ANALITIKA
Kao šarmer i odličan govornik, kanadski premijer je
istovremeno zaveo i sindikate i predstavnike poslodavaca. Zalažući se za
kulturno i ekonomsko otvaranje, on nastoji da se predstavi kao renovator
progresističkog pokreta, ali i kao antiteza Donaldu Trumpu
FOTO: Trudeau (Profimedia)
Justin Trudeau je trenutno možda i najomiljeniji političar
na svijetu, bar sudeći prema medijima. Zvali su ga „užasno zgodnom lisicom od
sirupa” i dobio je bitnu ulogu u usmjerenoj online marketing kampanji za New
York Times, koji sad odjednom želi „specijalno izvještavanje” iz Kanade.
Francuski mediji trend slijede u stopu, pa je Courrier International Trudeaua
proglasio „čovjekom godine”, dok je Le Point otišao i korak dalje i,
pozivajući se na Ničea, nazvao mladog Justina „novim političkim natčovjekom”.
Lako je razumjeti, u Francuskoj Le Penove, Hollandovog patosa, kalkulacija i
kombinacija od lijevog centra pa do krajnje desnice, osjećaj čežnje za zgodnim,
mladim političarem poput Justina Trudeaua. U tom svojstvu on i stupa na svjetsku
pozornicu kao iskupitelj.
Trudeau je naročite pohvale dobio zbog sastava svoje vlade,
budući da je rodno ravnopravna i da u njoj učestvuje solidan broj ljudi koji
nisu bijelci. Njegov „zeznuti” ministar odbrane, kanadski Sik i bivši
vankuverski policajac koji je prešao u obavještajnu službu, opisivan je kao
„Hardžit Sadžan, primjer ‘veličanstvene raznovrsnosti'”. Mnoge ovakve i
slične priče ne pominju da je Sadžan, dok je radio sa obavještajnim službama u
Afganistanu, bio odgovoran za predaju zatvorenika afganistanskim vlastima, koje
su te ljude – od kojih je većina prosto bila na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme
– podvrgavale mučenju i silovanju. Ipak, sve to nije važno, jer su važni
Sadžanovi čuveni brkovi i njegov fetišizovani sikski identitet kao sastavni dio
nove kanadske ideologije – ideologije „Sunčevog puta”.
“Sunčev put”, izjavio je Trudeau poslije neočekivane
pobjede, u samozadovoljnom govoru koji je pozdravljao raznovrsnost i djelovao
bitno baš usljed toga što je u SAD izabran Tramp, a o usponu Le Penove, desnom
zaokretu britanske premijerke itd. da ne govorimo. Iako nije ljevičar ni u
jednom pogledu, Trudeauova kampanja bila je ljevlja od kampanje tradicionalne
partije radničkog pokreta, Nove demokratske partije (NDP). S vremenom su dijelovi
kanadske sindikalne birokratije, pa čak i baze, prešli na Trudeauovu stranu,
otuđeni od NDP koja se sve više priklanja ideologiji „trećeg puta”.
Sindikalne vođe, tek probuđene iz teškog mamurluka pod
otvoreno antisindikalnim režimom Stevena Harpera, nazivaju Trudeaua
„prijateljem radnika” samo zato što nema namjeru da ukine kolektivno
pregovaranje. Vođa Kanadskog kongresa rada, Hasan Jusuf, naklonjen je Trudeauu
i njegovoj vladi samo zato što omogućuju operacionalizaciju građanske
demokratije, sa ozakonjenim kolektivnim pregovaranjem. To ukazuje na radikalno
smanjena očekivanja radničke klase u Kanadi.
