RELIGIJA
Desetine vjernika derviškog reda slave u sufijskoj tekiji u
Prizrenu Nevruz koji označava početak proljeća, ali i novu godinu za ovu
zajednicu
FOTO: (Nemanja Pančić)
Proslava u prizrenskoj tekiji privlači pažnju članova
međunarodnih misija, novinara, turista… Klupe duž sobe u kojoj šejh prima
goste – pune su. A on se gostima obraća na srpskom!
Kažiprstom, s unutrašnje strane, i palcem stariji muškarac
razvuče dječakov obraz i sigurnim pokretom probode ga dugačkom iglom. To isto
zatim uradi i blizu drugog ugla usana i okrene se sljedećem mališanu.
Ubrzo se njih šestorica, dok im iz obraza vire metalni
šiljci, zajedno sa odraslima njišu gornjim dijelom tijela u ritmu sve glasnije
i sve brže muzike. Na njihovim licima nema znakova bola, tek ozbiljnost… i
naglašena ukočenost, valjda zbog igala provučenih kroz usta.
Desetak minuta kasnije, isti onaj stariji muškarac prilazi
im obrnutim redom i vadi igle. Na glatkim dječjim licima nema ni kapi krvi,
ostaje samo ozbiljnost. Ali dječak koji je prvi pristupio probadanju sada učini
nešto neobično: kratkim pokretom ruke odbije vađenje igle i nastavi da pleše,
proboden, još nekih pola sata!
On je budući poglavar derviša – šejh, nasljednik sadašnjeg
šejha Adrija Huseina Šehua. Otac je iglu prvo provukao kroz obraze svog
dvanaestogodišnjeg sina.
„Derviši kažu: ‘Što ne želiš sebi, ne radi drugima’“,
objasnio je svoj postupak.
Proslava Sultan Nevruza, prvog dana proljeća, i rođendana
prvog imama hazreti (svetog) Alije, najveći je praznik derviša u Prizrenu.
Dvanaest redova
Nekih stotinak godina poslije Muhamedove smrti, sredinom
devetog vijeka, javili su se vjernici nezadovoljni što se nedovoljno poštuju
strogi principi vjere koji nalažu odricanje od ovozemaljskih užitaka. Njihovo
učenje o islamu naziva se sufizam, a dobilo je ime po sufu, kratkoj prostoj
vunenoj haljini kojom su sljedbenici ovog učenja naglašavali svoj asketizam.
Sufizam, čiji je cilj približavanje Bogu, inače je složeno
učenje kojem je posvećena brojna literatura, a istaknuti sufisti obogatili su svjetsku
literaturu vrijednim djelima. Ali za novine ovoliko.
Pripovijeda se da je jednom prilikom poslanik Muhamed pitao
ljude koji su se oko njega okupili: „Hoćete da vam kažem šta je bolje od borbi
u kojima neprijateljima siječete glave i oni vaše?“ Kad su rekli da hoće, on im
je objasnio da treba „sjeći“ sebe, svoje porive i prohtjeve. Rekao je: „Mali je
rat kada se vodi protiv drugih ljudi, a veliki – dobri! – rat je borba sa samim
sobom.“
FOTO: (Nemanja Pančić)
Sljedbenici sufizma zovu se sufije ili derviši, a mjesta
njihovog okupljanja su bogomolje zvane tekije. Istaknutu ulogu u sufizmu ima
šejh, odnosno učitelj, koji je i poglavar derviša okupljenih u jednoj tekiji.
Vremenom se iskristalisalo dvanaest glavnih derviških
redova, nastavljača tradicije svojih osnivača, istaknutih sufista. Derviši se
tako dijele na kaderije, rufaije, bedevije, desukije, saadije, halvetije,
bektašije, šazelije, bajramije, mevlevije, nakšibendije i sinanije.
