TEME
Iniciran u tajna učenja, postao je dio uskog kruga odabranih
dobivši tako direktan uvid u korupcionaško djelovanje tajne masonske
organizacije i njen skriveni politički utjecaj koji rezultira devastacijom
društva
FOTO: Ilustracija (Pixabay)
‘Gospodine, ovaj mač koji osjećate na grudima uvijek je
spreman da se podigne da bi kaznio izdaju; on je simbol grižnje savijesti koja
će vam probiti srce ako izdate red u koji želite da stupite. Povez koji vam
prekriva oči simbol je sljepila u kojoj se čovjek nalazi i kojim vladaju
njegove strasti i koji je uronjen u neznanje i praznovjerje. U ovomu hramu u
koji tražite pristup neumorno radimo na traganju za istinom, koju nikada ne
dostižemo, na proučavanju novog morala, na prakticiranju solidarnosti u vidu
materijalnog i moralnog poboljšanja, na intelektualnom i društvenom
usavršavanju čovječanstva.
Ako zaista želite steći mudrost majstora, izvolite ispružiti
desnu ruku nad Knjigom konstitucija našega reda koje obećavate da ćete
poštivati, kao i braću koju ćete braniti čak i po cijenu života. Na kraju
iskušenja kroz koje ćete proći potpisat ćete to obećanje…’
To je tek jedna sličica s ceremonije primanja u masone koju
opisuje Mouris Keje, francuski ljekar kome je u naponu životne snage imponovalo
da uđe u svijet masonskih loža, da bi nakon 15 godina spoznao svoje zablude,
otkrio vjeru i Boga i izišao iz tog mističnog svijeta, pa danas živi pod
zaštitom u Francuskoj. Kao nekadašnji visokopozicionirani mason, Keje je
napisao knjigu “Bio sam mason – Iz tame lože do svjetla vjere” u
kojoj opisuje svoj dramatični životni put koji započinje onda kada je odlučio
raskinuti s tim svijetom.
Bio je uvjereni ateista, aktivan u Socijalističkoj partiji,
a kao ljekar ginekolog obavljao je kiretaže i sprovodio sterilizacije. Privučen
obećanjem “dublje spoznaje”, uzvišenog znanja i željom za sklapanjem
utjecajnih poznanstava, ušao je u masonsku ložu u kojoj se tokom 15 godina
uspinjao na ljestvici od šegrta sve do uvaženoga majstora utjecajne lože
Velikog orijenta Francuske, istovremeno uranjajući sve dublje u ezoteriju i
okultizam.
Iniciran u tajna učenja, postao je dio uskog kruga odabranih
dobivši tako direktan uvid u korupcionaško djelovanje tajne masonske organizacije
i njen skriveni politički utjecaj koji rezultira devastacijom društva, a sve to
diriguju masoni smješteni na najutjecajnijim mjestima u politici i medijima.
Nakon čudesnog obraćenja u Lordu koje također potanko
opisuje u ovoj knjizi, odlučio je da raskine s masonerijom. Od tog trenutka sve
više postaje svjestan zla koje je počinio i otkriva snažne satanističke utjecaje
u tajnim masonskim krugovima koji se prikrivaju iza maske filantropije,
humanizma i tolerancije. Izlaskom iz lože potpuno se mijenja njegov lični i
profesionalni život i počinju teškoće i pravi progon: šikaniranje, otkazi i
stalne prepreke u nastavku ljekarske karijere, a jedina podrška u borbi protiv
moćnih neprijatelja bit će mu novopronađena vjera. Nisu izostale ni prijetnje
smrću, zbog kojih i danas živi pod zaštitom.