Sindikalne birokrate, prije svega u privatnom sektoru, koje
su pristalice ideologije „progresivne konkurentnosti”, oduševljeno su
pozdravile Trudeaua i pozvale ga da govori na jednoj od njihovih konvencija. U
nadi da će Trudeau obezbijediti „investicije” u auto-industriju i
infrastrukturu, sindikalne vođe smatraju da je jedini način da se dođe do
napretka, ili bar da se sačuvaju ostaci „unutrašnjih država blagostanja”,
u tome da Kanada ostane „konkurentna”. A baš je „konkurentna” slobodna
trgovina Trudeauova ideološka matrica i srž njegove vanjske politike. Uoči
pregovora o Kanadsko-evropskom trgovinskom sporazumu (CETA), sindikati su
odjednom zanijemili, iako je sporazum loš po radnike u Kanadi i Evropi.
Poštovanje prema kineskom kapitalizmu
Trudeau može da, mrtav ozbiljan, kaže da podržava i iskreno
vjeruje u širenje ljudskih prava i s tim povezanih vrijednosti, dok u isto vrijeme
ugovara trgovinu oružjem sa Saudijskom Arabijom do sada neviđenog opsega.
Kanada je postala drugi po obimu trgovac oružjem na Bliskom istoku. Zapravo,
pravna regulativa je izmijenjena tako da kanadska oružana i teška industrija
može izvoziti oružje Saudijcima koje će ovi koristiti da ubijaju kako sopstvene
građane, tako i građane Jemena i Bahreina. Kako ističe John Bell u tekstu za
kanadski Socialist Worker: „Dosadašnja regulativa je značila da kanadski izvoz
oružja ‘ne smije da se koristi u svrhe koje ugrožavaju sigurnost Kanade, njenih
saveznika ili drugih zemalja i ljudi’. Novi tekst zakona, koji je odobrio Trudeau,
ne pominje više druge zemlje, već kaže ‘sigurnost Kanade, njenih saveznika ili
civila’.”
Justin Trudeau ide koracima svog oca u pogledu tijesnih veza
i poštovanja prema Kineskoj komunističkoj partiji i kineskom kapitalizmu. Jack
Ma, direktor „Alibabe”, najveće kompanije za internet trgovinu na svijetu,
nazvao je Trudeaua „budućnošću Kanade”. Trudeau je, zajedno sa svojom
braćom, jasno izrazio divljenje kineskom društvu, a naročito nekim njegovim
antidemokratskim odlikama. Pierre Trudeau je lukavo mogao da razvije kanadsku
privredu kao izdržljivu, relativno egalitarnu kapitalističku državu blagostanja
tako što je išao srednjim putem tokom Hladnog rata i igrao igru sa oba bloka.
Dobar primer toga je njegova bliskost sa pokojnim Fidelom Kastrom i Mao Cetungom,
što se preijnelo i na tijesne međudržavne odnose. Stvar se nastavlja – kao što
neki posmatrači javljaju u vezi sa nedavnim događajem u organizaciji Liberalne
partije, „bar tri zvanice su vodeći funkcioneri kineskih državnih
organizacija”.
Na kraju krajeva, ipak smo svjedoci, zasada, smrti
Transpacifičkog partnerstva (TPP) pod protekcionističkim vodstvom Trampa, dok
sa druge strane populističko krilo demokrata dobija na utjecaju. Također smo svjedoci,
na opštćem nivou, sumraka američkog imperijalizma u istočnoj Aziji, što manje
države vodi u pokorniji položaj u odnosu na kineske ambicije i kinesku
alternativu TPP-u, Regionalno opće ekonomsko partnerstvo. Može se slobodno
pretpostaviti da bar neki pripadnici kanadske međunarodno orijentisane poslovne
klase zagovaraju učešće Kanade u tom sporazumu, imajući na umu koji tas na vagi
preteže, tim prije što Tramp već daje znake ratobornosti prema Kini.
