POLITIKA
Savjetodavno Vijeće za BiH (The Advisory Council for Bosnia
and Herzegovina – ACBH) u Washingtonu, DC, SAD, proslavilo je 25 godišnjicu
američkog priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine
FOTO: Biden (EPA)
Prisustvovalo je preko 170 gostiju iz cijelog svijeta,
uključujući i visoke zvaničnike iz američke administracije, diplomate,
biznismene, američke i bh. medije kao i goste iz BiH. Donedavni potpredsjednik
Sjedinjenih Američkih Država, gospodin Joe Biden održao je govor.
U nastavku u cijelosti objavljujemo transkript Bidenovog
govora.
“Kako divni i velikodušni i pretjerani komentari, moja
sestra i moja najbolja prijateljica, moja sestra Valerie je ovdje sa mnom
večeras: Čula me je kada sam kazao da su naši otac i majka ovdje, moja majka bi
mislila da govorimo o mom bratu, a moj otac bi mislio da je ovo sve istina.
Želim se zahvaliti svima i Savjetodavnom vijeću za ovu čast.
Kao što bi moj pomoćnik koji je sa mnom radio u Ministarstvu odbrane i koji je
još sa mnom, rekao, da je ovo moja velika strast. Imam nekoliko stvari u mojoj
karijeri koja je mnogo duža nego što sam očekivao na koje sam veo ponosan. Nema
ništa na što sam više ponosan od moje povezanosti sa naporom da se okonča
genocid u Bosni i Hercegovini.
Znam da je jedan od nagrađenih, iako mislim da nije u
mogućnosti da prisustvuje, jedan od mojih najbližih prijatelja, lično i
politički, iz druge partije, nekada smo mi Demokrate i Republikanci bili
prijatelji, jeste Bob Dole. Tamo 1991. godine kao što je već navedeno bio sam
dosta mlađi američki senator i bio sam predsjedavajući podkomiteta za evropske
poslove dugo vremena. Također 1978. godine sam naivno napisao dokument o
evropskom komunizmu, jer su lokalne komunističke partije osvojile brojne zemlje
u istočnoj Evropi i bila je određena histerija u Sjedinjenim Državama, da li
raste komunizam u Evropi? Tada me je Predsjedavajući Komiteta za vanjske
poslove, čovjek koji se zvao Sparkman, koji je naslijedio Wiliama Fulbrighta,
poslao da napišem izvještaj i tada me je Fulbriht molio da ne stavljam na papir
da će Sovjetski Savez propasti do 1990.godine. Pogriješio sam za jednu godinu.
Kada je Berlinski zid konačno pao i kada se bivše sovjetsko carstvo počelo da
raspada, Jugoslavija je napravila neke incijalne dobre poteze prema mirnoj
tranziciji. Nastavio sam slušati i čitati izvještaje o tome šta se dešava u BiH
i šta je dolazilo iz Beograda. Započeo sam seriju saslušanja i ono što o
zlostavljanjima i haosu u BiH kojeg je pokrenuo Slobodan Milošević. Zbog toga
su neke moje kolege mislile da sam alarmist. U to vrijeme sam već duže vremena
bio u Senatu i bio sam predsjedavajući tog komiteta i imao sam pravo da nastavim
to raditi. Ali ono što se desilo je da sam postao uvjeren kroz ta saslušanja i
kroz kontakte sa stranim diplomatama da je Milošević planirao etničko čišćenje
BiH.