FOTO: Ilustracija (Pixabay)
O svemu tome ekskluzivno progovara u ovoj napetoj životnoj
priči ukoričenoj u knjizi “Bio sam mason” iz koje Slobodna Dalmacija,
uz odobrenje izdavača Verbuma iz Splita, prenosi dijelove. Kaje vrlo detaljno
opisuje svečanost primanja u masone, ali i svoje osjećaje: “Početkom 1970.
pozvali su me na moguću inicijaciju. O onome što me čekalo nisam znao gotovo
ništa. Imao sam 36 godina, bio sam slobodan čovjek i nikada nisam pripadao ni
jednom sindikatu ili političkoj stranci. Jedne večeri sam, dakle, u jednoj
diskretnoj ulici našeg grada pokucao na hramska vrata na čijem se zabatu
nalazila krilata sfinga i trougao s okom u sredini. U prizemlju me je dočekao
muškarac šezdesetih godina u odijelu i s tamnom kravatom. Rekao mi je:
Gospodine, tražili ste da budete primljeni među nas. Je li vaša odluka konačna?
Jeste li spremni podnijeti iskušenja kroz koja morate proći? Ako je tako,
izvolite poći za mnom.
Klimnuo sam glavom u znak pristanka. Na oči mi je stavio crni
povez, uzeo me pod ruku i poveo nekim hodnicima. Dok smo silazili niz
stepenice, malo sam oklijevao. Osetio sam zabrinutost, ali prije nego što sam
stigao shvatiti zašto, čuo sam kako se za nama zatvaraju neka vrata. Poslije
onog prilično hladnog prijema muškarac koji me je vodio nije rekao ni jednu
jedinu riječ. Skinuo mi je povez i u istom trenutku sam ugledao njegovo lice
izobličeno snažnim sjenkama koje je bacao tanan plamičak svijeće.
Evo listova papira, rekao mi je, na kojem ćete napisati svoj
filozofski testament, odnosno svoje posljednje riječi za slučaj da morate ubrzo
umrijeti. Prije toga mi predajte sav metal koji nosite sa sobom: novac,
narukvicu, medalju, sat – stvari koje simbolizuju sve što sija lažnim sjajem.
Pokorio sam se: na kraju krajeva, primit ću ‘svjetlo’ koje
mi je bilo obećano. Moj mentor je nastavio: Gospodine, ovdje ćete proći kroz
iskušenje zemlje; ovaj podrum je mjesto vaše simbolične smrti; ostat ćete sami
u tišini i mraku; predmeti i slike koje osvjetljava slabašan plamen ove svijeće
imaju simbolično značenje i pozivam vas da ga otkrijete. Nakon toga napisat ćete
svoju filozofsku oporuku odgovarajući na tri pitanja koja su postavljena na
ovom papiru i izrazit ćete svoju posljednju želju. Doći ću po to kada za to
dođe vrijeme.
Hitro je otišao, a mene je spopala tjeskoba pri pomisli da
sam ostao bez sata, da ne znam koliko će ovo ‘iskušenje’ trajati i da neću moći
učiniti ono što se od mene traži. Ali, znao sam da sam već položio mnoge ispite
i takmičenja, i to prilično uspješno. Sjeo sam na tronošku za mali sto od
grubog drveta i nekoliko puta duboko udahnuo kako bih se smirio. Oči su mi se
privikle na tamu, pa sam se osvrtao oko sebe. Zaista, ovaj sobičak ofarban
crnom mat bojom u koji ne prodire nikakvo svetlo i koji nema nikakvog otvora
mogao je podsjećati samo na utrobu Zemlje.
Otkako sam ušao u taj skučeni prostor, izgubio sam svaki osjećaj
za vrijeme. Odjednom sam se sav zabrinut sjetio da moram pisati. Nadvio sam se
nad papirom.
Koje su, po vama, čovjekove dužnosti prema samome sebi,
prema porodici, prema čovječanstvu?
Počeo sam pisati: 1). Dužnosti čovjeka prema sebi jesu: da
poveća svoje znanje, da se usavršava radom, da djeluje lucidno i da čuva
samopoštovanje, da se oslobodi osjećaja krivice koji je povezan s vaspitanjem i
starim tabuima. 2). Dužnosti čovjeka prema njegovoj porodici jesu da obezbjedi
materijalnu sigurnost i sreću svoje žene i svoje djece i istovremeno da sačuva
svoju ličnu slobodu, da pomogne svojoj djeci da postanu slobodna i samostalna i
to tako da im olakša pristup znanju i fizičkom razvoju i, na kraju, da pomogne
svojim roditeljima u njihovoj poodmakloj starosti. 3). Dužnosti čovjeka prema čovječanstvu
jesu da poštuje svakog muškarca i svaku ženu bez obzira na porijeklo, vrijednost
i izbore – pod uslovom da tim izborima prihvataju i tuđe – i boriti se za
demokratiju i slobodu.
