kukanjca ili da ga privole na predaju kasarne u kojoj ima mnogo naoružanja. Ali
on je počeo ubijati branioce. Tako su znali da će se morati razračunati sa
Kukanjcem. Puno su izviđali i radili pripreme za napad na kasarnu.
Znali su da tu mogu četnike „ujesti za srce“, jer su znali da su Srbi već davno isplanirani opsadu
grada i imali su informacije o planu ulaska u Sarajevo gdje ih čeka Kukanjac.
Kukanjac je sigurno znao za branioce. Osjećao se unezvijereno
u svom brlogu. Branioci su čekali prikladan momenat da ga ščepaju za gušu.
General Milan Aksentijević prijetio je iz kasarne na
Bistirku braniocioma. Htjeli su ih zastrašiti.
20. novembra 1991., branioci su zaustavili na Bistriku, kod
stanice, vojni konvoj koji je prevozio banane, a oni su posumnjali da voze
oružje.
Već su neke jedinice Teritorijalne odbrane (TO) i Patriotske
lige (PL) imale uniforme, tako da su, kad su se počeli iskupljati na Bistričkoj
stanici, djelovali kao ozbiljna vojna formacija. Pregovore sa oficirima JNA
vršio je Ismet Dahić, tada aktivni
milicioner.
Mediji su javili informaciju da su „Zelene beretke“
zaustavile vojni konvoj na Bistriku. Svijet je to čuo i nahrupio od Jarčedola i
Mahmutovca do Hrida, iz svih mahala da vidi šta se dešava. Zaista je bilo kritično
kada su se iz pravca Vraca pojavila tri pincgauera iz kojih su iskočili
“specijalci” JNA.
Ustanovljeno je da se na kamionu nalaze sanduci sa raketama,
što je razočaralo braonice jer su očekivali da će se dočepati pušaka.
Masa se svijeta bila iskupila. Zalazilo se u noć. U zraku se
osjećala psihoza i situacija je poprimala emotivni naboj. Odnekud su došli pukovnik
Aca Vasiljević, general KOS-a, i Muhamed Čengić, potpredsjednik Vlade BiH. Odlučili
su da se kamioni sa vojnim tovarom odvezu u Krtele i da budu tamo deponirani
dok Vlada ne donese odluku šta će učinit sa tim.
Najvažniji efekat akcije „banana“ bio je psihološki, jer se
to vrlo pozitivno odrazilo na građane Sarajeva. Kukanjčevi vojnici već su imali
postavljene snajperiste na bornim kolima na Trgu 6. aprila ispred kasarne i
tako su ti snajperisti ubili mladiće Dževada Resića i Senada Šećerovića.
Možda najvažniji dan života za mnoge branioce bio je taj 2.
maj 1992. godine. Jer taj dan se odbranilo Sarajevo! Svako ko je imao udjela u
tome, da sa sarajevskom rajom spašava grad, pa tako i Aliju Izetbegovića, kao
prvog predsjednika Bosne i Hercegovine, i njegovu pratnju Zlatka Lagumdžiju i
kćerku Sabinu, te Dinčeta, čini ga to vrlo ponosnim.
Oni su se vraćali iz Lisabona sa pregovora kad su kidnapirani
na Sarajevskom aerodromu i odvedeni u kasarnu u Lukavici. Javnost je saznala
navečer da je Alija kidnapiran. Navodno je neka žena slučajno nazvala Aerodrom,
a na taj poziv se javio Alija. Ubijedio je ženu da je on predsjednik i da
obavijesti Predsjedništvo Bosne i Hercegovine o tome. Navodno je to i učinila
ta huda žena.
Ali, danas malo ko vjeruje u sve to. Sve više detalja
ukazuje da je to bila savršena režija KOS-a čija je glava bila u Štabu Vrhovne
Komande oružanih snaga Bosne i Hercegovine (ŠVKOS BiH). Kandže KOS-a bile su
obuhvatile bošnjačko političko i vojno rukovodstvo. Ali su mnoge grupe
branilaca grada djelovale samovoljno i slijedeći svoje intuitivne patriotske instinkte
krenule u opkoljavanje Kukanjčeve kasarne.
Sav butum dunjaluk je čuo Kukanjčevu kuknjavu zbog „Zelenih
beretki“.
Očito su branioci imali iskustvo sa „bananama“ na Bistirku
kad se niko od političkih vođa nije htio ili nije smije uključiti u pregovore
osim “živopisnog” Muhameda Čengića.
Tako, dok su pregovarali Ejup Ganić, Stjepan Kljuić, Jerko
Doko, a Jusuf Pušina i Bakir Izetbegović, pokušavali svojim tajnim kanalima
izdejstvovati razmjenu, branioci grada su ostali neumoljivi: nisu dozvolili da
se razmjena Alije i Kukanjca dešava u Lukavici, već na Bistirku!
Televizijski prijenos razmjene kojeg je vodio Senad
Hadžifejzović, u kojem je učestvovao, što je vrlo važno, i Fikret Abdić, bio je
šou za publiku. To je bilo samo prikazivanje kako četnička „neman mlati repom“
u Lukavici, dok branioci drže „zmiji glavu u procijepu“. Zamislite da je
general Lewis Mackenzie, koji je bio veći četnik od Aksentijevića, dobio
priliku da preuzme stvar u svoje ruke, gdje bi završio Alija?!
S druge strane, ako su branioci odbili tenkovski manevar i
udar na zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, šta bi značila ta
institucija da je, kojim slučajem Fikret Abdić zasjeo u fotelju, što je bio i
plan KOS-a i stvarni razlog kidnapiranja Alije Izetbegovića?!
Poznato je da je Abdić imao napisan Proglas narodu, kojeg je
držao u džepu, kao četnički Dekret od osam tačaka.
Prva tačka Dekreta bila je poništavanje rezultata Referenduma
za nezavisnost Bosne i Hercegovine.
Zato se branioci nisu dali uvući u pregovore. Njihovo je
bilo da drže „ glavu zmije u procijepu“! Već su branioci sa svih strana bili
blokirali prilaze kasarni. Kišu metaka ispalili su Kukanjčevi vojnici nasumce
pucajući po trgu i parku. Bitka je trajala dugo. Dedo je sa improviziranim
minobacačem više nanio straha i panike Kukanjcu, nego njegova avijacija braniocima
koja je nadlijetala iznad Sarajeva.
Na Bistirku su bile faktički tri kasarne. U jednoj je bila
smještena Kukanjčeva komanda koju je osiguravalo 280 specijalca; u drugoj, preko
puta Trga, a iznad Atmejdana, 200 vojnika i oficira. Skroz nisko u Dobrovoljačkoj
ulici bila je zgrada administracije. Zatim u Domu JNA bilo je 80 specijalaca.
Sve su to branioci iskontrolirali, zaposjeli i riješili vrlo uspješno, te Kukanjcu
zadali takav strah da je ječao „k'o Damjanov zelenko“! Ostali tok akcije još je
predmet analiziranja .
(TBT)
