GEOPOLITIKA
Činjenica da jedna članica NATO saveza bira da kupi rusku
vojnu opremu imat će duboke političke i strateške posljedice
FOTO: Erdogan, Putin (Getty)
Nakon sastanka predsjednika Turske, Redžepa Tajipa Erdogana,
i Rusije, Vladimira Putina, koji je 10. marta održan u Moskvi, pojavili su se
navodi o namjeri turske strane da od Rusa nabavi sistem protivvazdušne odbrane
S-400. Direktor ruskog namjenskog konglomerata Rosteka, Sergej Čemezov, izjavio
je četiri dana nakon sastanka dvojice predsjednika da je Turska zatražila
pokretanje aranžmana za kupovinu PVO sistema, ali da dogovor još uvijek nije
postignut. “Čim se sklopi dogovor o visini kredita, potpisat ćemo ugovor o
nabavci”, izjavio je tom prilikom Čemezov. Portparol Kremlja, Dmitrij
Peskov, potvrdio je da su obje strane zainteresovane za postizanje sporazuma.
Činjenica da jedna članica NATO saveza bira da kupi rusku
vojnu opremu imat će duboke političke i strateške posljedice. Od trenutka kada
se opredijelila za uspostavljanje sopstvenog sistema odbrane, nezavisnog od
šire vojne alijanse, Turska je mogla da bira između nabavke zapadne, ruske,
odnosno kineske opreme.
Erdoganova partija
nije prva koja je u Turskoj promovisala ideju formiranja nezavisnog sistema
protivvazdušne odbrane. Ankara je još od Prvog zalivskog rata razmatrala
nabavku američkog sistema tipa Patriot. U međuvremenu, njena PVO se oslanjala
na različite aparate britanske i američke proizvodnje, ali njihova zastarjelost
i ograničenost dometa nisu adekvatni u odbrani protiv savremenih vazdušnih prijetnji.
Suočena s iznenađujuće brzim razvojem iranskih odbrambenih
snaga, Ankara je počela da preispituje svoju oslonjenost na zajedničke NATO
kapacitete. U posljednjih nekoliko godina, zaživjele su ideje o nabavci novog
naoružanja, ali i o razvoju sopstvenog PVO sistema. Turska je 2013. dobila
zvanične ponude od Lokhid Martina (sistem tipa “Patriot),
Rosobornoeksporta (S-300, odnosno S-400), Eurosama (SAMP-T Aster 30) i kineskog
CPMIEC (FD-2000).
Kineska ponuda u vrijednosti od 3 milijarde dolara pobijedila
je na inicijalnom tenderu. Međutim, takav za turske zapadne saveznike
kontroverzan ishod, izbjegnut je krajem 2015. godine uoči samita G 20 u
Antaliji. Nakon neuspjelog puča od jula prošle godine i posljedičnog
približavanja Turske i Rusije, mogućnost nabavke sistema S-400 postaje sve izvjesnija.
Erdogan je izjavio da je tursku odluku promijenila i cijena koju je ruska
strana značajno smanjila u odnosu na 2013. godinu.
Međutim, Ankara nije jedina strana zainteresovana za nabavku
ruske opreme. 48 lansera sistema S-400 Rusija će isporučiti Kini, a čak 80
Indiji. Nakon dužeg odlaganja, Iranu je već isporučen S-300 PMU2, nakon što je
Teheran sa šest zapadnih sila sklopio dogovor o nuklearnom razvoju.
S Turskoj je situacija nešto složenija usljed moguće
nekompatibilnosti ruskog sistema s postojećom NATO opremom. No, i na ovo
pitanje Ankara ima spreman odgovor. U jednoj skorašnjoj izjavi, Erdogan je
napomenuo da Grčka kao članica sjevernoatlantskog saveza već koristi ruske
rakete. On se tom prilikom osvrnuo i na NATO opremu koja je završila u rukama
terorista u Siriji.
FOTO: (Reuters)
Međutim, pitanje tehničke kompatibilnosti je tek sekundarno.
Osnovno pitanje vezuje se za razlog zbog kojeg se turska strana uopšte okrenula
istoku, prvo Kini, a sada i Rusiji. Da li se radi o taktičkom manevru s ciljem
da se zapadni saveznici primoraju na povoljniji dogovor, ili se radi o
ozbiljnijem strateškom zaokretu?
Ni Rusi nisu ubijeđeni u iskrenost Erdoganovog interesovanja
za njihovu opremu i uviđaju mogućnost da se radi o jednom elementu ucjene kojom
Ankara pritiska Zapad. Na isti način Turska je svojevremeno uslovljavala i
Kinu. Pojedinci misle da su priče o nabavci S-400 tu samo da ubrzaju
otopljavanje odnosa s Rusijom. No, koja god od ovih mogućnosti da prevagne,
jedno je sigurno: svaki razgovor o vojnoj saradnji Turske i Rusije izaziva
brigu na zapadu.
I Putin, za svoj račun, razmišlja o implikacijama mnogo
značajnijim od novca koji će izvoz naoružanja donijeti. Od rata s Gruzijom
2008. godine, ruska vojna industrija prošla je kroz proces rapidne
modernizacije čiji rezultati sada polako izlaze na vidjelo. Prodaja PVO sistema
Turskoj bio bi odličan reklamni potez za čitavu rusku namjensku industriju.
Pored toga, to bi bio prvi korak u vojnom zbližavanju Ankare i Moskve gdje bi
turska strana vremenom postajala sve više zavisna od ruske.
Međutim, Putinu se ne žuri, a dinamika isporuke naoružanja
Erdoganu zavisit će u mnogome od njegovih tekućih političkih poteza.
Otkazivanjem sporazuma koji je postigla s Kinom, Turska je stekla reputaciju
nepouzdanog partnera.
Na kraju, ostaje i pitanje reakcije NATO-a na dualni pristup
odbrani zemlje kakav Ankara polako uzima. Da li je turska strana spremna da se
nosi s posljedicama svoje odluke?
(TBT, Newsweek.rs)