KOLUMNA
Moj dojam je da je vlast likvidirala sarajevsku mafiju zbog
konkurencije, jer je u svojim redovima ima(la) mnogo mafiozo tipova. Razlika je
samo u tome što smo mi smjeli pisati o opasnim mafiozama, a današnji mediji ne
smiju pisnuti o mafijašima u vlasti!
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Još od rata ne čitam crne hronike. Pa čak i na portalu
pokušavam poštedjeti čitaoce vijesti koje u sebi sadrže uznemirujuće scene
nasilja. Jednostavno mi više ne može „stati pod kožu“ toliko boli zbog scena da
mladost Sarajeva tolike godine umire na pločnicima trotoara.Tako sam ignorirao
i smrt Dženana Memića koja je izazvala bunt građana koji su tražili smjenu
tužiteljice Dalide Burzić. I opet, frustriran jalovim raspravama i lažnim
obećanjima vlastodržaca kako će se konačno (!) obračunati sa kriminalcima u
gradu, ne bih se upuštao u ovaj slučaj jer će na kraju, kao i desetine sličnih
saobraćajki, biti završen po onoj narodnoj „ujeo vuk magarca“.
Ili dža ili bu(dnjo)?!
Tek kad me je nazvao jedan poznanik i zamolio kako bismo se
hitno trebali vidjeti jer ima „ekskluzivnu informaciju“ za mene, i ja pristao
da zbog toga popijem kahvu s njim, ovaj tragični događaj sam počeo shvatati
ozbiljno. Jer taj poznanik tvrdi da je jedan od aktera ubistva Dženana Memića sin
Alije Budnje, jednog od najopskurnijih SDA-ovih tajkuna koji posjeduje enormno bogatstvo
i nekoliko kultnih hotela na Ilidži.
Već dugo odbijam da se bavim „krvarinom“ tvrdeći kako nisam Sherlock
Holmes, te da me ni Bog ni narod ne duži da ja istražujem mnogobrojna, a zataškana
ubistva u gradu, preporučio sam poznaniku da tu informaciju ponudi nekim drugim
novinarima željnim takvih ekskluzivnih informacija ili grlatim opozicionim
liderima željnim vlasti. Moj poznanik je bio u vlasti i ozlojeđen je na neke
ljude iz vrha SDA sa kojima se sukobio. U sljepilu svoje mržnje prema
dojučerašnjim kolegama povjerovao je da bi demonstracije, koje je već bila
najavila rodbina ubijenog mladića Memića, mogle prerasti u opći narodni bunt
kakav se već jednom izlio ov(akv)ih februarskih dana u Sarajevu prije nekoliko
godina. Ova je informacija, da je tada bila objavljena, po njemu, mogla biti inicijalna
kapisla za masovni bunt jer je građanima „svega preko glave“.
Razočarao sam
poznanika izravno mu rekavši da ne želim učestvovati u tome i da ne vjerujem da
će se više ikada ponoviti demonstracije u Sarajevu, te da ni one nisu bile
motivirane iskonskim građanskim buntom, već da ih je i organizirala „balijska
udba“.
No, nije da me poznanik nije ubijedio da je zaista sin Alije
Budnje akter ubistva i da su istražni organi svjesno i namjerno, kao i u
nekoliko slučajeva ranije kad su u pitanju „saobraćajke“ sa tragičnim posljedicama,
skrenuli istragu u pogrešnom smjeru i optužili, a potom i osudili neke Rome.
Zato sam na internetu istražio priču do kraja. Usput sam, onako uz kahvu, vršio anketu p(r)ovjeravajući
svoju „ekskluzivnu informaciju“. Gle čuda; došao sam do zapanjujućih rezultata
svoje ankete: svi „anketirani“ su znali i tačno definirali da iza zataškavanja
slučaja ubistva Dženana Memića stoji Alija Budnjo. Dakle, otkrio sam da cijeli
grad zna ono što niti jedan medij u Sarajevu ne smije objaviti! Pošto sam se
već razočarao u opoziciju, tu samozvanu ljevicu, i naoštrio se da se razračunam
sa njima, posebno imam pik na folere iz Naše stranke, odlučio sam pisati o ovoj
temi i adresirati je na njihov politički konto. I ovaj slučaj me uvjerio da su
samo oni gora sorta političara od aktuelnih (SDA-ovih) vlastodržaca. Oni bukvalno
zataškavaju i opstruiraju mnoge istrage za golemi i stvarni kriminal, tako što,
poput Budnje, pronađu krivce u „ciganima“ na kojima iskale svoj cinizam. Tako se njihov lider Peđa Kojović hudnjak
satra pronalazeći fašiste među mrtvim bošnjačkim pjesnicima Busladžićem,
Nametkom, Čolakovićem itd., a hudu Sabinu Čudić, svršenicu „prestižnog“
fakulteta Ejuba Ganića, kandidira za funkciju gradonačelnika Sarajeva, samo da
bi isfolirao „pluralizam“ i dao legitimitet kandidaturi jednom mahalskom
derletu Abdulahu Skaki. Ovi bezbojni urbani gulanferi, kako se predstavljaju,
kojima su usta puna multikulturalizma, internacionalizma i kosmopolitizma,
služe Bakiru Izetbegoviću samo da bi ga imao ko počešati po leđima, jer je objema
rukama zauzeo i ovladao metropolom.
