NAUKA
Napisan 1939. godine pod nazivom “Jesmo li sami u
univerzumu?,“ Churchillov esej je ispravno predvidio – prije više decenija –
veliki broj galaksija i kako svaka od njih u sebi sadrži veliki broj zvijezda
FOTO: Churchill (Wikipedia)
“Nisam impresioniran uspjesima naše civilizacije da bih
smatrao da smo jedina tačka u cijelom univerzumu koju nastanjuju živa, misleća
stvorenja, ili da smo dosegli najviši nivo mentalnog i fizičkog razvoja koja se
pojavila u ogromnom rasponu prostora i vremena…“ – Winston Churchill
Napisan 1939. godine pod nazivom “Jesmo li sami u
univerzumu?,“ Churchillov esej je ispravno predvidio – prije više decenija –
veliki broj galaksija i kako svaka od njih u sebi sadrži veliki broj zvijezda.
Churchillov esej se zasniva na “Kopernikusovom principu“ –
ideja da, s obzirom na prostranstvo univerzuma, teško je misliti da ljudi na
Zemlji predstavljaju nešto jedinstveno i da smo sami.
Osim toga, ratni heroj je pravilno identifikovao značaj vode
u tečnom stanju za preživljavanje vanzemaljskog života, što je jedna od glavnih
smjernica koju naučnici danas koriste u potrazi za vanzemaljskim životom.
Za razliku od mnogih današnjih političara, Winston Churchill
je imao veliko interesovanje za nauku i nepoznato.
Ponovno otkrivanje nekoliko dokumenata koja su bila
zaboravljena oko 40 godina, pokazuje da je britanski političar bio izuzetno
zainteresovan za proučavanje kosmosa i da je bio siguran da druge napredne
civilizacije postoje na nekim drugim mjestima u univerzumu i da naše nije
najnaprednije od svih.
Zanimljivo, nedavna deklasifikovana dokumenta također
otkrivaju da je Churchill naredio da se izvještaji o NLO viđenjima drže u
tajnosti 1952. godine kako bi se izbjegla javna panika.
Pored toga što je bio političar, historičar, i veliki
govornik, Winston Churchill (1874-1965) je bio zaista zainteresovan za nauku.
U eseju – koji nikada nije objavljen – pisanom mjesecima prije
izbijanja Drugog svjetskog rata, britanski političar je govorio o ogromnom
svemiru, postojanju miliona zvijezda sa svojim planetama i uslovima koje treba
da ispune kako bi bile pogodne za život.
“Nisam dovoljno sujetan da mislim da je moje sunce jedino sa
porodicom planeta.“ – Winston Churchill
Churchillov esej se zasniva na ideji da, s obzirom na
prostranstvo univerzuma, teško je misliti da ljudi na Zemlji predstavljaju
nešto jedinstveno i da smo sami.
Zanimljivo, nekoliko godina prije današnje potrage za vodom
na Marsu, Churchill je pravilno identifikovao “Zonu Zlatokose,“ pišući da
“život može da opstane samo na te od nekoliko stepeni Celzijusa ispod nule do
tačke ključanja.“
On objašnjava kako je temperatura Zemlje ustaljena zbog
svoje udaljenosti od Sunca. Churchill također razmatra mogućnost planete da
zadrži svoju atmosferu, objašnjavajući da što je topliji gas, njegovi molekuli
se brže kreću i lakše mogu da pobjegnu. Zbog toga je potrebna jača gravitacija,
da bi dugoročno zarobila gas na planeti.
Esej je proslijeđen američkom Nacionalnom Churchillovom muzeju
u Fultonu u Misuriju 1980. godine, gdje je iskopan od strane direktora muzeja i
objavljen u časopisu Nature.
Churchillov esej zaključuje da će Mars i Venera najvjerovatnije
biti jedine planete u našem sunčevom sistemu – osim Zemlje – koje će moći da
održe život. Churchill je eliminisao spoljne planete (previše hladno); Merkur
(pretoplo na sunčanoj strani i prehladno na drugoj); i Mjesec i asteroide
(njihove gravitacije su preslabe da bi zarobile atmosferu).
(TBT)
