REGIONAL
Koliko je uopće korektno da Srbi porede ponašanje njemačkih
i sovjetskih vojnika, kada su Nijemci radili onakve stvari kakve se, na primjer,
opisuju u stihovima Desanke Maksimović “Krvava bajka”? To je
retoričko i etičko pitanje…
FOTO: (Profimedia)
Rezultat Drugog svjetskog rata u Srbiji se takođe različito
tumači. Jedni ga shvataju kao oslobođenje Srbije od nacizma i vaspostavljanje
srpske državnosti u okviru Jugoslavije, a drugi po primitivnom
postsocijalističkom modelu, tipičnom za Istočnu Evropu, smatraju da je to bila
komunistička okupacija, da je jedan agresor zamijenio drugog, i da je
Jugoslavija na kraju krajeva upropastila srpsku nacionalnu državu i dovela
Srbiju do sadašnjeg jadnog stanja. I ovde je vjera u “komunističku
okupaciju” Jugoslavije umnogome srodna današnjem religioznom fetišu Zapada
u vidu svuda prisutne “ruske agresije”.
Reklo bi se da je sada ipak uspješno prevaziđena inercija
koja je ostala još od socijalističkog doba, kada su poslije Titove i Staljinove
svađe počele da se štampaju svakojake propagandističke izmišljotine o tome da
su “ruski oslobodioci” silovali milione Srpkinja od 9 do 90 godina.
Jasno je da nijedan rat u principu ne može da prođe bez ikakvih ekscesa. Nema
ratova bez pljačkanja i nasilja. Nijemci su se možda, u cjelini gledano, neko
vrijeme ponašali relativno kulturno, ali ko kaže da njemački vojnici nisu
pljačkali i silovali – taj bezočno laže. Nijemci su pri tome bili razmješteni
na teritoriji Srbije, dobro su bili opskrbljeni svim što je potrebno za
svakodnevni život. A nesrećni ruski vojnici, prije nego što će doći u Srbiju,
prošli su cijelu teritoriju SSSR-a koju su oslobađali, zatim Rumuniju, a zatim
Bugarsku. Nesrećni, namučeni i bez normalne uniforme (front se veoma brzo pomjerao
i jedinice za logistiku nisu stizale prve borbene redove).
Koliko je uopšte korektno da Srbi porede ponašanje nemačkih
i sovjetskih vojnika, kada su Nijemci radili onakve stvari kakve se, na primjer,
opisuju u stihovima Desanke Maksimović “Krvava bajka”? To je
retoričko i etičko pitanje…
Možda toga i ne bi bilo u srpskoj masovnoj svijesti da nije
bilo 1948. godine i knjižica kao što je ona pod naslovom “Zločini pod
plaštom socijalizma”. Postoje dokumenti gde je navedeno da su svi takvi
zločini istraženi i da su čak i visoki oficiri, ako su uhvaćeni u nečem
sličnom, ražalovani i poslani kao obični redovi na front, ili u logore
(detaljnije o tome u R Magazinu objavljenom u Nedeljniku 7. maja 2015. godine).
Najprije je ta propaganda intenzivno usađivana u mozak naroda, a zatim smo se
mi pomirili sa Jugoslavijom i sve te knjige su bez suvišne buke povučene iz
biblioteka.
Ali to je ljudima ipak ostalo u sjećanju. Činjenica,
međutim, da sva ta izmišljotina nikada nije bila opovrgnuta kako dolikuje
upravo je plodno tlo za glasine i masovno sujevjerje. Đilas je pružio svoj
veliki doprinos pisanju sličnih spletaka zato što je njegovu ženu Mitru
Mitrović neki sovjetski tenkista uštipnuo ne pitavši ko je ona, a ona se mnogo
uvrijedila. I Đilas je lično bio ozlojeđen na čitavu sovjetsku armiju.
Te glasine pothranjuje i zapadna propaganda, knjige nekog
tamo Entonija Bivora. U Njemačkoj je, naravno, sve bilo drugačije nego na
Balkanu. Kada su Srbi stigli do Njemačke, mnogi su imali želju da se lično
osvete za svoje najbliže, za sav onaj užas koji su vidjeli oslobađajući svoju
otadžbinu od nacista. Procenat pljačkanja i silovanja otkako je sovjetska
armija ušla u Austriju, pa čak i u Mađarsku, primjetno je porastao. Ali sve to
nisu nikakvi milioni, nego desetine slučajeva. U Srbiji i Bugarskoj je bilo
nekih pojedinačnih slučajeva.
(TBT, Nedeljnik, Autor Nikita Bondarev)