REPORTAŽA
U velikoj reportaži koju je nedavno objavio ugledni njemački
list Der Spiegel novinari Fritz Schaap i Tobias Schneider otkrivaju kakvo je
zapravo stanje u Siriji na područjima nominalno pod Asadovom kontrolom
FOTO: Asad (Reuters)
Gotovo šest godina prošlo je otkako je u Siriji počeo
građanski rat, koji uz povremeno primirje i dalje traje. Prema različitim
procjenama više nevladinih organizacija, koje prilično variraju, u tom je
periodu ubijeno između 320.000 i 450.000 osoba, a ozlijeđeno je preko 2 miliona
ljudi.
Manje-više svi su složni da je oko 45 posto predratne
populacije Sirije koja se kretala oko brojke od 23 miliona ljudi, u ratu
izgubilo svoj dom – ti su ljudi ili izbjegli po drugim dijelovima Sirije ili su
pobjegli izvan države, najviše njih u Jordan i Tursku odakle je jedan dio
otišao i prema Zapadnoj Europi.
Nakon što su snage sirijskog predsjednika Bašara al-Asada uz
pomoć ruskih zračnih snaga i brojnih šijitskih milicija u decembru 2016. godine
slomile otpor preostalih pobunjeničkih skupina u istočnom Alepu, krajem godine
je uz posredstvo Turske, Irana i Rusije dogovoreno primirje između Asadovih
snaga i niza pobunjeničkih grupa. Iz tog primirja, koje je trajalo do 14. februara
ove godine nakon čega se urušilo u nizu napada, bile su isključene
džihadističke grupe Islamska država i Fatah al-Šam (nekadašnja al-Nusra,
svojedobna podružnica al-Qaide u Siriji).
Istovremeno, u svijetu se stekao dojam da je osvajanjem
Alepa Bašar al-Asad prokrčio svoj put prema konačnoj pobjedi u ratu i kontroli
nad Sirijom, pogotovo u kontekstu opadanja moći Islamske države čiji se
teritorij u Siriji i Iraku postojano smanjuje. No, je li to zaista tako?
U velikoj reportaži koju je nedavno objavio ugledni njemački
list Der Spiegel novinari Fritz Schaap i Tobias Schneider otkrivaju kakvo je
zapravo stanje u Siriji na područjima nominalno pod Asadovom kontrolom.
Opljačkana radionica
Na samom početku reportaže novinari nas upoznaju s čovjekom
koji na ulici Alepa danas prodaje kavu iz automata. Prije nekoliko sedmica se
vratio u svoju četvrt nakon što su je zauzele snage Bašara al-Asada kako bi
vidio što je ostalo od njegove radionice za popravak motocikala. Čim je došao
do nje vidio je da je brava razvaljena, a unutra je našao naoružane muškarce s
oznakama paravojnih postrojbi vjernih Asadovu režimu kako uzimaju motocikl,
njegov njemački alat i rezervne dijelove iz garaže. Da mu slučajno ne bi palo
na pamet prosvjedovati, dvojica od tih muškaraca priprijetila su mu kalašnjikovima
dok su njihovi “suborci” tovarili stvari u svoj kamion.
Kako je muškarac pričao novinarima o sudbini svoje
radionice, tako su do njih došli i drugi građani koji su odreda podijelili
slične priče kako su ostali bez svojih stvari koje su opljačkali pripadnici
paravojnih postrojbi. No, čim su vidjeli dva muškarca s oznakama Pustinjskih
sokola, jedne od dviju najmoćnijih šijitskih milicija odanih predsjedniku
Asadu, odmah su od straha ušutjeli, pišu novinari za Spiegel.