U 1991.godini moj
saradnik i veoma talentovan čovjek Jamie Rubin me pitao da li bi se mogao
sastati sa mladim sveštenikom iz Međugorja. To je bio neobičan zahtjev. Došao
mi kao katoliku, iako sebe nikada nisam predstavljao katolikom, već kao
Senator. Došao mi je i ispričao šta se dešava u svetištu i izrazio bojazan da
će biti uništeno. Detaljno mi je ispričao šta misli da se dešava. Mislio je da
Milošević postaje bijesan. Prisjetio sam se onoga što je Milošević rekao u
martu 1989. godine kada je rekao da su Srbi i dalje potlačeni i žrtvovani u Evropi da se podižu ljudi
protiv njih. Niko nije obraćao pažnju na to u međunarodnoj zajednici kada se to
desilo. Što sam bio više uključen u to sve sam više shvatao. Moja sestra i ja
smo odgajani, kako bi to moji prijatelji Židovi rekli kao “pravedni
kršćani” Za našim stolom bi se okupili i imali bi razgovor jeli. Moj otac
je bio načitan čovjek, koji nije pohađao koledž, proučavao je historiju. Uvijek
nam je govorio kako nije mogao shvatiti zašto nismo brže reagovali, zašto
Evropa nije regagovala kada je krenuo genocid u Njemačkoj. Ljudi su znali šta
se dešava. Nije mogao shvatiti kako su ljudi se mogli sastati sa Hitlerom, a ne
nazvati ga pravim imenom i reći ono što je bio. Nije mu bilo jasno zašto nismo
bombardovali željezničke stanice i prelaze kako se rat približavao kraju. To je
ostavilo snažan utisak na mene, moju sestru i moju braću. Zato sam vjerovao da
građani BiH imaju pravo da se brane. Zato sam 1992. godine predložio Rezoluciju
o podizanju embarga na uvoz oružja koji su UN i NATO odlučili nametnuti. Dodao
sam još jedan element, a to je da se podigne embargo i da se napadne. Da se
napadne JNA koja je prelazila Drinu da bi napravila haos koji su planirali u
Bosni i Hercegovini.
I onda se nije desilo ništa. Mislio sam da se ponavlja
historija iz 1937. i 1938. godine. Mislio sam da sam bio nesmotren iako sam bio
američki Senator već neko vrijeme. Imao sam raspravu sa Lord Owenom, zašto su
moji argumenti najbolji model da se rasparča i da se ne dozvoli etničko
čišćenje BiH. Možda sam bio u krivu ali sam to čvrsto vjerovao. Moji napori da
se podgine embargo nisu dobili puno podrške, osim lidera Republikanaca u
američkom Senatu, od Bob Dola. U aprilu 1993.nakon što sam o ovome govorio
skoro dvije godine, ambasador iz Beograda je došao da me vidi po Miloševićevom
nalogu. Milošević me je želio vidjeti da bi mi dokazao da se on nije nalazio
iza svega ovog. Da su se Srbi samo branili od genocidnih akcija od, muslimana
Bošnjaka, itd. Složio sam se da odem tamo. Otišao sam na taj put, ali sam prvo
otišao u Zagreb. Otišao sam tamo jer sam prvo želio otići u sjevernu Bosnu.
Sjećam se da smo helikopterom dva sata putovali do Tuzle.
Tamo sam se sastao sa bošnjačkim izbjeglicama koje su se brinula o Bošnjacima
koji su dolazili iz Srebrenice i kretali se dalje prema sjeveru. Grupa mladih
irskih humanitarnih radnika su bili tamo i pomagali im. Tu je bila škola čije
su učionice korištene za smještaj i sklonište za one koji su bježali sa juga.
Sjećam se da mi je jedan mladi irski humanitarni radnik kazao kako stalno stižu
novi kamioni. Sjećate se onih kamiona koje je osigurao UN. Sjećam se da je,
iako je bio april, vani još bilo hladno. Izašao sam vani i stajao. Došao je
kamion, doslovce napunjen ljudima, kako sam to kazao mojoj djeci, rame uz rame
stojeći. Bio je apsolutno napunjen. Zaustavio se, otvorila su se vrata i ljudi
su počeli izlaziti. Tamo je bilo i mrtvo dijete od četiri godine koje se
ugušilo u sredini kamiona jer je kamion bio toliko napunjen. Na licima se vidio
očaj ljudi koji su bježali. Dijete je skliznulo i nije bilo u mogućnosti da se
podigne. Sjećam se kada sam otišao u školsku učionicu i susreo se sa jednom
familijom. Muž, žena i troje djece. Ako me sjećanje služi djeca su imala između
5 do 11 godina. Kazali su mi kako su pješke preo planina krenuli prema sjeveru.
Majka ovog čovjeka je bila sa njima, bilo je hladno, ona više nije mogla
pješačiti i on je morao donijeti odčuku, ostaviti majku i spasiti djecu ili
nositi majku i rizikovati da izgubi svoju djecu. Preko prevodioca mi je rekao
da mu je majka rekla da je dobro i da je pusti da sjedne na kamen odakle ima
prelijep pogled. Rekao mi je da je ostavio.