Među njima inače postoje samo manje razlike u ceremonijalu,
prijemu u red i načinu izvođenja redovnog nedjeljnog obreda – zikra. Zikr je,
naime, ritualno pominjanje i hvaljenje Alaha, kao i podsjećanje na njegove
naredbe i zabrane.
Mevlevije se tokom zikra zabačene glave vrte po sat vremena
oko svoje ose dok im dugačke haljine lepršaju, a rufaije, derviši „huktaši“,
poznati su po glasnom i dinamičnom zikru sa probadanjem tijela iglama –
zarfovima. Nerijetko se koriste i plamteće buktinje.
Derviški redovi podsjećaju na monaške redove u hrišćanstvu,
ali se od njih i bitno razlikuju. Na prvom mestu, kod njih ne postoji
hijerarhijska povezanost. Zatim, mnogo manje u današnje vrijeme polažu na
asketizam, ne žive u celibatu i, za razliku od monaha koji stanuju u manastirima,
derviši se u tekijama okupljaju samo određenim danima, obično u vrijeme zikra,
a vode porodičan život i bave se redovnim zanimanjima.
Među njima danas ima i visokoobrazovanih stručnjaka,
državnih činovnika, nastavnika, zanatlija, studenata, poljoprivrednika…
Na Balkan su došli s Otomanskim carstvom i ostavili značajan
trag. Gazi Husrev-beg, upravnik Bosanskog sandžaka u prvoj polovini 16. vijeka
i jedan od najznačajnijih namjesnika otomanske Bosne, bio je derviš iz
halvetijskog reda. A Ishak-beg Ishaković, osnivač Sarajeva i Novog Pazara vijek
ranije – mevlevija.
Obaveza lijepog vaspitanja
„Običan“ islam i vjernici koji ga praktikuju na derviše
gledaju s neodobravanjem. Zamjeraju im muziku i ples tokom obreda, kao i
postojanje učitelja – šejhova. Ortodoksni muslimani često zamjeraju dervišima
obožavanje svog šejha jer im je prorok Muhamed zapovijedio da ne poštuju nikoga
osim Boga.
Poslije Drugog svjetskog rata zvanična Islamska zajednica u
SFRJ zabranila je rad tekija sa obrazloženjem da derviši uvode praznovjerje i
novotarije u vjeru. Svih sedam tekija u BiH bilo je zatvoreno, dok su tekije u
Makedoniji i na Kosovu nastavile da rade, budući da su se nalazile u privatnim
kućama šejhova. Na tromeđi Albanije, Makedonije i Kosova nalazi se
najtradicionalnija derviška sredina u Evropi.
Tek sedamdesetih godina došlo je do obnove sufizma na ovim
prostorima. Šejh Adri Husein Šehu kaže da je tada njegov otac, šejh rufaija iz
Prizrena Džemail Šehu, uputio zvaničan zahtjev Islamskoj zajednici da derviši
budu vraćeni u njeno okrilje. „Ne samo da nas nisu prihvatili nego nam nisu ni
odgovorili“, kaže.
Iskoristivši mogućnosti koje je jugoslovenski zakon tada
pružao, Šehu je, zajedno s još nekoliko šejhova iz Bosne i Hercegovine i
Makedonije, formirao Zajednicu islamskih derviških redova Alije u SFRJ kao
potpuno samostalnu vjersku zajednicu, nezavisnu od drugih islamskih institucija
i poglavara.
FOTO: (Nemanja Pančić)
Tokom rata od 1991. do 1995. godine derviši u Bosni i
Hercegovini imali su aktivnu ulogu. Šejhovi nakšibendija i kadirija uvrstili su
mnoge derviše u jedinice koje su aktivno učestvovale u borbama.
Ali rufaije iz Prizrena, kaže hrvatski istoričar Vjekoslav
Perica u svojoj knjizi „Balkanski idoli: religija i nacionalizam u
jugoslovenskim državama“, štampanoj u Oksfordu, i katolici franjevci u Bosni
jedine su dvije vjerske zajednice koje su se oduprle zovu nacionalizma.
