GEOPOLITIKA
Ukoliko referendum o povećanju predsjedničkih ovlaštenja
prođe kako je Erdogan zamislio, Ataturkova Turska će biti mrtva, parlament suvišan,
a “diktator sa Bosfora” jedina bitna politička figura u zemlji
FOTO: Erdogan (Reuters)
Najnovije ankete dvije najstarije turske agencije za procjenu
javnog mnijenja – Metropoll i A&G – pokazale su kako su Turci veoma podijeljeni
povodom referenduma o povećanju ovlaštenja predsjednika Redžepa Tajipa
Erdogana. Za sada, razlika između “da” i “ne” manja je od
pet odsto, a pristalice opcije protiv povećanja predsjedničke moći nadaju se da
će ubijediti kritičare režima ne samo da izađu na referendum, već i da utiču na
neopredijeljene kojih prema procjenama ima oko 20 odsto.
Ukoliko opcija “da” pobijedi, Erdogan će postići
veliku političku pobjedu koja će ga učiniti najmoćnijim liderom od vremena
Mustafe Kemala Ataturka. Povećanje ovlaštenja obezbijedilo bi Erdoganu još dva
potencijalna mandata nakon 2019. godine, praktično bi eliminisalo poziciju
premijera kao takvu, pošto bi postavljanje kabineta bilo potpuno van
jurisdikcije parlamenta. Također, predsjednik bi mogao jednostrano da raspusti
parlament, čime bi podredio zakonodavce sopstvenoj političkoj agendi.
Štaviše, amandmani bi omogućili predsjedniku da također
jednostrano donosi zakone kroz predsjedničke dekrete, sve dok oni ne utiču na
individualne slobode koje su zaštićene ustavom. Problem, međutim, jeste to što
bi pravosudni sistem također na taj način bio pod predsjedničkom kontrolom, jer
bi Erdogan imao moć da prema svojoj volji postavlja sudije vrhovnog suda.
Ove promjene se pripremaju već duže vremena, pošto je Erdogan
još 2003. godine kada je bio premijer, istakao kako je njegov cilj novi ustav
koji bi “predstavljao volju naroda”, kao i da vlast mora biti koncentriranija
kako bi se prevazišla “disfunkcionalnost” turskog parlamenta.
Ovo je argument koji čak i mnogi Turci smatraju apsurdnim,
prije svega jer Erdoganova Partija pravde i razvoja (AKP) od 2002. drži
parlamentarnu većinu (s izuzetkom petomjesečnog perioda 2015. kada je
“diktator sa Bosfora” brže bolje izboksovao nove izbore).
“Vlada je već poludiktatorska, ali oni to sprovode
ilegalno. S ovim referendumom, to (diktatura) će postati legalno; biće zapisano
u samom ustavu”, smatra turski ljevičarski aktivista Nehir Sevim.
Od takozvanih Gezi protesta 2013. na kojima je nekoliko
osoba izgubilo život u sukobima sa policijom, Erdoganova Turska je
“očišćena” od velikog broja kritičara režima, pa su čak uklonjeni i
oni suptilniji, kao što je bio bivši premijer Ahmet Davutoglu, a zamijenjeni su
individuama kao što je novi premijer Binali Jildirim koji je više puta ponovio
kako je “neophodno legalizovati ono što je već de fakto predsjednički
sistem”!
Oni koji podržavaju Erdoganove napore za promjenu političkog
sistema, prije svega se pozivaju na turbulentni period devedesetih, kada je
vojska – shvaćena kao bastion Ataturkove sekularne Turske – nakon godina
tenzija 1997. izvela puč i u zatvor “bacila” islamistički nastrojene
političare, među kojima se našao i sam Redžep Tajip Erdogan.
Erdoganovim pristalicama, kao i samom predsjedniku, nakon čistki
u vojsci smeta to što pravosudni sistem još uvijek kontrolišu sekularne elite koje
“ne poštuju osjećanja naroda”.
FOTO: (Reuters)
S druge strane, oni koji progovore protiv referenduma i
potencijalnih ustavnih reformi, nalaze se na udaru agresivne kampanje režima
koja ih automatski označava kao egzistencijalnu prijetnju po Tursku, i
praktično ih svrstava u isti koš sa pučistima, ekstremističkom Radničkom
partijom Kurdistana (PKK) ili terorističkom organizacijom Islamska država.
“PKK kaže ne. Ko kaže ne? Oni koji žele da podele i
rasparčaju našu zemlju kažu ne. Ko kaže ne? Oni koji ne poštuju našu zastavu
kažu ne!”, rekao je Erdogan na mitingu nakon neuspjelog pokušaja puča
2016. godine.
U kampanji protiv onih koji su pristalice opcije
“ne”, Erdogan ne bira oružja – od medija, preko pravosuđa, do
satanizacije”, ali čak i ako nekim čudom ova opcija pobijedi, ništa neće
biti izgubljeno za Erdogana. U tom slučaju, predsjednik bi vjerovatno raspisao
nove parlamentarne izbore, na kojima bi prema posljednjim anketama AKP osvojila
čak dvije trećine glasova. Na taj način Erdoganove ustavne reforme bi bile
moguće i bez referenduma.
Pobijedio, ili ne, Erdogan će svakako nastaviti da
polarizuje tursko društvo u imaginarnoj bici za opstanak, sve dok ne ostvari
svoj konačni politički cilj i konačno sruši i posljednje ostatke Ataturkove
sekularne Turske, koja je po svemu sudeći, na dobrom putu da se pretvori u
autokratsku islamističku državi na vratima Evrope.
(TBT, Foreign Affairs, Newsweek.rs)