Poslije ovih susreta otputovao sam u Beograd. Sjećam se da
sam se u hotelu sastao sa grupom ljudi koji su bili predstavnici opozicije.
Sastali su se sa mnom u velikoj prostoriji u kojoj je bilo 30-40 ljudi. Kazali
su mi da je Milošević bio loš momak, ali da se ne dešava bilo kakav genocid.
Imao sam sa sa sobom mladog momka koji je radio za moj komitet i govorio je
srpskohrvatski. U tome trenutku na TV prijemniku na kojem je mislim bila
državna televizija čuli smo optužbu da Bošnjaci doslovce vješaju srpsku djecu
na kuke za meso. Prikazali su i propagandni film u kojem su pretpostavljam
koristili lutke da bi podigli entuzijazam i izazvali bijes zbog onog što se
radi nad Srbima. Pokazali su kuke za meso koje su me podsjetile, inače dolazim
iz savezne države koja je najveći proizvođač piletine u SAD-u, na vješanje
kokošiju. Sa tog sastanka otišao sam da se sastanem sa Miloševićem. Sjećam se
da je zgrada bila veoma lijepa, pretpostavljam da je to bila habsburška zgrada.
Crvenim tepihom i predvorjem smo se popeli do njegovog kabineta.
Zbog toga što sam pročitao mnogo o njemu bio sam iznenađen
da je bio gladak kao svila. Govorio je savršen engleski, imao je doktorat, bio
je obrazovan, vrlo učtiv. Dočekao me u svoj kabinet u kojem je njegov radni
stol bio na kraju sobe, tu je bio za sjedenje, a na drugom kraju sobe je bio
jedan mali sto za sastanke. Sjeli smo za taj sto, on na jednu stranu sa jednim
od svojih pomoćnika, a na drugoj strani sam bio ja sa svojim trojicom
saradnika. Dvojica od njih su bili Jamie Rubin i Ted Kaufman, koji je kasnije
postao američki Senator. Predstavio sam mu svoje mišljenje o onome što mislim
da se dešava. On je insistirao na tome da se Srbi samo brane od onoga što im se
dešava. Stalno je ponavljao da on nema ništa s tim što se dešava. Govorio sam o
Radovanu Karadžiću. Rekao mi je da on nema veze sa Radovanom Karadžićem. Onda
je iznenada kao grom iz vedra neba, kao da smo prijatelji, pitao da li želim
razgovarati sa Karadžićem. Podigao je slušalicu, na srpskohrvatskom je pozvao
nekog. Otprilike 15 minuta kasnije čuo sam korake i u prostoriju je ušao
Karadžić sa onom svojom prepoznatljivom kosom. Sjeo je za sto zajapuren u licu
jer je vjerovatno žurio i kazao: “Izvinjavam se što kasnim”. Pogledao
sam u Miloševića i rekao: “Nemate utjecaja”. Kunem se Bogom da je ovo
istinita priča. Bez utjecaja… Sastanak je potrajao, ali nije dobro završio.
Pogledao je u mene i na kraju me upitao, veoma mirno, upitao me je: “Šta
mislite o meni senatore?”, odgovorio sam: “Mislim da ste prokleti
ratni zločinac i provest ću ostatak karijere radeći na tome da vas vidim
osuđenim zbog toga!”. Kasnije su me kritikovali zbog toga.
To je jedino o čemu sam mogao razmišljati, te priče koje sam
trebao ispričati, jer je to moj otac očekivao od mene u takvim uslovima. Na
kraju sastanka mi se činilo da sam se ponašao kao tinejdžeru koji na kraju
školske godine u spomenar kolegima
upišu: “Mnogo sreće u narednoj godini”. Izašli smo sa sastanka i ono
što se desilo je da sam jasno vidio ono što je svijet pokušavao da ne vidi.