U Prizren, podno uvijek bijelih šarplaninskih vrhova na
pomenutoj tromeđi, vjetrovi ponekad uz Drim donesu miris Jadrana. Od svih
gradova na Kosovu, ovaj je sto godina unazad smatran nacionalno
najtolerantnijim. Prizrenci su smatrali da ih lijepo vaspitanje obavezuje da
znaju jezike svojih susjeda – srpski, albanski, turski… Do posljednjeg rata
tu je živjelo 12.000 Srba. Danas ih ima dvadesetak.
Neki drugi Albanci, ne Prizrenci, zapalili su srpske kuće i
svetinje. Mislim na to dok iz centra grada i privatnog parkinga, koji garantuje
bezbjednost automobilu s beogradskim tablicama, pješačim ka tekiji. Između kuća
od naboja, čiji su se krovovi ulegli pod godinama, privatni hoteli i butici.
Kolovoz neravan i blatnjav, a pod tvrđavom Kaljajom na brdu
bijele se srpske kuće. Norveška ambasada platila je njihovo podizanje iz
pepela. Podižem glavu i njušim, kao gladan pas, ali nema vjetra sa Drima. U
nozdrvama mi miris gareži.
Na kapiji nazovem mladom dervišu pod bijelom kapom, ogrnutom
crnom pelerinom, na srpskom dobar dan, a kad mi se učinilo da me je pogledao
začuđeno, sjetim se da ga pitam da li uopšte govori jezik na kom sam mu se
obratio.
Foto: Nemanja Pančić, Derviši
„Kakav bih ja Prizrenac bio kad ne bih znao srpski?“, nasmije
se i uvede me u tekiju.
Prije više od sto godina pradjeda sadašnjeg šejha, derviš u
nedalekom Orahovcu, dobio je nalog da dođe u Prizren i podigne tekiju. Kad se,
u dubokoj starosti, preselio na ahiret, naslijedio ga je sin, pa je i taj šejh
prepustio svoje zvanje sinu – onom Džemailu Šehuu, koji je zaslužan za obnovu
rada derviških radova u Jugoslaviji, ocu šejha Adrija Huseina.
Posljednjih godina proslava Sultan Nevruza u prizrenskoj
tekiji privlači veliku pažnju znatiželjnika – članova međunarodnih misija na
Kosovu, novinara, turista… Klupe duž velike sobe u kojoj šejh prima goste –
pune su. A on se, sjedeći na uzdignutom podijumu zastrtom ovčjom kožom, gostima
obraća na srpskom!
„Mi, kao vjernici, svake godine na ovaj dan usredsređujemo
se na ljubav i nastavljamo svoj put ka Alahu, živeći zajedno, poštujući sve što
je on stvorio i voleći jedni druge“, kaže.
I još kaže šejh: „Šta je džihad?“ Prevodioci šapuću u uvo
novinarima koji su ih doveli, olovke se zaustavile nad papirom…
„Džihad je“, nastavlja kao iskusan govornik i propovjednik,
„borba na božjem putu protiv božjeg neprijatelja. A Bog ima samo jednog
neprijatelja – Sotonu, a taj je u nama. Pravi džihad je borba protiv sopstvenog
Sotone, ne protiv tuđeg!“
Jedna kap krvi
Pored prozora promiču glave derviša koji ispunjavaju tekiju.
Za goste, unaokolo su poređane uske klupe; žene i djevojke sa koketno
prebačenim svilenim šalovima preko glava, koji ističu a ne skrivaju njihovu
lepotu, na drvenom su doksatu; derviši su na zastrtom podu.