To je uvod u priču koja objašnjava kako je zapravo Asadov
režim došao u pobjedničku poziciju. Za početak, tu je pomoć Rusa, koji su svoju
intervenciju vrlo javno reklamirali, a koja se uglavnom sastojala od zračne
podrške, donacija oružja sirijskoj vojsci i šijitskim milicijama i slično. Još
veću ulogu imao je Iran pod čijim je nadzorom Asadu poslano ono što mu je
najviše trebalo – naoružane borce koji su se pridružili brojnim šijitskim
milicijama (prema Charlesu Listeru s Instituta za Bliski istok, prije početka
intervencije u septembru 2015. Rusi su procijenili da službena Sirijska vojska
ima samo 6000 borbeno spremnih vojnika).
FOTO: (AP)
Ključ uspjeha
Upravo su te milicije (ili paravojne postrojbe) bile ključne
za Asadov vojni uspjeh, budući da su mu naoružani borci najviše nedostajali,
zbog čega je sirijska vojska spala na regrutiranje ljudi iz zatvora. Dok je
prilikom osvajanja istočnog Alepa Asadov režim u svijet slao slike sirijskih
vojnika, najveći dio borbe zapravo su iznijeli pripadnici milicija.
Kako su milicije postale neophodne, tako su se i otele
kontroli. Uz dvije najmoćnije grupe, Pustinjske sokolove i Tigrove iz Hame, tu
su stotine drugih naoružanih grupa koje u ovom trenutku zapravo vladaju velikim
dijelovima teritorija koji je nominalno pod kontrolom Asada i sirijske vojske.
Nekažnjeno pljačkaju, zlostavljaju civile, ubijaju, a nitko ih u tome ne može
zaustaviti, čak ni Asad. Prema novinarima Spiegela, milicije su moćnije od
Bašara al-Asada, a njihovi zapovjednici su ti koji zapravo vladaju Sirijom.
Odnos snaga
Ovakav razvoj situacije i nije toliko neočekivan s obzirom
na religijski “odnos snaga” u Siriji prije rata. Naime, Bašar
al-Asad, kao i njegov pokojni otac Hafez, svoju poziciju na moći održavali su
prvenstveno uz podršku i lojalnost alavita (riječ je šijitskim muslimanima, s
određenim specifičnim elementima u vjeri) kojima i sami pripadaju – no, oni su
i prije rata činili između 12 i 15 posto sirijske populacije. Većinu, oko 75
posto populacije su činili sunitski muslimani, dok je kršćana bilo oko 8 posto,
a druza 3 posto.
Iako su prosvjednici u početku pobune protiv Asada tražili
pravedniju raspodjelu bogatstva i posredno demokratičnije društvo, kako su se
prosvjedi pretvorili u oružanu pobunu, a potom i u otvoreni rat, na površinu su
izašle zatomljene religijske podjele u kojima su većinski suniti i manjinski
šijiti stajali na suprotnim stranama. Kako je rat odmicao tako je Asadova
pozicija bila teža zbog činjenice da su mnogi ljudi napustili vojsku, a oni
koji su mu ostali vjerni umirali su u teškim borbama. Stoga, da bi sačuvao
svoje regularne postrojbe, Asad je dopustio sebi lojalnim naoružanim borcima da
formiraju vlastite milicije.
Šverceri i kriminalci
U mnogim slučajevima, vođe švercerskih i kriminalnih bandi
postali su lokalni šerifi, koji su u zamjenu za lojalnost Asadu nesmetano mogli
proširi svoja poslovna, zapravo kriminalna carstva bez da ih itko dira. Dvije
najveće milicije, Pustinjski sokolovi s bazom u gradu Latakiji i Tigrovi iz
Hame imaju svaka između 3000 i 6000 naoružanih boraca, a osim njih tu su
stotine manjih pro-režimskih milicija.
Kao što to biva u ratnom stanju, te paravojne skupine
kapitalizirale su nestašicu kruha, lijekova i benzina – grupe koje kontroliraju
ta dobra na njima dobro zarađuju, što im omogućuje da kupuju još više oružja i
unajmljuju nove borce. Direktna posljedica toga je stanje u kojem su takozvani
gospodari rata zamijenili državni sigurnosni aparat u cijelim regijama i
gradovima.