Znate postoji izreka koja kaže da se dešava voljna suspenzija nevjerovanja. To
se upravo tada dešavalo. Sutradan sam pokušao odletjeti u Sarajevo UN-ovim
transportnim avionom. Tada je u Sarajevo trebao letjeti i jedan francuski
plutun kojim je komandovala žena. Bila je veoma snažna. Pred polijetanje je
svojim vojnicima govorila na francuskom i jedan američki poručnik mi je kazao
da mi treba šljem. Pitao sam ga zašto mi treba šljem, a on mi je odgovorio da
mi treba jer će pucati na nas kada budemo slijetali na aerodrom. Prvi put nismo
uspjeli sletjeti zbog previše pucnjave. Konačno smo sletjeli i znate šta je ono
što smo tamo našli. U bunkeru ispod aerodromskog terminala sam se sastao sa
Alijom Izetbegovićem i Harisom Silajdžićem. Oni su mi tada predstavili svoje
gledište onoga što se dešavalo u Sarajevu. Pričali su mi o snajperskoj aleji,
zato mi je poručnik kazao da ne možemo ići u grad. Odgovorio sam mu da moramo,
niko na nas nije pucao tada. Snajperska aleja kako se sjećam bila je od
aerodroma pa sve do grada Sarajeva.
Kada smo stigli u Sarajevo, opsada je trajala dosta dugo.
Većina kuća i zgrada bila je uništena i to me je podsjetilo na Istočnu Njemačku
na kraju Drugog svjetskog rata. Sjećam se da sam se sastao sa urednikom novina
u podrumu dva sprata ispod zemlje. On i njegovi novinari i dalje su se trudili
da pišu, da štampaju novine i da idu dalje. Vozeći se prema gradu vidjeli smo
mnogo uništenih kuća, porodica koje su živjele jedna pored druge u miru veoma
dug period. Sjećam se jednog naselja, mislim da je to bilo na jugu ili
sjeveroistoku, znak da je bilo na brijegu. Tu me je jedan saradnik predstavio
ljudina na ulici i oni su mi kazali da su vidjeli kola koja su se približavala
te da su znali da dolaze po njih. Pobjegli su kroz stražnju stranu kuće sa svim
što su imali, a u bašti nas je dočekao susjed sa kojim smo nekada ispijali pivo
i rekao da mu predamo svu imovinu. Žena mi je kazala da su jedni do drugih
živjeli 22. godine. Dajte mi sve što imate kazao je.
Kada je došlo vrijeme da krenem bilo je previše opasno da
idemo preko aerodroma pa smo se uz planinu odvezli gore gdje su se održavale
Olimpijske igre, kako bi došli do američkog helikoptera. Prošli smo kroz veoma
lijepo selo, ne sjećam se kako se zove. Moglo se vidjeti po nekoliko uređenih
kuća i onda odjednom jedan prazan prostor. Ljudi koje sam tamo sreo su mi
kazali da su njihovi susjedi dolazili i bacali bombe na njihove kuće. Kratko
nakon povratka sa ovog putovanja u martu 1993. godine pozvao sam Harisa
Silajdžića da dođe i da svjedoči na zatvorenoj sjednici senatskog Komiteta za
vanjske poslove. Pamtim ga kao jednog od najartikularnijih i sposobnijih ljudi
koji su ikada svjedočili pred tim Komitetom. Svojom mirnoćom i gracioznošću je
impersionirao sve prisutne. Po okončanju svjedočenja sam u izvršnoj sobi
Komiteta, ne u velikoj sali sa saslušanja, pozvao starije članove Senata i
članove Komiteta za vanjske poslove, Komiteta za vojnu službu i Obavještajnog
komiteta. Neki od njih su bili veoma dobri ljudi, pola Republikanci, pola
Demokrati. Kada je Silajdžić završi svoj govor počeli su mu postavljati
pitanja. Jedno od nji je bilo: Ako podginemo embargo, uzrokovat ćemo još više
smrti. Ako više ljudi ima pristup oružju više će poginuti. Sjećam se da je
Haris rekao, mislim da on ima kćerku, možda griješim, sina, imao je sina. Kazao
je kako se njegova porodica u tome trenutku krije u planinama. Sjećam se da je
pogledao jednog senatora čije ime neću navoditi, koji je inače bio protivnik
embarga i kazao mu: ” Senatore, učinite mi čast i nemojte odlučiti kako će
moja supruga i sin umrijeti. Dopustite meni da to učinim. Oni će umrijeti ako
me naoružate, oni će možda umrijeti, ali učinite mi čast da sami odlučimo kako
ćemo umrijeti”.