Sigurno mi je ostalo vrlo malo vremena i za filozofski
testament: Nakon što sam umro samom sebi, želim preći s neznanja na spoznaju, s
zavisnosti na slobodu, s osjećaja krivice na lucidnost, s potčinjavanja
predrasudama i tabuima na kontrolu nad samim sobom i svojim životom bez
prihvatanja spoljašnjih pritisaka osim onih zakonskih; jednom riječju – ne
priznajem ni Boga ni gospodara!’
Ostao sam sâm još nekoliko minuta koje su mi izgledale jako
duge i načulio sam uši. Diskretno kucanje na vratima. Ušao je moj vodič:
Gospodine, uručite mi svoju oporuku kako bi se članovi lože s njome mogli
upoznati i, zajedno s rezultatima ispitivanja, procijeniti jeste li dostojni da
budete prepušteni inicijaciji'”, piše Kaje.
Ipak, navodi i jedan trenutak u iskušenju koji ga je veoma
pogodio: “Gospodine, majstori su odlučili nastaviti s iskušenjima koja vode
vašoj inicijaciji. Pripremit će vas za to.
Skinuo mi je sako i kravatu i oko vrata mi stavio omču.
Zatim mi je razgolitio lijevu ruku i rastvorio košulju s lijeve strane grudi,
zavrnuo desnu nogavicu sve do koljena i zatražio da skinem lijevu cipelu.
Mora da sam izgledao potpuno smiješno, ja koji tako pazim na
svoj izgled, na kvalitet odijela i kravata! Bolje bi bilo biti obučen kao klaun
nego ovako naopako. Bilo je to potpuno poniženje!”…
Kaje je redovno dolazio na sastanke i dobro vršio sve
rituale, pa su ga nakon godinu dana predložili za stepen pomoćnika. Paralelno s
tim ušao je u politiku gdje je otkrio kako funkcionira bratsko pomaganje među masonima
i kako se donose zakoni kad imaš svoje ljude na ključnim mjestima.
Čim je u maju 1974. bio izabran za predsjednika i nakon što
je imenovao Žaka Širaka za premijera, VGE – kako su zvali Valeri Žiskar
D'Estena – za ličnog savjetnika je uzeo Žan-Pjer Protua, velikoga majstora
Velikog orijenta Francuske, glavne francuske masonske struje sa sekularističkim
sklonostima. U Ministarstvo zdravlja imenovao je gospođu Simon Vej, pravnicu i
bivšu logorašicu iz Aušvica, a za njenog savjetnika postavio dr. Pjera Simona,
velikoga majstora Velike lože Francuske s kojim sam se dopisivao. Političari su
bili dobro okruženi našom “Braćom tri tačke” i projekt zakona o abortusu bio je
brzo razrađen” – piše Kaje koji je na lokalnim izborima i sam bio kandidat
Socijalističke partije, a Fransoa Miteran došao je njemu i kolegama iskazati ličnu podršku.
“Početkom oktobra bio sam izabran za uvaženoga majstora
svoje nove lože i počeo sam da nosim plavi okovratnik, simbol svog autoriteta.
Vodio sam radove, istrage i inicijacije. Budući da su u našem regionu mnogi
kandidati bili kršteni i imali temeljno katoličko obrazovanje, uvijek bih ih
pitao da li li spremni dovoditi u pitanje crkvene dogme i prihvatiti masonska
načela tolerancije, otvorenosti i sekularnosti. Bio sam imenovan i za delegata
u Konventu, odnosno nacionalnoj zakonodavnoj skupštini Velikog orijenta. Nakon
što ga je u novembru prihvatilo vijeće ministara, u decembru je bio izglasan
“Zakon Veil”. Zastupnici i senatori masoni desnice i ljevice jednoglasno su ga
izglasali! Pitanje je došlo i pred ustavno vijeće koje je odobrilo taj tekst,
pa je zakon stupio na snagu 17. januara 1975. U skladu sa svojim javno iznijetim
stavovima izrazio sam namjeru da primjenjujem taj novi zakon koji sam zajedno
sa svojom braćom priželjkivao i koji je bio pripremljen u ložama.”