Veće plaće
Za razliku od sirijske vojske kojoj kronično fali novih
regruta, borci se milicijama pridružuju svojevoljno, što nije čudno kad se uzme
u obzir da kod njih imaju i do tri puta veće plaće nego što ih imaju redovni
vojnici, a k tome im je pružena i znatno veća sloboda. Između ostalog, mogu
izmišljati i ubirati takse na kontrolnim točkama, prodavati drogu po vlastitom
nahođenju, švercati benzin ili naprosto pljačkati po pokorenim gradovima i
selima.
Jedan od oglednih gradova za ovu situaciju u Siriji je Hama,
koji je 1982. bio poprište pobune Muslimanske braće protiv Hafeza al-Asada koji
je u samo tri tjedna, prema procjeni britanskog novinara Roberta Fiska, pobio
20.000 osoba. Tijekom aktualnog građanskog rata u Hami su formirani spomenuti
Tigrovi, a njihovi osnivači su bili službenici iz obavještajne službe zračnih
snaga (koja je bila strah i trepet u državi), lokalni plemenski vođe i
kriminalci. Tijekom 2011. bili su ključni faktor u gašenju pobune u provinciji
Hame, a danas imaju pravu mrežu baza u cijeloj Siriji.
Dva najvažnija čovjeka
Dva najvažnija zapovjednika te paravojne skupine su poznati
kriminalac Ali Shelly i izvjesni Talal Dakkak, za kojeg se priča da svoje
protivnike baca lavovima koje čuva kao ljubimce. Njih dvojica stoje iza mnoštva
otmica, krađa, šverca nafte i benzina koje prodaju i notornom ISIS-u, sunitskoj
terorističkoj organizaciji koja bi trebala biti njihov prirodni neprijatelj i
protiv koje se Asadove snage službeno bore. Tako je zabilježen slučaj iz ljeta prošle
godine u kojem su pripadnici redovne sirijske vojske presreli nekoliko cisterni
punih benzina koji je bio namijenjen trupama ISIS-a, ali koje nisu konfiscirali
iz straha od Dakkakove osvete. Na kraju su cisterne predane lokalnom ogranku
obavještajnih službi zračnih snaga, blisko povezanih s Tigrovima, te su
nastavile svoj originalni put.
FOTO: (AP)
Asad, uostalom, nije u poziciji da im se suprotstavi. S
jedne strane ovisi o njihovim borcima na prvoj liniji fronte, s druge su
milicije premoćne i prebogate. Kad je u veljači ove godine u Alep hitno trebalo
dovesti novu pošiljku lijekova, šijitske milicije, koje kontroliraju jedinu
cestu prema gradu i na njoj ubiru takse, konfiscirale su lijekove namijenjene
za grad te su ih kanije preprodavali po znatno višoj cijeni. Štoviše, prema
podacima sirijske vojno-obavještajne službe Ali Shelly je 2015. godine prodavao
oružje pobunjenicima u Alepu, istim onima protiv kojih su se borile njegove
vlastite postrojbe, da se ne spominje službenu vojsku Asadova režima (sirijska
vojno-obavještajna služba je u velikom sukobu s obavještajnom službom zračnih
snaga, koja je, kako je rečeno, u dobrim odnosima s Tigrovima).
Samo profit
Ako se može zaraditi, za ove milicije ne postoje prijatelji
i neprijatelji, samo profit. A ti su ljudi glavni faktor u Asadovoj borbi
protiv pobunjenika.
S vremena na vrijeme vojska ili vojno-obavještajna služba su
pokušale srezati moć lokalnih gospodara rata, ali njihove akcije bi uvijek
završile fijaskom. Kada su u ožujku prošle godine Asadove jedinice uhitile vođu
jake kršćanske milicije bili su ga prisiljeni osloboditi nakon nasilnih
protesta njegovih pristalica. Novinarima Spiegela je čak i ministar za
pomirenje u Damasku priznao da režim ima probleme s milicijama, ali da nemaju
potrebnu moć da ih riješe.