Nikad, nikad, nikad neću to zaboraviti. To je bila jedna od
najdubljih misli koje sam ikada čuo u stvarnom vremenu. Razišli smo se u
totalnoj tišini. Ali ništa se nije promijenilo. U junu 1994. bez puno
uvjeravanja, uvjerio sam Bob Dola da otputuje ponovo sa mnom u Sarajevo. Moja
supruga Jill također je željela putovati u želji da vidi, Bobova supruga
Elizabet je također putovala sa nama. Putovali smo u okviru 50. godišnjice
iskrcavanja u Normandiji. Putovanje smo započeli u Anziju u Italiji, gdje je
Bob bio ranjen, na putu prema Sarajevu smo se zaustavili u Spitu, a odatle smo
nastavili helikopterom. Sjećate se da u to vrijeme je vladalo primrje. Ali ono
što se dešavalo u starom gradu koji je većinom bio muslimanski, je da su
snajperi bili na planinama sa izuzetno moćnim oružjem. Nije mi bilo jasno zašto
su u krivudavim ulicama u starom gradu bila razgrnuta platna i deke od kuće do
kuće. To je rađeno kako bi blokirali pogled snajperistima koji su namjerno
gađali djecu. To je rađeno kako bi prisilili muslimane Bošnjake da napuste
grad. Sjećam se da smo otišli u posjetu bolnici. Kao što sam rekao na snazi je
bilo primirje. Svi oni koji su gledali film “Engleski pacijent”
sjetit će se bolnice i na tu bolnicu me podsjetila bolnica u Sarajevu. Zidovi
visoki baš kao i u ovoj sobi, nisu kao u američkim bolnicama, sve je bilo
čisto, nismo zatekli gotovo nikog. Neurohirurg je meni i Bobu rekao da ima
nekoliko ljudi za koje bi želio da ih posjetimo. Ušli smo u uređenu veliku sobu
i tamo zatekli crnokosu ljepoticu, sa onim smeđim očima koja je tamo ležala.
Bila je stara 15 godina i gledala je ispred sebe. Kad smo ušli u sobu okrenula
se, bilo je jasno da se ne može fokusirati. Nisam to trebao uraditi ali sam
odmah prišao njenom krevetu i uzeo je za ruku, to je vjerovatno bilo neprimjereno
za uraditi, ali uradio sam to vođen očinskim instinktom. Držao sam je za ruku,
a Bob je stajao na dnu kreveta i pitao šta se desilo. Snajperski metak joj je
presjekao optičke nerve i ostala je slijepa. Znate, mogu nastaviti, ali
surovost tih godina ne treba biti ponavljana. Vi svi razumijete neoprostiva
odgađanja, razloge za neragovanje i svaki put kada je svijet propustio da
interveniše. Vi ste to preživjeli. Izgubili ste porodice. Izgubili ste domove.
Borili se da sačuvate dignitet. Ovo nije bio građanski rat. Ovo je bio genocid.
Planiran i jednostavno genocid. I to se dešavalo pred očima cijele Evrope.
Vjerujem sada, vjerovao sam i onda, da je to bio test za sve
ono za šta kažemo da se zalažemo, za sve ono za što kažemo da stojimo iza toga
kao Amerikanci. Cijela transatlanska zajednica je uzela za gotovo frazu
“Nikad više”, a dešavalo se opet. Ovoga puta muslimanima. Evropskim
muslimanima. Nije bilo dovoljno saosjećanja ni simpatija. BiH je bio prvi pravi
test naše privrženosti tome nakon drugog svjetskog rata. Čak nakon Srebrenice i
Žepe, sve dok nismo dobili one slike bosanskih mladića, prethodno sam 14
mjeseci govorio o masovnim grobnicama i niko me nije slušao. Ali kada su ljudi
vidjeli te slike onda ih je to natjeralo da ne mogu više tražiti izgovore.
