MAFIJA
Kalabrijski sudija smatra da i djeca kriminalaca imaju pravo
na normalan život i slobodu izbora. Od 2012. do danas oko 40 dječaka i djevojčica
starih između 12 i 16 godina smješteno je daleko od lošeg uticaja porodica
FOTO: (Pixabay)
Boreći se protiv mafije na samom jugu Italije, sudija
Roberto Di Bela vidio je mnogo toga: djecu od 11 ili 12 godina kako stražare
tokom ubistava, prisustvuju dogovorima oko droge i mafijaškim sastancima, ili
uče kako se koristi kalašnjikov.
Onog dana kada je osudio mlađeg brata maloljetnika koga je
poslao u zatvor prije više godina, sudija Di Bela se odlučio na drastičnu mjeru:
odvajanje djece od roditelja-mafijaša i preseljenje u druge dijelove Italije,
kako bi se prekinuo ciklus stvaranja generacija kriminalaca.
“Ne uzimam ih bez razloga”, kaže 53-godišnji predsjednik
suda za maloljetnice u Kalabriji. “Sinovi kreću stopama očeva. Država ne
može da dozvoli da se djeca uče kako da postanu kriminalci.”
Otkako je 2012. počeo da oduzima djecu od roditelja osuđenih
za veze sa mafijom, Di Bela je izmjestio oko 40 dječaka i djevojčica starih
između 12 i 16 godina iz njihovih porodica. Ovaj pristup je bio efikasan koliko
i kontroverzan.
U četvrtini slučajeva, majke koje su željele da pobjegnu iz
mafijaškog okruženja, krenule su sa djecom. Ostali maloljetnici smješteni su u
hraniteljske porodice, a sudija kaže da niko od njih od tada nije počinilo neki
zločin.
Italijansko Ministarstvo pravde upravo je sistematizovalo
propise kako bi Di Belina inovacija, sada ograničena na dio Kalabrije, mogla da
se iskoristi u borbi protiv mafije u cijeloj zemlji.
Mnoge je ova strategija zapanjila, jer je Italija zemlja u
kojoj se njeguju porodične veze. Sudijini protivnici njegov metod nazivaju
nacističkim i smatraju da se time previđaju faktori zbog kojih je Kalabrija
jedan od nasiromašnijih i najnasilnijih regiona.
“Ako Kalbrija ostane najnerazvijeniji region u Italiji,
imaće i dalje najjaču mafiju. Bez obzira na porodice”, kaže Isaia Sales,
autor više knjiga o organizovanom kriminalu.
Na Endrangetu preko porodice
Sudija Di Bela priznaje da je izgubio više od mirnog sna
kada je doneo ovakvu odluku. Ipak, otkako je počeo da odvaja djecu, dobijao je
pisma očeva koji su mu se zahvaljivali, mali štićenici su govorili da se osjećaju
slobodno, a majke tražile da to učini i za njihovu djecu.
Uspjeh ovog pristupa mnogo govori o vezama koje su od
Endrangete, porodičnog posla, učinili jedan od mafijaških klanova u koji je
najteže uvući se.
Iz svoje baze na jugu, Endrangeta se infiltrirala čak i u dijelove
Sjeverne Italije i po inostranstvu, i tako postala jedna od najmoćnijih
kriminalnih organizacija na svijetu. Specijalizovana je za šverc droge i oružja
i najveći je snabdjevač kokainom u Evropi.
Metodi koji čvrsto povezuju klan istovremeno su prisni i
brutalni, pa oni koji su uvučeni u mrežu teško mogu da pobjegnu.
“Čuli smo stvari koje zvuče mnogo gore nego kod
Gomore”, rekao je Di Bela, aludirajući na knjigu i film “Gomora”
o zloglasnoj napuljskoj mafijaškoj mreži Kamora.
FOTO: (Pixabay)
Sudija je ubijeđen da je raskidanje porodičnih veza ne samo
jedan od najdjelotvorjijih načina da se porazi Endrangeta, već i da se djeci iz
mafijaških porodica pruži mogućnost da imaju normalan život.
Neki maloljetnici ulazili su u ovaj program nakon što su
počinili “simptomatične zločine”, poput nasilja bandi ili paljenja
policijskih automobila. Drugi su, međutim, i u tom mladom dobu već bili
izgrađeni mafijaši.
Od devedesetih, sud u Kalabriji osudio je oko 100 maloljetnika
za povezanost za mafijom i 50 za ubistvo ili pokušaj ubistva.
