TEROR
Stopa ubistava u određenim zemljama Latinske Amerike toliko
je visoka, da život gubi više ljudi nego u zemljama kao što su Sirija ili Afganistan
FOTO: (Reuters)
Ubistva su u Karakasu rutinska stvar. Tokom prošle godine,
ovaj grad je ponio neslavno zvanje svjetske prijestolnice ubijanja, sa stopom
od 120 nasilnih smrti na 100.000 stanovnika. To je 20 puta više od svjetskog
prosjeka. Ipak, ni tu nije riječ o zvaničnim brojkama, koje venecuelanska vlada
ne objavljuje već više od jedne decenije.
Kakve god one zaista bile, prosječan stanovnik Karakasa
poznaje barem jednu osobu koja će nastradati nasilnom smrću. Po istraživanju
sprovedenom prošle godine, dvije trećine stanovnika Venecuele prijavilo je
ubistvo koje se u njihovom kraju desilo tokom posljednjih 12 mjeseci. Ne možemo
ih kriviti što se plaše za svoj goli opstanak.
Venecuela nije jedina latinoamerička država koja trpi pod
terorom smrtonosnog nasilja. Uprkos nevjerovatnom padu stope ubistava koji je
zabilježen tokom nekoliko proteklih decenija, Kolumbija je još uvijek jedna od
zemalja s najvećim apsolutnim brojem nasilnih smrti. Njihov susjed, Brazil,
država je s najvećim brojem ubistava na svijetu, preko 56 000 godišnje. Preko
80% Brazilaca strahuje od nasilne smrti. U Centralnoj Americi situacija je
slična. Trećina stanovnika Salvadora i Hondurasa prijavila je skorašnje ubistvo
u svom kraju stanovanja.
Širom Latinske Amerike prerana smrt sustiže mlade. Na svakih
15 minuta, jedan Latinoamerikanac, najčešće adolescent, biva ubijen. To nas
dovodi do broja od 400 smrti dnevno, odnosno 140 000 na godišnjem nivou. U
nekim državama kontinenta, ubistvo je glavni uzrok smrti mladih muškaraca, ispred
povreda na radu, raka, samoubistva, i bolesti.
Preko tri četvrtine ubistava izvrši se vatrenim oružjem, što
daleko nadmašuje svjetski prosek. Paradoksalno, ovakva praksa nasilja opstaje
uprkos impresivnom napretku u pogledu smanjivanja stope siromaštva, odnosno
unapređivanja obrazovanja, zdravstvene zaštite, i standarda života uopće.
Stopa ubistava u Latinskoj Americi ostaje visoka u vrijeme
kada ona opada na svim drugim mjestima u svijetu. Na region koji okuplja svega
8% svjetskog stanovništva otpada 33% svjetskih ubistava. Ukoliko stvari ostanu
nepromenjene, očekuje se da će stopa ubistava skočiti sa 21,5 na 100.000,
kolika je trenutno, na 35 na 100.000 do 2030. godine. Sedam država se izdvaja
po ovom negativnom trendu: Brazil, Kolumbija, El Salvador, Gvatemala, Honduras,
Meksiko, i Venecuela. Na njih otpada jedno od četiri ubistva u svijetu na
godišnjem nivou.
Ni oblasti pogođene ratnim razaranjima ne mogu da se mjere s
navedenim pokazateljima. Između 2001. i 2014. godine u Afganistanu je stradalo
26.000 civila. U istom periodu, ubijeno je 67.000 stanovnika Hondurasa, koji
ima svega jednu trećinu broja stanovnika Avganistana. Brazil je u 2015. godini
prijavio broj ubistava jednak zbirnom broju smrti u sukobima u Afganistanu,
Iraku, i Siriji.
Jedan od činilaca koji doprinose visokoj stopi nasilnih
smrti jeste i nizak broj riješenih slučajeva ubistva. U Evropi i Sjevernoj
Americi, oko 80% nasilnih smrti dobije svoj sudski epilog. U Japanu ova stopa
dostiže nevjerovatnih 98%. U Latinskoj Americi, pak, ona leluja oko 20%. U
Brazilu, Kolumbiji, Hondurasu, i Venecueli, preko 90% zločina sa smrtnim
ishodom ostaje bez sudske kazne. Budući da su stradali mahom muškarci iz
najsiromašnijih kvartova, njihovi slučajevi su veoma niskog nivoa prioriteta.
Istrage se vode traljavo, ako ih uopće i bude. Kao posljedica toga, povjerenje
naroda u policiju i pravosudni sistem skoro da je u potpunosti nestalo.
Ukoliko se išta pozitivno može reći o svemu navedenom, to je
da postojeće stanje nije neizbježno. Postoje brojni primjeri u kojima su
gradovi, pa i čitave države, u potpunosti izmijenile ovu surovu sliku. Trenutno
u regionu Južne Amerike i Kariba postoji preko 90 različitih programa
prevencije ubistava. Pojedine metropole poput Bogote, Ciudad Huareza, Medelina,
i Sao Paola oborile su stope ubistava za preko 70% tokom protekle decenije.
Iako je svaki od uspješno korištenih programa unikatan, i neprimjenjiv u drugim
slučajevima, oni ipak dijele neke zajedničke osobine.
