ANALITIKA
Najglasniji Putinov kritičar preživio je represiju i
zastrašivanja, ali bi njegov najnoviji gambit s Kremljom mogao biti i
posljednji
FOTO: Navaljni, Putin (AP)
Nije riječ o skladnom video snimku kakvog bismo očekivali od
predsjedničkog kandidata: njegovo odijelo je bilo preveliko, a rad kamermana
nesiguran, porodične slike u IKEA ramovima isuviše neprirodne… ali samo
pojavljivanje ovakvog materijala u decembru prošle godine predstavlja pobjedu
za sebe. Ostati ispod radara ruskih službi bezbjednosti, zakazati mjesto za snimanje
u posljednjem času, a materijal montirati u hotelskoj sobi, to nije mala stvar.
Riječ je o pravom podvigu. Sa pozicije inferiornosti, Aleksej Navaljni je uspio
da ispali prvi hitac u trci za predsjednika Rusije.
Međutim, njemu vjerovatno neće biti dopušteno neposredno
sučeljavanje s Putinom. Sile se već pokreću protiv njega. Račun za prikupljanje
sredstava za njegovu kampanju već je zatvoren pod pritiskom državnih
regulatornih tijela. Zvaničnici Kremlja mu osporavaju samo pravo na kandidaturu
usljed nepotvrđenih sudskih presuda koje bi mu po ruskom zakonu onemogućile
kandidovanje. Iako je neke od njih Evropski sud za ljudska prava već odbio,
procesi pred ruskim sudovima su ponovo pokrenuti. Za narednu srijedu zakazano
je izricanje presude koja će po svoj prilici staviti tačku na kandidaturu
Navaljnog.
“Shvatam da stvari neće biti pošteno postavljene”, rekao je
Navaljni za Foreign Policy u intervjuu datom u januaru mjesecu. Obučen u patike
i farmerke, nekadašnji advokat i anti-korupcionaški aktivista nastojao je da
oda odusak opuštenosti. “Tokom svoje političke karijere, uvijek sam morao da se
borim s lažnim krivičnim optužbama. Njihovo podizanje je jedan od omiljenih
metoda Kremlja”, rekao je on.
Odluka Navaljnog da se kandiduje za predsjednika po prvi put
ga stavlja na direktnu liniju vatre Kremlja. Na dosadašnje pritiske, on je
reagovao prilično spretno i iz fiktivnih pravnih procesa izvukao se praktično
netaknut. Međutim, u svjetlu povećane autoritarnosti ruskih vlasti od 2011. do
danas, ovaj njegov gambit mogao bi da se pokaže kao potez kamikaze – posljednji
otpor čovjeka koji je možda ostao bez drugih mogućnosti.
Uprkos svim problemima, Navaljni za sebe tvrdi da nije
dissident. “Evo me u lijepoj kancelariji u centru Moskve gdje pijem kapućino i
ne krijem se ni od koga. Ne znam zašto bih se plašio. Neka se oni plaše mene.
Zašto bih svoju zemlju prepustio mafijaškoj grupi iz Petrograda,
mediokritetskim gangsterima koji su svojevremeno nekako obmanuli pijanog
Jeljcina?” Tako Navaljni opisuje dolazak Vladimira Putina na vlast.
Prkosan kao i uvijek, on kaže da je predsjednička
kandidatura način da se zauzme za ustavni poredak Rusije, bez obzira na posljedice:
“Oni žele da svako igra po njihovim kriminalnim pravilima, ali ja nisam čovjek
koji će da ostane njem, čak i da me okruže ljudi u crnim šljemovima zloslutnog
izgleda.”
Zvijezda je rođena
Prvi izazov Kremlju Navaljni je uputio u decembru 2011. On
se tada istakao kao centralna ličnost opozicionog pokreta nastalog u jeku
protesta zbog osporenih rezultata parlamentarnih izbora. Pažnju je privukao
zvučnim sloganima, poput onog koji vladajuću stranku naziva “partijom lopova i
prevaranata”, što je vremenom preraslo u poštapalicu nacionalnog nivoa
upotrebe. Ipak, najznačajniji potez koji je tada povukao bio je marš ka Kremlju
u noći 4. decembra 2011.
Ipak, on tada nije uspio da iskoristi svoju popularnost.
Kako su protesti jenjavali tokom prve polovine 2012. godine, tako je i njegova
javna prepoznatljivost bljedila. „Povratkom“ Putina na čelo države, Kremlj se
regrupisao i našao brojne načine da se pozabavi ovim problematičnim
opozicionarom.