Uz Tigrove, druga najjača milicija su spomenuti Pustinjski
sokoli bazirani u Latakiji, obalnom gradu u samom srcu alavitskog dijela države.
Njihov zapovjednik je Mohamed Jaber koji je novinare čak i proveo kroz jedno od
svojih skladišta oružja u kojem su, između ostalog, i stari sovjetski tenkovi
T-72, njih osam smještenih uz raznu tešku artiljeriju. U njihovim redovima bore
se mladići od kojih neki imaju tek 15 godina, a mnogi su se nedavno vratili s
bojišnice u Alepu. Sam Jaber pak vrijeme provodi u svojem luksuzno uređenom
stambenom kompleksu s pogledom na luku u Latakiji.
Crne ovce
Nakon što je sat vremena proveo hvaleći se vojnim uspjesima
svoje milicije, Jaber je napokon priznao novinarima da su njegovi borci
pljačkali osvojene gradove i sela, ali samo u rijetkim slučajevima. Kaže,
svatko ima crnih ovaca.
– Mi smo velika grupa. Neki su dobri, a neki loši. Ali
najvažnije je da se svi bore za našu zemlju. Milicije su u Hami, oni su
otmičari, pljačkaši i ubojice – rekao je Jaber u jasnoj aluziji na Tigrove,
najveće rivale Pustinjskih sokola. Štoviše, dvije su paravojne skupine u ožujku
prošle godine, tijekom bitke za Palmiru, međusobno pucale jedna na drugu zbog
čega je iz Damaska poslana visoka vojna delegacija kako bi brzo izgladila
stvari. Od tog trenutka Asadovi generali nastoje dvije skupine držati na
odvojenim fontovima.
Usluge na cijeni
Mohamed Jaber, inače, ima dugu i živopisnu karijeru
švercanja naftom, koju je 1990-ih dopremao iz Iraka i na tome se obogatio sa
svojim bratom – poslije su milijune uložili u industriju čelika. Kad je 2011.
počeo rat i kad su nastupile sankcije, režim je odmah zatražio njihove
švercerske usluge, u tom trenutku na vrlo visokoj cijeni. Kako bi zaštitili
konvoje koji su vozili kroz pustinju braća Jaber su angažirala stotine bivših
vojnika, ali i kriminalaca – napokon, Asad je 2013. godine potpisao uredbu
kojom je privatnim poduzetnicima dozvolio da imaju vlastite snage za
“održavanje sigurnosti”, čime je od kleptokrata de facto stvorio
gospodare rata.
Jaber, doduše, tvrdi da ga ni moć ni novac ne zanimaju jer
ima oboje. On samo želi pomoći Asadu, kaže, i rado će položiti oružje kad rat
završi. Pa ipak, dodaje:
– Kad bi nam bilo dozvoljeno, mogli bismo kontrolirati 60
posto zemlje!
Rusi
I dok Asad ne može učiniti ništa po ovom pitanju, Rusi imaju
prilično pragmatičan pristup – kako im je koji lokalni gospodar rata potreban,
tako mu dijele oružje, medalje ili selfije s ruskim vojnicima. Privatno, ruski
generali su užasnuti stanjem na terenu i potpunim kaosom koji vlada između
milicija.
Da se milicije neće zaustaviti samo na kriminalu, pokazuje i
podatak da je na izborima u 2016., kakvi god oni bili, u parlament ušao velik
broj kandidata povezanih sa zapovjednicima paravojnih skupina – što
prijetnjama, što mitom. Jer ti izbori ne pokazuju volju naroda, nego moć onoga
koji želi da se određeni kandidati izaberu.
Asada se u zapadnim medijima često prikazivalo kao užasnog
diktatora odgovornog za smrt tisuća “svojih” građana i ta je
reputacija u jednom dijelu bila zaslužena. No, koliko god je Asad užasan, on je
bio jedini privid autoriteta u Siriji. Čini se da je i to bila samo iluzija,
završava tekst Spiegela.
(TBT, Jutarnji.hr)