Stvari su se počele mijenjati. Te slike su toliko podsjećale na Holokaust da
istina više nije mogla biti ignorisana. To se desilo u julu 1995. godine. Istog
tog mjeseca smo uspjeli usvojiti
Rezoluciju o napadima, NATO nas je osramoćeno morao pratiti jer nisu imali
drugog izbora kada smo mi donijeli odluku da krenemo.
Danas kada slavimo 25 godina nezavisnosti BiH. važno je da
se sjetimo početka tog užasnog rata. Da se sjetimo tragedije kroz koju je
prošao vaš narod. Da podsjetimo svijet. Stotinu hiljada mrtvih, dva miliona
raseljenih, 20 hiljada silovanih mladih muslimanskih djevojaka i žena i žena
koje su silovane jer se mislilo da više nikada zbog toga neće moći biti dio
svojih porodica i svoje religije.
Proslavljamo progres koji je načinjen u obnovi vaše
domovine. To je postignuto zahvaljujući miru i uspješnim životima koje ste
uspjeli kreirati za vas i vaše porodice ovdje u Sjedinjenim Državama. Jedno od
prvih putovanja koje sam napravio kao potpredsjednik, jer mi je predsjednik dao
ovlasti da radim kako mislim da je najbolje, bio je put u Sarajevo. Otišao sam
jer sam imao namjeru pokazati da privrženost SAD-a i naroda BiH nije završila
sa Dejtonskim mirovnim sporazumom. Ta privrženost prelazi saradnju između naših
vlada. Zahvaljujući vama, vašim porodicama i hiljadama drugih Bosanaca i
Hercegovaca širom svijeta Sjedinjene Države će preživjeti. Mi još pokušavamo
shvatiti da svako dijete u regionu mora imati budućnost, mir i sigurnost u toku
odrastanja bez obzira na njihovo etničko porijeklo. Mislim da je važno
podsjetiti ljude zašto se ovaj rat dogodio. Šta se dogodilo i kako se to opet
može dogoditi?!
Znate mi još radimo zajedno, ali ja vjerujem da se svi ljudi
u BiH moraju nastaviri boriti za budućnost za koju ste mislili da ste je
dostigli sa krajem genocida. To je zato jer se vi sjećate prošlosti. Treba
podsjećati svoju djecu na tu prošlost. Svi bi trebali znati tu prošlost.
Podnijeli ste mnoge žrtve zbog jednog cilja. Da živite u mirnoj nephodno
multietničkoj demokratiji. Koliko god sam ponosan što primam ovu nagradu, moram
vam reći da nam još uvijek prostaje veliki posao da uradimo. Veliki nazadak se
dešava u cijeloj regiji i upravo zbog toga sam ponovo tamo putovao prije 18
mjeseci i sastao se sa svim predsjednicima iz regiona. Zabrinut sam već neko
vrijeme. Ljudi u BiH su pretrpjeli previše da bi se vratili nazad. Podsjetite
sami sebe i sve u domovini gdje vas put populizma, nacionalizma i ksenofobije
vode. Podjele, nemiri i konflikti i u najgorem slučaju genocid. Završetak
nezavršenog posla ujedinjavanja Evrope u cijelosti i miru je jedini način na
koji će građani BiH u narednim generacijama biti u budućnosti da napreduju.
Kada političari pokušavaju da koriste bol iz prošlosti kroz
mržnju i optuživanje drugih, morate svi ustati i suprotstaviti se retorici
podjela, odvajanja i potvrditi pozitivnu viziju. Ujedinjena, multietnička,
demokratska Bosna i Hercegovina, sa snažnim institucijama, Bosna i Hercegovina
integrisana u Evropu za koju sam se ja borio i koja je počela prije 27 ili 28
godina. Vi i vaši brojni prijatelji ste dali živote za nju. Mislim da je to
borba koju moramo nastaviti. Ponovo vam hvala za ovo priznanje. Ono nadilazi
sve ovo što sam uradio. Jednu stvar znam – propust da se ne sjećamo uvećava
mogućnost ponavljanja. Neka se čuju vaši glasovi. Uzgred, vi ste toliko toga
dali i Sjedinjenim Američkim Državama. Vaš sam dužnik i ponosan sam da sam
povezan sa vama. Hrabrost vaših porodica je ono za šta sumnjam da ću ikada više
vidjeti u svome životu.
Hvala vam!”
(TBT)