FOTO: (Reuters)
Snažni lideri, naročito gradonačelnici, bili su na čelu ovih
promjena. Harizmatične ličnosti poput Antanasa Mokusa u Bogoti, Rodriga Gerera
u Kaliju, i Sergija Fajarda u Medelinu, primjera radi, spojili su vizionarsko
planiranje i pažljivo prikupljanje podataka sa odlučnim policijskim akcijama i
socijalnim programima fokusiranim na kvartove s visokom stopom kriminaliteta.
Smanjivanje broja ubistava učinili su svojim prioritetom. Povrh svega, oni su
shvatili da ispravan pristup problemu podrazumijeva razumijevanje i kontrolu
faktora rizika, primjenu preventivnih mjera, promovisanje alternativnih oblika
ponašanja, osnaživanje pravosudnog sistema, i upotrebu čvrste ruke tamo gdje je
neophodno.
Kako se pokazalo, smanjivanje stope ubistava ne samo da je
izvodljivo, već i nužno. Šteta koju kriminalno nasilje nanosi ekonomiji
Latinske Amerike je ogromna, i iznosi približno 3,5% BDP od 261 milijarde
dolara godišnje. Posljedice trošenja sredstava na privatno osiguranje i
opadanja produktivnosti koja se dovodi u vezu s kriminalitetom su drastične i
snažno se odražavaju na ekonomski razvitak država koje su ostvarile zapažene
rezultate u odnosu na period autokratskih vlasti iz druge polovine prošlog vijeka.
Ukoliko bi stopa ubistava u Latinskoj Americi u narednih 10
godina bila prepolovljena to bi spasilo oko 413.000 života. Ukoliko bi takav
uspjeh postigle samo Kolumbija, El Salvador, Gvatemala, Honduras, Meksiko,
Venecuela, i Brazil, to bi opet spasilo 365.000 života. Iako se takav cilj
možda čini suviše ambicioznim, za njega je potrebno smanjivanje stope nasilnih
smrti od svega 7,5% godišnje, što je više nego ostvarivo. Budući da tri
četvrtine stanovništva Latinske Amerike živi u gradovima, treba početi od
najvećih urbanih centara.
Kako se planirano može ostvariti? Za početak, vlasti se
moraju fokusirati na oblasti u kojima su nasilni zločini najučestaliji. Ovaj
tip kriminaliteta je često usko geografski određen, vezan za pojedine oblasti i
krajeve u kojima živi siromašno, slabo obrazovano stanovništvo. Procjena vezana
za teritoriju pet latinoameričkih država, navodi da se 50% zločina odvilo na
svega 8% teritorije. Dobro osmišljeno i primijenjeno djelovanje policije u ovim
žarištima pokazalo bi se kao veoma efikasno. Iako kontroverzna, primirja s
pojedinim bandama se mogu pokazati kao dobar početni korak u široj strategiji
prevencije nasilja.
Redukcija stope ubistava mora da se proglasi prioritetnim
ciljem, a ne željenim efektom ovakve politike. Mnoge nacionalne i lokalne
službe borbu protiv kriminaliteta još uvijek mere brojem zaplijenjenog oružja,
odnosno količinom zaplijenjenih narkotika. Kako se na osnovu istih parametara
nagrađuju uspješni službenici, policija je sklona zanemarivanju borbe protiv
ubistava.
Da bi se postigli željeni rezultati, vlasti moraju da
povrate narušeno povjerenje stanovništva u policiju. Kvartovi s najvećom stopom
nasilnih zločina su upravo oni čiji stanovnici najmanje vjeruju organima reda.
Problemski orijentisan rad policije podrazumijeva strategiju
u kojoj su službenici fokusirani na pronalaženje šablona u nasilnim zločinima i
efikasno reagovanje u skladu s tim nalazima. Takav rad policije dovodi do
redukcije nasilja uopće, a posebno onog sa smrtnim ishodom.
Vlasti latinoameričkih država moraju da se okrenu i
dugoročnom planiranju. U današnjoj omladini nalaze se brojni budući zločinci.
Edukacija i zapošljavanje ključni su činioci u određivanju sudbine mladih
muškaraca. Istraživanja pokazuju da rast stope nezaposlenosti od 1% dovodi do
rasta stope ubistava od 0,34%. U Medelinu, ta stopa dostiže 0,4%, a ni druge u
regionu stanje nije bitno drugačije.
Konačno, potrebno je stvoriti kulturu prevencije. Ona
podrazumijeva vrednovanje razvoja pojedinca u ranom djetinjstvu i investiranje
u edukaciju roditelja. Najuspješniji programi redukcije nasilja fokusiraju se
ne samo na prostornu prevenciju, već i na programe odgajanja djece samohranih
majki, kao i na razvoj sportskih i rekreativnih programa za djecu i omladinu.
Mališani koji se sistematski zanemaruju i ostavljaju
izloženi lošem utjecaju sredine vjerovatno će kad porastu završiti u zatvoru. Mjere
prevencije su ekonomski isplative i donose rezultate koji prevazilaze redukciju
stope nasilnih zločina. Lijek je poznat, vrijeme je da ga Latinska Amerika
konačno uzme.
(TBT, Foreign Affairs, Newsweek.rs)