Bez obzira na to što se Trudeauova politika u nekim
aspektima razlikuje od Trampove, kanadskoj industriji fosilnih goriva mora da
je drago što je pobijedio pristalica naftovoda Keystone XL i drugih sličnih
projekata koji nisu imali prođu pod Obamom. S obzirom na sporazume sa
Saudijcima, kanadsko-izraelska partnerstva, naročitu vezu sa argentinskim predsjednikom
Makrijem, Trudeauova Kanada je predvodnica kapitalističkog internacionalizma. U
isto vrijeme pak Kanada šalje stotine ljudi na NATO misiju u istočnu Evropu, u
stanju borbene gotovosti maltene na granici Putinove Rusije. Na djelu je
nastavak Harperove rusofobične politike i jasan raskid sa rusofilijom Pierrea Trudeaua.
Kako se Trudeauu poslije svega toga gleda kroz prste, budući
da je izabran kao „progresivni” kandidat? Djelimično to ima veze sa time
što može vješto razdvojiti državna i privredna pitanja od upravljanja „kod
kuće”. Ne može se poreći da su određeni elementi u Trudeauovoj vladi
antirasistički nastrojeni i da su dobronamjerni, iako na paternalistički način.
Nakon Harperovog negiranja kolonijalizma, bolje je bar imati vladu koja želi da
poboljša položaj starosjedilaca.
Međutim, Trudeau je nastavio i čak i intenzivirao proces
kolonizacije njihove zemlje. Nažalost, par liberalnih riječi o istragama i
procesu pomirenja izgleda da mogu zaditi veliki broj ljudi, pa čak i neke
pripadnike tih naroda, što je bio slučaj kada je Trudeau izjavio sljedeće:
„Uporno smo marginalizovali i ponašali se kolonijalno… što je ostavilo traga
u vidu izazova za mnogo ljudi koji žive u Kanadi i pripadaju starosjedilačkim
narodima.”
Ipak, iako Trudeauova formulacija ima sve prave riječi, lahko
odaje o čemu se u stvari radi – Trudeau govori o „ljudima koji žive u
Kanadi”, negirajući činjenicu da se radi o neometanoj kolonizaciji onoga
što starosjedioci i mnogi progresivni Kanađani shvataju kao nekoliko nacija
koje se preklapaju sa kanadskom. Odnos na relaciji nacija-nacija zamjenjuje se individualizovanim
odnosom pojedinac-država, što nam govori da kanadska država starosjedioce ne
može pojmiti kao nacije.
Na tom frontu se mnogo priča o „pomaganju ljudima na sjeveru”,
što je fetiš liberalnih Kanađana kojima je stalo do posebnosti starosjedilaca
koji su i dalje „autentični”. Trudeauova vlast je bila sve samo ne od
pomoći za Inuite („Eskime”) sa rijeke Clyde na ostrvu Bafin, na krajnjem sjeveru.
Iako je tokom kampanje, u oktobru 2015. godine, Trudeau na jednoj lokalnoj
televiziji izjavio da starosjedioci imaju pravo uložti veto na izgradnju
naftovoda, sad sve ukazuje na to da je stvar bila u pridobijanju ekološki
nastrojenih glasača i pripadnika starosjedilačkih naroda. Kako ističe
dugogodišnji aktivista za prava tih naroda, Ras Diablo, to je tek dio duge
istorije liberalnih vlada koje „lijepo pričaju u javnosti” ali nastavljaju
sa kolonijalizmom tamo gdje su njihovi prethodnici stali.
Žal za “porodičnim prijateljem”
Slično tome, kanadska vanjska politika pod Trudeauom i dalje
pruža nedvosmislenu podršku još jednom obliku kolonijalizma, ovoga puta u
Palestini. Iako su neki posmatrači primijetili promjenu osoblja u birokratiji,
pa čak i „promjenu u optici” ka „ravnomjernijem pristupu” Palestini,
u poređenju sa ekstremno desnim cionizmom prethodne konzervativne vlade, sama
politika se nije promijenila, a Trudeau je, bar da bi se zaštitio od
potencijalnih kritičara, podržao napade na Palestince i njihove pristalice, prije
svega na Pokret za bojkot, povlačenje investicija i sankcije (BDS).