Tinejdžeri koji potiču iz mafijaških porodica imaju pristup
neograničenom, nezakonito stečenom bogatstvu, pa nose Rolex satove i zanemaruju
školu kako bi provodili vrijeme samo sa porodicom.
“Emocionalno, veoma su usamljeni”, priča psiholog
Enriko Interdonato, volonter koji sarađuje sa Di Belom. “Moj posao je,
uglavnom, da im ljudski pristupim.”
“Ne želimo nikoga da mijenjamo, ali možemo da im
pomognemo da izgrade sopstvenu savjest”, dodaje Interdonato.
I roditelji zahvalni
Djeci koja su preseljena u druge regione vlasti pokušavaju
da pruže uslove za normalno djetinjstvo.
U posljednje dvije godine, sudiji su se obraćale majke koje
se nadaju da će spasiti djecu od sudbine da poginu ili završe u zatvoru, a neke
i same žele da pobjegnu od mafije.
Psiholozi i socijalni radnici neprestano rade sa ovom djecom.
Kada napune 18 godina, mogu da biraju hoće li se vratiti u Kalabriju. Većina
ostaje u kontaktu sa sudijama i socijalnim radnicima i poslije okončanja
programa.
Ipak, vlasti mogu da oduzmu samo one maloljetnice za koje uspiju
da dokažu da su u opasnosti zbog mafijaškog ponašanja porodice. Odvajanje djeteta
je uvijek bolna odluka i Di Bela je ne shvata površno.
Sudija se sjeća 12-godišnje djevojčice čija su oba roditelja
bila u zatvoru. Njeno odvođenje je bilo tako potresno, da je čak i policajac
koji ju je pratio plakao.
Poslije nekoliko dana, djevojčica je pozvala sudiju da mu
kaže da je najzad slobodna – više nije bila samo kćerka toga-i-toga.
Jedan otac, pod strogim režimom u zatvoru, pisao je Di Beli
da mu se zahvali “za šansu koju je dao njegovoj djeci da žive u čistom
okruženju i u skladu sa zakonom”.
“Ponosan sam što će moja djeca imati drugačiju
budućnost”, napisao je.
Pobjeda ili poraz?
Sudija Di Bela ovaj projekat vidi kao “budućnost borbe
protiv mafije”, ali je svjestan da je sve još uvijek u povoju i da nema
dovoljno sredstava. Da bi povećali obim projekta, potrebni su specijalisti –
psiholozi, hraniteljske porodice i specijalizovane sudije – kao i zakoni,
sredstva i obuka ljudi.
Poslije višegodišnje saradnje sa sudijom Di Belom,
Ministarstvo pravde spremno je da standardizuje proceduru, tako da počne da se
sprovodi najprije regionalno, a onda i nacionalno. Za to su, međutim, potrebna
sredstva. U Kalabriji, 81 od 83 grada uopšte nemaju socijalnog radnika.
Protivnici ovog metoda smatraju da su okolnosti mnogo
bitnije od porodice u borbi protiv mafije i u projektu vide dokaz nesposobnosti
države da promijeni društvene i ekonomske prilike u Kalbriji.
Pisac Sales kaže da se u 19. vijeku gradovi na italijanskom
jugu nisu mnogo razlikovali od Pariza i Londona, sa najezdom siromašnih koji su
pokušavali da prežive uz pomoć kriminala. U međuvremenu, na sjeveru Evrope
ekonomske i društvene prilike su se popravile.
“Za mene je to poraz”, kaže Sales, “zato što
ne vjeruju da se okolnosti mogu srediti.”
Drugi, poput psihologa Interdonata, ne misle tako. On se sjetio
15-godišnjaka koji je došao iz Endrangete i premješten u hraniteljsku porodicu.
“Prva poruka im je: ‘Niko ne zna da si ovdje, zato
živi'”, priča Interdonata. “Onda im pokažemo da biti pošten ne znači
da si gubitnik.”
Sudija Di Bela i njegovi saradnici naglašavaju da im je misija
da mladim ljudima bez šanse pruže slobodu.
“Mi smo kao David protiv Golijata”, kaže Di Bela.
“Endrangeta se infiltrira u našu zajednicu, pa i mi pokušavamo da se kulturološki
infiltriramo među njih, dajući njihovoj djeci slobodu da biraju.”
(TBT, NYT, Newsweekrs)