A, zar priča o fatalnoj ljepotici sa Ilidže, u koju se
zaljubljuje sin iz imućne porodice, koja je svakako na sumnjiv način stekla bogatstvo, a ona ga odbija i izlazi sa
drugim momcima, poput ljepuškastog i kuražnog mladića Dženana, koji se ne boji
prijetnji ljubomornog nasilnika, ne zaslužuje knjišku obradu?! A pošto priča
ima tragičan svršetak sa backgroundom koji može oslikati svu političku tamu i
beznađe koje se nadvilo nad „Zlatnom dolinom“, kako Srđan Vuletić vidi
Sarajevo, zar to ne bi mogla biti građa za ozbiljan političko-kriminalni
triler?! Još ako se uzme simbolika Vrela Bosne, kao mjesta radnje, priča bi
mogla imati revolucionarnu poruku ko stvarno vlada „Vrelom Bosne“! Tim prije,
jer su mediji imali prilike (od)slikati nekoliko važnih političkih skupova koji
su desili na Vrelu Bosne, odnosno na posjedu Alije Budnje. Tamo se, u hotelu
Terme, proslavljao ljubilej SDA, gdje je lider ove stranke izrekao jednu od
najvećih političkih laži – da je SDA
uradila za Bosnu i Bošnjake koliko svi drugi politički lideri i stranke u
zadnjih sto godina. Tamo je na predizbornom skupu boravila i Sebija Izetbegović
i udijelila pregršt poljubaca odanim i radinim saradnicima njenog muža. O tim
poljupcima su novinari pisali kolumne razvrstavajući tako Bakirove miljenike. U
fokusu su bili Asim Sarajlić, Amir Zukić, dežurni krivci, što je apsolutno
pogrešan pristup tematici. Oni su pravi marginalci u odnosu na ovu priču koja
odslikava ko stvarno vlada Sarajevom!
Da li da DA, da li da NE?!
I o tom brkatom seljoberu Budnji zna(lo) se sve; gradio je
džamije koje je svečano otvarao reis-ul-ulema, družio se sa šejhovima, kupovao
limuzine (glavnim) sarajevskim imamima, plaćao liječenje Sulejmanu Tihiću, samo
da bi se domogao bogatstva!
E, sad ne znam, da je ovo postratno vrijeme, kad mediji nisu
bili tajkunizirani, da li bi Senad Avdić, bivši urednik „Slobodne Bosne“,
objavio ovu informaciju, a vjerujem da bi. Ako ne on, onda bi sigurno to uradio
Senad Pećanin, bivši urednik magazina „Dani“. I već vidim, naslovnicu „Dana“ :
„Alijin sin je ubica!“ Jer tadašnjim (opozicionim) medijima glavni junak svih
priča bio je samo Alija. Manje je bitno kako se prezivao. Pored rahmetli Alije,
stotine tekstova bilo je posvećeno mafiji, od dvojice Ćela, rahmet im dušama,
do Oručevića i Tigra…
Sjećam se da smo, valjda zbog takvih naslova, nas trojica,
kao urednici sedmičnika „SB“, „Dana“ i „Ljiljana“, bili prozivani kao novinari
protiv kojih je podignuto najviše tužbi zbog klevete.
Zaista, zbog tih sutkinja, koje su mi djelovale kao domaćice,
bio sam i napustio novinarstvo. Sudila mi je i Lejla Fazlagić, na primjer. Da
ne ispadnem mizogenik, moram naglasiti da mi stvarno nikad nije sudio sudija
muškarac! Zato mislim da poslije Salema Mise i Amira Jaganjca, rahmet im duši,
nema više „muda“ u tužilaštvima koja bi ovaj slučaj smio istjerati na čistac!
Da su mediji nekadašnji Da- li- da Burzić ne bi silazila sa
naslovnica dok ne bi uprla prstom u Aliju Budnju!
Stoga je moj dojam da je vlast likvidirala sarajevsku mafiju
zbog konkurencije jer u svojim redovima ima(la) mnogo mafiozo tipova. Razlika je samo
u tome što smo mi smjeli pisati o opasnim mafiozama, a današnji mediji ne smiju
pisnuti o mafijašima u vlasti! Stoga su vlastodršci toliko benevalentni i ne
boje se ni prozivki medija, niti demonstracija. Tek su se malo prerušili da se
ne (pre)poznaju; Budnjo ima brkove, Bakir ima bradu…
P.S.
Napisao sam ovaj tekst da predam rahmet kako Aliji, tako i
Ramizu i Ismetu, pa i Salemu i Amiru… Bilo je časno živjeti i pisati o njima!
(TBT)