TEME
Evropa je, zbog migrantske krize, u velikoj mjeri
zaokupljena sama sobom, dok su izbjeglice na afričkom kontinentu praktično
zaboravljene, iako ih ima kao nikada do sada – oko 16 miliona
FOTO: (AP)
Karin kuha ručak za svoju porodicu. Njena kuhinja je
štednjak ispod plastične cerade – to je mali luksuz koji je za nju podigao njen
muž Mišel. U obijenim šerpama krčka se kačamak sa par zrna graška. Tako je
svakog dana. „Grašak i kukuruzno brašno – to je sve što imamo. Ponekad to
jedemo pet dana za redom“, žali se Mišel. „Ali umije da prođe i po nekoliko
dana dok ponovo ne stigne hrana. Onda nemamo ništa. Čekamo sa djecom, dok ne
dođe hrana.“
Mišel ima 32 godine i sa suprugom, četvoro djece i njenim djedom
pobjegli su iz Burundija u Tanzaniju. To je bilo u maju 2015. godine, ubrzo
nakon neuspjelog puča protiv predsjednika Pjera Nkurunzize. Tada je pobjeglo
desetine hiljada ljudi. „Na tri sata brodom odavde, u selu Kagunga na obali
jezera Tanganjika, bilo je 60.000 izbjeglica“, priča Amah Asijama iz UNHCR-a.
„Nisu imali ništa. Lokalno stanovništvo je ih primilo, iako ni sami nisu imali
ništa. A onda je izbila epidemija kolere.“
Teško bolesne ljude, UNHCR je prebacio do kampa Njarugusu –
prastarim njemačkim vojnim brodom iz Prvog svjetskog rata koji je inače služio
kao turistička atrakcija na jezeru. Po trista ljudi u jednoj turi. Evakuacija
je trajala dvije nedjelje. „Postigli smo naš cilj – da na bilo koji način
evakuišemo ljude iz Kagunge“, kaže Asijama. „Ali sada se u logoru Njarugusu
suočavamo s drugim problemima.“
Pretrpani kampovi
Mišelova porodica živi u šatoru. Na nekada bijelim ceradama
još uvijek se raspoznaju plavi natpisi UNHCR. Poslije skoro dvije godine na
kiši i suncu, šatori više nisu u najboljem stanju. Prokišnjavaju. „Ovdje u
blizini su i toaleti – koristi ih mnogo veći broj ljudi nego što je predviđeno.
Veoma su prljavi,“ priča Mišel. „Nas ima sedam na tako malom prostoru. To
uopšte nije lako.“
Šatori su zbijeni. Njarugusu i još dva kampa na zapadnoj
granici Tanzanije praktično pucaju po šavovima. U njima živi više od 200.000 izbjeglica
iz Burundija, a svakog dana stiže u prosjeku 300 novih. Planirana je izgradnja
i četvrtog kampa, ali to još nije odobreno. Nedostaje ono najosnovnije.
„Ne znam ni odakle bih počeo, moramo praktično sve da
uradimo“, bespomoćno kaže Amah Asijama. UNHCR-u su neophodni novi šatori kako
bi zamijenili stare, potrebni su šporeti, lampe, novi rezervoari za vodu. Nema
dovoljno ljekara, niti lijekova. Djeca idu u improvizovane škole natkrivene
plastičnim folijama.
Ljekari bez granica upozoravaju
U oktobru prošle godine, Svjetski program za hranu upozorio
je da će, zbog nedostatka sredstava, morati da za 40 odsto smanji količine
hrane koje dostavlja izbjeglicama. Srećom, to se nije dogodilo zbog neočekivane
donacije. Za sada. „Imamo mnogo neuhranjene djece koji bi trebalo da budu
hospitalizovana“, žali se jedan volonter organizacije Ljekari bez granica.
„Apsolutno smo prenatrpani. Moramo da pronađemo rješenje kako bismo povećali
naše kapacitete.“
Ljekari bez granica još prije nekoliko mjeseci su upozorili
da je izbjeglička kriza u Tanzaniji jedna od najvećih u Africi. „Ljekari bez
granica pojačali su svoje angažovanje u oblasti zdravstvene zaštite“, kaže
njihov koordinator Dejvid Neš. „Ali problemi sa vodom i smještajem i dalje ostaju.
Ako se nešto ne bude promijenilo, prijeti nam katastrofa. Svijet mora da
interveniše i učini nešto prije nego što se to dogodi.“
FOTO: (Reuters)
Nedovoljne donacije
U ovom trenutku, mjesta za optimizam nema. UNHCR-u je za
prethodnu godinu u Burundiju bilo potrebno oko 180 miliona dolara, a donacije
su pokrile samo nešto više od polovine te sume. „Ne mogu da kažem da
međunarodna zajednica ne daje dovoljno donacija“, kaže Asijama, „ali patnje
ljudi ovdje, nažalost, ne privlače toliko pažnje kao neke druge. Tako da je ovdje
veoma, veoma teško.“
Pritom, situacija u Tanzaniji uopšte nije jedinstven slučaj
za Afriku. Za borbu protiv krize u Centralnoafričkoj Republici, prošle godine
je stigla samo petina predviđenog novca. Za izbjeglice u Keniji nedostajalo je
170 miliona dolara. Tamošnji kamp Dadab privukao je pažnju svjetskih medija tek
kada se saznalo da kenijska vlada namjerava da ga zatvori.
FOTO: (AP)
Milioni u kampovima
„Bogate zemlje više ne žele da primaju izbjeglice. Zato su
ljudi zaglavljeni u kampovima“, kaže Bene Rolens, Britanac koji je napisao
knjigu „Grad trnja“ o somalijskim izbjeglicama u Dadabu. „Dadab je samo jedan
od mnogih izbjegličkih gradova. U ovom trenutku u kampovima živi 14 miliona
ljudi. Onih milion ljudi koji su nedavno stigli do Evrope, samo su kap u moru.“
I Somalija je samo još jedna od brojnih zaboravljenih i
dugoročno neriješivih kriza Afrike. Zbog njih ljudi svakodnevno nadiru u izbjegličke
kampove. Među njima je i Frank, koji je u Burundiju izgubio čitavu porodicu:
„Tačno je da je život u logoru loš, ali i takav život je bolji od smrti. Ne
mogu da se vratim u Burundi. Radije bih i umro negdje drugdje, samo ne tamo gdje
su stradali moji roditelji, braća i sestre.“
(TBT, Deutsche Welle, newsweek.rs)