Zahvaljujući činjenici da je bio mason, Kaje je napredovao i
u profesionalnom životu, a svoje profesionalno napredovanje smatrao je
normalnim. Gomilanje funkcija doživljavao je kao “slavu ovoga svijeta”.
Došao je 1982. godine do osamnaestog stepena, postavši vitez ružinog krsta.
Njegovu slavu je “narušila samo jedna sjenka”,
kako kaže, “kada mu se 1983. godine razboljela supruga Klod.” Kako se
rijetko dešava da jedna nevolja dolazi sama, tako je i Kaje ubrzo doživio šok
kad mu je “prijatelj i brat mason koji mu je ujedno bio i direktor”,
ničim neizazvan, rekao: Moris, gotov si!
Ta rečenica je pala kao oštrica giljotine i tako me slomila
da sam jedva razumio šta mi je poslije toga sve još rekao, iako sam se jako
trudio utišati lupanje arterija u ušima i rumenilo koje mi je počelo prekrivati
lice.”
Da, izgubio si sav autoritet nad svojim zaposlenima, čak i
svaki kontakt s njima zato što se između njih i tebe navukla zavjesa, razumiješ
li me?
Kaje nije znao u čemu je njegova krivica, a prijatelj i brat
mason s kojim su bili kućni prijatelji dao mu je 48 sati za podnošenje ostavke,
rekavši da ima hrpu svjedočanstava protiv njega i njegove supruge, ali mu ih
nikada nije pokazao.
Više od iznenadnog pada na poslu brinulo ga je zdravlje
svoje supruge koje se stalno pogoršavalo, pa joj je predložio da odu u Lord, sjetivši
se kako su neki ljekari pacijentima predlagali promjenu klime kad ništa drugo
ne bi pomagalo.
Jasno je da nisam vjerovao u nadprirodni i duhovni karakter
čudesnih ozdravljenja koja su se dogodila u Lordu. Psihološki učinak mog prijedloga
katastrofalno je utjecao na Klod. Kao medicinska sestra bila je svjesna da je u
jako teškom stanju, ali nije mogla zamisliti da bi joj njen muž, ljekar i
racionalista, naučnik, mason i antiklerikalac, mogao predložiti uranjanje u
čudotvornu lordsku vodu. Bila je dovoljno hrabra da u tom trenutku ne kaže
ništa, ali budući da je u njoj još uvijek živjela diskretna ali čvrsta kršćanska
vjera, počela je da strahuje od neke sasvim drugačije opasnosti. Bojala se da
bi neuspjeh te ideje u meni mogao da izazove još veću skepsu i ateizam” –
pojašnjava Kaje koji je na tom neočekivanom putovanju doživio čudo.
“Slavila se misa. Nikada nisam bio na euharistiji,
odnosno nikada tome nisam pridavao važnost na svadbama ili sahranama na koje
sam odlazio zbog društvenih obveza. Prije pristupanja masoneriji smatrao sam da
je misa zastarjeli ritual, neka vrsta praznovjerja kojim ljudi pokušavaju pribaviti
blagonaklonost neba, kao što primitivni narodi vračanjem i bacanjem uroka
privlače blagonaklonost i tjeraju zla bića. U masoneriji sam shvatio da u
prirodi i u čovjeku postoje neke svete dimenzije koje treba poštovati kako bi
se očuvao red u odnosu na haos. Za mene je misa bila ritual kao svaki drugi
koji čovjeka može potaći da napravi reda u sebi i oko sebe, i ništa više od
toga.”
“Slušao sam pažljivo. U jednomu trenutku je sveštenik
ustao i svečano pročitao: ‘Zahtijevajte i dat će vam se, tražite i naći ćete,
kucajte i otvorit će vam se… Riječi su Gospodnje.'”
