TEME
Istraživanja sve češće potvrđuju našu najdublju intuiciju:
ljudska povezanost u samom je srcu čovjekove dobrobiti
FOTO: Profimedia
I moj pacijent i ja znali smo da on umire. Umrijeće danas.
Možda sutra. Ili sljedećeg dana. Treba li nekoga da pozovem? Nekog koga bi želio
da vidi?
Nikog, rekao mi je. Nema porodicu. Nema bliskih prijatelja.
Za mene, žalost njegove smrti bila je nadjačana jedino
žalošću njegove samoće. Pitao sam se da li je njegova izolovanost, a ne splet nesretnih
okolnosti, podstakla preranu smrt.
Društvena izolovanost je u porastu. Od osamdesetih godina,
procenat odraslih Amerikanaca koji će priznati da su usamljeni udvostručio se
sa 20 na 40 odsto. Skoro jedna trećina Amerikanaca starijih od 65 godina živi
sama, i čak polovina onih starijih od 85.
Pojedinci sa manjom društvenom povezanošću imaju poremećaj
sna, slabiji imunosistem i viši nivo hormona stresa. Jedna skorašnja studija
pokazala je da izolovanost povećava rizik od srčanih bolesti za 29 odsto, a za
32 od infarkta. Druga istraživanja otkrila su da kod društveno izolovanih
pojedinaca postoji 30 odsto veći rizik od umiranja u narednih sedam godina.
Usamljenost kod starijih ljudi može ubrzati nastanak kognitivnih
oštećenja, a za izolovane pojedince vjerovatnoća da će doživjeti preranu smrt
dvostruko je veća nego kod onih sa bogatijim društvenim životom.
Nova istraživanja ukazuju i da usamljenost može biti dijelom
izazvana neobičnom osjetljivošću na oblike socijalne interakcije (facijalne
ekspresije, govor tijela i sl.).
Usamljenim ljudima svojstveno je da dvosmislenu verbalnu i
neverbalnu komunikaciju tumače negativno i pokrenu mehanizam samoodržanja. Na
ovaj način, samoća može biti zarazna: kada je jedna osoba usamljena, ona se
povlači iz društvenog kruga i podstiče druge da učine isto.
Doktor John Kapocho, profesor psihologije na Univerzitetu u Chicagu,
isprobao je razne pristupe u liječenju usamljenosti. Došao je do zaključka da
su najefikasnije intervencije one koje se usredsređuju na “maladaptivnu
društvenu kogniciju” – odnosno one koje pomažu ljudima da preispitaju
način na koji komuniciraju sa drugima i percipiraju oblike društvene
interakcije.
Usamljenost kod starijih ljudi nerijetko je posljedica
odlaska članova porodice i smrti bliskih prijatelja. Kako je jedan stariji čovjek
obrazložio: “Vaš svijet umire prije vas.”
Idealno bi, prema riječima eksperata, bilo da susjedstvo i
zajednica povedu računa o starijim ljudima koje zadesi tako nešto i preduzmu
sve što je potrebno da preduprijede ili makar umanje društvenu izolovanost.
Njima bi trebalo omogućiti i pristup saobraćaju, obezbijediti niže cijene
karata za autobus ili posebne službe za prevoz, što bi pomoglo održanju
društvenih veza.
Religiozne starije ljude treba ohrabrivati da nastave da
redovno posjećuju službu; njima bi koristio osjećaj duhovnosti i zajedništva,
kao i budno oko drugih koji posjećuju crkvu. Oni koji mogu da brinu o životinji
mogli bi da uživaju u društvu ljubimca. Ali u nastajanju su i mnogo uređeniji
programi pomoći. Na primjer, dr Paul Teng iz Fondacije Palo Alto osnovao je
linkAges, međugeneracijsku razmjenu usluga.
Program funkcioniše tako što članovima dozvoljava da objave online
nešto u vezi sa čim im je potrebna pomoć: časovi gitare, partner za scrabble,
vožnja do ljekara. Drugi mogu da volontiraju, pomognu i “sakupe” sate
koje će iskoristiti kada je njima potrebna pomoć.
Na primjer, studentkinja može vidjeti objavu starijeg čovjeka
kome je potrebna pomoć u bašti. Ona mu pomogne da zasadi leju cvijeća i
“skupi” dva sata usput. Nekoliko mjeseci kasnije, kada ona želi da skuha
nešto sa menija malezijske kuhinje, penzionisani kuvar će joj priskočiti u
pomoć.
Istraživanja sve češće potvrđuju našu najdublju intuiciju:
ljudska povezanost u samom je srcu čovjekove dobrobiti.
“Ne treba vam drug za igru svakodnevno”, kaže dr Tang.
“Ali znati da vas neko cijeni i da ste još uvijek pripadnik zajednice i
doprinosite joj nevjerovatno dobro utiče na psihu.”
(TBT, NYT)