U februaru 2016. Konzervativna partija pokrenula je
inicijativu da se BDS osudi i istakne da to predstavlja antisemitizam u praksi,
posredstvom „demonizacije i delegitimizacije” koje sprovodi. Dok je
odlazeći vođa NDP Tom Malker s pravom ukazao da pomenuta inicijativa krši pravo
na slobodu govora, liberali su joj, predvođeni Trudeauom, pružili maltene
jednoglasnu podršku.
Ima onih koji poštuju Trudeaua uprkos svemu – ipak je vodio
kampanju koja je sasvim neodređeno bila protiv neoliberalizma i politike
stezanja kaiša. Milioni Kanađana koji konzumiraju marihuanu cijene ga zbog
(nejasnog i protivrječnog) plana o legalizaciji rekreativne upotrebe marihuane,
i to je valjda razlog što se njegov lik sada nalazi na pakovanjima rizli. Nakon
smrti Fidela Kastra, bliskog prijatelja Pierrea Trudeaua i dugogodišnjeg
kanadskog saveznika (i primaoca stranih direktnih investicija), Trudeau je
izdao impresivno i iskreno saopštenje u kome je Kastra nazvao „legendarnim
revolucionarom”, čak koristeći i nadimak „El Comandante”.
Ova žal za „porodičnim prijateljem”, što je Kastro
svakako bio, ne znači i da Trudeau sa njim dijeli jedan egalitarni pogled na svijet.
Zapravo, u pogledu privatizacije državne imovine, Trudeau će otići znatno dalje
od konzervativaca, s obzirom na to da se trenutno sa bankarima iz Credit Suisse
vode rasprave o privatizaciji aerodroma. Kako izvještava Toronto Star od 14.
novembra prošle godine, „NDP-ov finansijski kritičar Gi Karon tvrdi da će
privatni investitori imati kontrolu nad 80% puteva, mostova, bolnica i drugih
infrastrukturnih dobara” posredstvom banke za javno-privatna partnerstva,
koja se oslanja na samu kremu globalnog kapitalizma. Trudeau je upravo
pristalica javno-privatnih partnerstava, uprkos tome što na kraju poreski
obveznici moraju više da plaćaju.
Sve u svemu, možda je i lahko diviti se Trudeauu kao nekome
ko iskače iz predstave u kojoj snage desnice jačaju. Kanađanima je lahko da
odahnu kad vide Trumpa, Theresu May, mogućnost Le Penove u Francuskoj, Modija,
Putina, i tako dalje. Upravo je to momenat u kome leži opasnost od Trudeaua i
drugih koji pripadaju ovoj rastućoj struji svjetske politike. U trenutku u kome
se politički spektar mijenja od klasičnog ljevica-centar-desnica okvira ka
novom okviru kosmopolitizam-nativizam, Trudeau je dio novog modela prvog
obrasca. Kao i Obamu, harizma i dopadljivost ga štite od kritike.
Problem, stoga, nije samo u Trudeauu i njegovoj sorti lijevih
liberala koji su plod sinteze „trećeg puta” i diskreditacije
neoliberalizma u liku Hillary Clinton i Jeana Chrétiena. Zapravo je problem u
nedovoljnoj institucionalizaciji društvenih i radničkih pokreta i pokreta
starosjedilaca i njihovoj kristalizaciji u kontrahegemonu silu koja može da pobijedi
i Trudeaua i Harpera, Clintonovu i Trumpa, Hollanda i Le Penovu. Trump i Trudeau
su dvije strane istog novčića – vrijeme je za novu valutu.
/Autor George Cummings predaje Poslovanje i društvo
na Univerzitetu York u Torontu, Kanada. Aktivni je socijalista i sindikalista/
(TBT, LMD, Nedeljnik)