Bio sam kao gromom ošinut: ta rečenica koju sam čuo kod prve
inicijacije i koju sam izgovarao kada sam inicirao bezbožne, to je riječ toga
Isusa za kojega sam smatrao da je u najboljem slučaju mudrac ili veliki
inicijat, ali ne Gospodin. Došao sam zahtijevati, tražiti, kucati, u potpunosti
nesvjestan ozbiljnosti svoga poteza. Došao sam k sebi tek u trenutku kada je sveštenik
podigao hostiju (okrugla bijela pločica teška nekoliko grama za koju kršćani
smatraju da je “hrana za dušu”, odnosno duhovna hrana i u crkvama se
hostije upotrebljavaju umjesto običnog hljeba – prim. prev.). Tada sam prvi put
u životu prepoznao Isusa u tomu skromnom komadiću hljeba, Svjetlo koje sam
uzaludno tražio u tolikim inicijacijama.”
Kaje je tako otkrio vjeru, primio krštenje i snažno se molio
Bogu. “Moja promjena uvjerenja nije prošla bez duhovne borbe: u dva me je
navrata probudilo cerekanje tik do uha i vizija nekih mračnih sivo-zelenih
vretenastih likova koji su podsjećali na plamene jezike koji se uzdižu iz
ognja, samo bez svjetla i bez topline. Od te sam se vizije tresao od užasa i
čitavo tijelo mi je drhtalo od hladnoće. Ti su fenomeni u trenu nestajali čim
bih se dovoljno sabrao i počeo prizivati pomoć Blažene Device Marije molitvom
Zdravo, Marijo.”
Na poslu je bio totalno poražen. Ostavku nije dao usprkos ucjeni
direktora. Kad se vratio na posao, kolege su ga prestale pozdravljati, a
njegove radne obaveze dodijeljene su drugima.
FOTO: Ilustracija (Pixabay)
“Bilo je to strmoglavo nazadovanje s obzirom na pravila
kolektivnog ugovora. U danima koji su uslijedili čitav niz službenih dopisa s
direktorovim potpisom javljao mi je da više ne mogu predavati ni na fakultetu
ni u Nacionalnoj zdravstvenoj školi i da više ne mogu biti član Regionalne
opservatorije zdravlja. Prekinuta su sva terenska medicinska istraživanja koja
sam na regionalnom nivou obavljao s drugim naučnicima. U roku od nekoliko dana
shvatio sam da su me gurnuli u zapećak i da osoblje treba da me drži u
karantinu. Više mi nije stizala nikakva pošta, čak ni strogo medicinski
časopisi na koje sam bio pretplaćen. Provodio sam po osam sati u kancelariji
bez ikakvog kontakta i s kim.
Vjera u Isusa Krista davala mi je snagu da ne dozvolim da se
tek tako slomim. Usprkos svemu, još sam se uvijek oslanjao na svoje društvene
kontakte, na kraju i one masonske”, piše Kaje koji je tada otkrio da se
niko ni od masona ne želi založiti za njega kada je pao u nemilost.
“Obratio sam se i nekim drugim masonima, utjecajnim ljudima, ali oni su se
mudro izvinili pod izgovorom da je riječ o profesionalnom sukobu.
Onda sam potražio jednoga poznanika, advokata koji je
pripadao Velikoj loži Francuske, i zamolio ga da uloži tužbu sudu koji je
zadužen za rješavanje sukoba između zaposlenih i poslodavaca zbog ‘bitne izmjene
ugovora o radu’. Htio sam pokazati da je to za mene pitanje časti, pa nisam
tražio odštetu, nego da mi se vrate sve moje funkcije.
Tri dana kasnije, dok sam kod kuće ležao zbog gripe, Klod i
ja doživjeli smo iznenađenje. U posjetu nam je došao jedan brat iz Velike lože
Francuske, regionalni sekretar sindikata Force Ouvrière i univerzitetski
profesor. Hladnokrvno mi je rekao da ako odem na sud, ‘rizikujem život’ i da
neće moći ništa učiniti kako bi me zaštitio. Bio sam zaprepašten. Znao sam da čovjek
može doći u situaciju da rizikuje život kako bi odbranio brata… ali nisam mogao
zamisliti da bi masoni koji su časni i poznati u našemu gradu nekom prijetili
smrću.