Na zidovima uramljene rečenice iz Kurana i sablje i sjekire,
simboli tradicije. Nekoliko rufaija ustaje i hvata se u kolo, vrti se sve brže,
hukćući, i kad se razdvoje, lica su im oznojena i radosna. Ta radost,
ozarenost, neće ih napuštati sve do kraja obreda…
Propuštam kroz sjećanje vjerske ceremonije kojima sam
prisustvovao – većinom su ozbiljne, čak turobne, ni nalik ovom derviškom
veselju. Kad docnije, u jednom trenutku, budu pjevali o Muhamedu, ponavljajući
beskonačno njegovo ime, veselit će se i gestikularati kao da su na teferiču, a djevojke
sa doksata široko će se smiješiti belim zubima i krupnim očima.
Razigrani će, ostajući sve vrijeme u tome dostojanstveni,
biti i visoki gosti, šejhovi iz Istanbula i Hustona, kad kao u nekom menuetu,
laganim i odmjerenim koracima, budu obigravali oko derviša raspoređenih ukrug,
podjednako se odnoseći i prema starim brkatim dervišima i prema golobradoj djeci.
Probadanje ili idžra samo je završni dio zikra, kojim u
podne počinje proslava Sultan Nevruza. Prethodi mu dvosatno, i duže, ritmičko
njihanje i pjevanje vjerskih pesama. Iako su rufaije u Prizrenu ogromnom
većinom Albanci, a ima i Bošnjaka, Turaka i Roma, pjeva se na arapskom.
Svaki žitelj Balkana će u ovim pjevljivim melodijama već
poslije nekoliko taktova prepoznati ljubavne pjesme, samo što se u njima slavi
ljubav prema Bogu.
Idžra se najavljuje udaranjem u defove i činele. Šejh se
kreće kroz razigranu masu derviša i bira one koje će počastvovati probadanjem.
Počeo je, kao što je već rečeno, sa svojim najmađim sinom Seidom Emirom, a kad
na red dođu odrasli i probadanje šiljkom prečnika od oko centimetar i po ,na
čijem je jednom kraju teška metalna kugla, takođe će prvo prići svom sinu, ovog
puta najstarijem, Seidu Džemalu.
Ovaj student engleskog jezika naslijedit će oca u
prizrenskoj tekiji, a srednji Seid Džihan, student islamskog teološkog
fakulteta, i Seid Emir biće šejhovi u nekim novim tekijama. Pridržavajući teške
kugle jednom rukom, derviši su nastavljali da plešu i samo, kao na snijeg bijeloj
Šari, na bijeloj dolami jednog crvenila se kap krvi.
Za poslednji dio idžre, probadanje grla i stomaka, šejh je
odabrao dvojicu starijih derviša. Oni su, ne krijući radost, iz šejhovih ruku
primili šiljke dugačke četrdesetak centimetara, na čijem je jednom kraju kugla
za koju su zakačeni lanci.
Kružeći, u plesu, prostorom koji su ostali derviši omeđili
svojim tijelima, vrtjeli su među dlanovima i bacali u vazduh ove bodeže, kao
male helikoptere, i spretno ih dočekivali.
Odjednom, naizgled bez ikakve najave, obojica su klekla i
sebi zarila gvožđe u stomak, bliže boku. Ne prestajući da se smiješe, sporo su
ih izvlačili, pa opet isto… dok se norveški ambasador, zaboravivši na
uzdržanost s kojom je do tada kao gost pratio obred, istezao da telefonom bolje
snimi prizor.
Nasmijani derviši nastavili su svoju igru, stavljajući
šiljke na grlo i vrteći ih toliko brzo da su lanci iscrtavali sivi krug. Bio
sam udaljen metar i po i vidio sam da je šiljak probio kožu, i prodro za dva
prsta… ali to je u suprotnosti sa onim što sam učio i što znam o ljudskom
telu, i ne verujem svojim očima. Neka ostane čudo!
U kasno po podne, napuštajući tekiju, i ne tražeći ga,
osetio sam vjetar sa Drima i miris dalekih nepoznatih prostora iza mora. Iza
sedam mora i sedam gora…
(TBT, Newsweek.rs)