Shvatio sam da postoji veza između te prijetnje i činjenice
da su me prije nekoliko meseci – u prisustvu ovoga brata koji mi je sada prijetio
– moj direktor i predsjednik upravnog odbora pozvali na neki čudan sastanak.
Taj sam sastanak spomenuo ranije navodeći potencijalne razloge za padanje u
nemilost. Pretpostavljam da su ta gospoda i neki drugi već napravili divlju
ložu koja je predvorje mafijaških poslova. Prijetnju sam shvatio ozbiljno, pa
sam već sutradan u sef svoje banke deponovao dopis u kojem navodim imena ljudi
na koje treba sumnjati ako mi se dogodi ‘nehotično samoubistvo’. Upozorio sam i
jednog od svojih daljih rođaka koji je radio u Parizu u tajnoj službi”,
piše Kaje.
Paraelno s tim, njegov vjerski entuzijazam nije slabio.
Svako jutro je rano ustajao kako bi izmolio krunicu (molitve podijeljene u dijelove
dok se u rukama prebira brojanica koju zovu krunica – prim. prev.) i čitao evanđelja.
Benediktinski monah kojeg je upoznao bio mu je velika podrška: “Kada sam
mu rekao da sam jako revoltiran time što me je uništio mason, brat i prijatelj,
i da mi niko od najutjecajnije braće nije pritekao u pomoć, pokazao mi je Isusa
kojega je Juda izdao, a apostoli napustili: nije tražio moćnu pomoć svoga Oca
da izbjegne mučenje, nego se uzdao u njegovu volju i ljubav. Nije to nikakva
rezignacija – on mi je savjetovao da iskoristim sva miroljubiva, dakle pravna
sredstva kako bih postigao svoja prava – nego prihvatanje i povjerenje jer u
iskušenju nismo sposobni prepoznati Božiji plan za naš život: Bog, naime,
nikada ne napušta svoju djecu.
Iskušenje krsta, koji je zapanjujuć za naš ograničeni duh,
na kraju omogućava čudo uskrsnuća, trijumf istinskog života, vječni
život.”
Iako je odlučio izaći iz masona, ipak se vratio u masonsku
ložu “da provjeri njihovu slavnu toleranciju i prijateljstvo braće”,
pa je održao predavanje pod naslovom “Isus – mitski lik ili
inicijat”. Dočekao ga je zid šutnje. Postepeno je prestao ići u ložu, a
otvorio je i bolovanje. Uprava mu je uručila otkaz pa se s 54 godine života
našao na ulici. Srećom, piše, nisam izgubio povjerenje u Boga!
Obnovio je medicinsku praksu i počeo da radi privatno. Braća
masoni ga ni tada nisu puštala na miru: “Tokom moje obnovljene medicinske
prakse u našu ordinaciju u nekoliko navrata dolazila su moja bivša braća iz
lože pod raznim izgovorima, često i bez pravoga razloga, i da bi na kraju
pregleda neizbežno bilo postavljeno pitanje: ‘Moris, zašto se ne vratiš u naše
redove? Tvoj preobražaj nije prepreka za učešće u našoj loži. Moj ih je odgovor
ostavljao bez riječi: ‘Što bih još mogao naći u loži nakon što sam sreo Isusa Krista?
U početku su nam i neki iscjelitelji slali svoje pacijente.
Jedan od njih ispričao nam je kako je njegova grupa bila iznenađena činjenicom
da su njihova okultna okupljanja, čija je svrha bila vratiti nas na njihove
sastanke, ostajala bez efekta. Jednom drugom prilikom obavijestio nas je da nam
više neće slati svoje bolesnike jer ‘poslije naših molitvi više ništa ne može s
njim raditi’ (podrazumijeva se da na njima više nisu mogli raditi nikakve
okultne prakse). Evanđelja jasno kažu: Isus je pobjednik!”, zaključuje
Kaje svoju uzbudljivu ispovijest.
(TBT, Slobodna Dalmacija)