Tako su počeli nepregledni pravni problemi Navaljnog. Oni su
se protezali u rasponu od nevjerovatnog do bizarnog. Otpuživan je da je ukrao
poster, da vodi ekstremistički blog, kao i da svojim advokatima daje nepravna
punomoćja. Jedna od njegovih kompanija je navodno ukrala stvari u vlasništvu
liberalne opozicione stranke, dok je on sam prevario direktora Kirovlesa, male
fabrike za preradu drveta smještene u gradu Kirovu. Ovaj posljednji slučaj će vjerovatno
poslužiti kao glavni način da se spriječi njegova predsjednička kandidatura
uoči izbora 2018.
Beskrajni niz sudskih saslušanja Navaljnog činio prilično
zauzetim, što je u krajnjem i njihov cilj. U isto vrijeme, njegov odlazak iza
rešetaka se činio neizbježnim. U prvostepenoj presudi za slučaj Kirovles,
lokalni sud ga je osudio na 5 godina teškog rada.
To bi ujedno i bio kraj karijere za mladog političara, da se
nije desilo nešto za savremenu Rusiju krajnje neuobičajeno. Bez jasne
organizacije i međusobne koordinacije, oko 30 000 Moskovljana izašlo je na
ulice u znak protesta protiv ovakve presude. Policija, koja je očekivala svega
nekoliko desetina građana na ulicama, bila je nemoćna da učini išta i Kremlj je
morao da popusti. Žalba na presudu je odobrena i narednog dana, Navaljni se
našao u vozu koji je išao od Kirova ka Moskvi.
„Odluka da me puste na slobodu došla je s najviših instanci.
Vidjevši broj ljudi koji je izašao na ulice, vlast se uplašila ponavljanja
situacije iz 2011. odnosno 2012. godine i uspaničila“, rekao je Navaljni.
U ljeto 2013. godine, on se kandidovao za gradonačelnika
Moskve, naspram Putinovog čovjeka Sergeja Sbjanjina. Kremlj je na kraju
dopustio njegovu kandidaturu računajući da će ostvariti zanemarljiv rezultat na
lokalu. Vjačeslav Volodin, čovjek zadužen za nadgledanje domaće političke scene
u svjetlu građanskih protesta ponašao se siledžijski: “Rekao je da se internet
heroj poput mene ne može nadati rezultatu većem od 6-7 odsto ukupnog biračkog tijela“,
prisjeća se Navaljni.
Ipak, stvari su se pokazale sasvim drugačijim. Po uzoru na
Obaminu kampanju, hiljade dobrovoljaca se uključilo u akciju, mogućnosti
interneta iskorištene su do krajnosti, a Navaljni se izlagao izuzetnom naporu, posjećujući
na stotine javnih dešavanja. Prema zvaničnim, iako osporavanim, rezultatima, on
je na kraju osvojio 27% glasova i umalo izdejstvovao ponavljanje izbora.
Imajući u vidu odakle je počeo, bio je ovo sjajan rezultat. Ipak, Navaljni
tvrdi da je i pored svega bio oštećen i da su rezultati namješteni tako da se izbjegne
drugi krug glasanja u kom bi on, kako vjeruje, pobijedio.
FOTO: Navaljni (Profimedia)
Represija koja se širi
On nije bio jedini koji je ovako mislio. Nakon njegovog
snažnog rezultata, vlasti su ga stavile u kućni pritvor i zabranile mu razgovor
s medijima. Godinu dana kasnije, susreo se s još jednim kontradiktornim i
besmislenim sudskim procesom u kom je optužen za prevaru izvršenu nad
kozmetičkom kompanijom Yves Rocher. Ovoga puta, pored Navaljnog, pred sudom se
našao i njegov mlađi brat Oleg. U šekspirovskom obrtu, vlasti su osudile mlađeg
od dvojicu braće, dok su starijeg pustile na slobodu.
„To je bilo bez presedana, čak i prema Putinovim
standardima“, kaže opozicionar Ilja Jašin, nekadašnji stranački kolega
Navaljnog. Dok su vodeće opozicione ličnosti napadane svim sredstvima, njihove
porodice su ostavljane na miru. Kada je pustio Hodorkovskog iz zatvora, ovaj se
zahvalio Putinu što mu nije dirao familiju. S Navaljnijem, međutim, stvari su
tekle drugačije. „Ovde nema fer playja. Njegov brat je sada iza rešetaka,
kancelarije i stanovi njegovih roditelja se stalno pretresaju. Njega i njegovu
suprugu prate, a od skora to čine i s njegovom djecom“, tvrdi Jašin.“To je
pritisak s kojim se malo njih može nositi.“
Navaljni ne bi bio prvi opozicioni lider natjeran na
kompromis s Kremljom, niti bi bio prvi koji bi napustio svoju zemlju. Međutim,
njegove dosadašnje reakcije bile su strane ruskoj političkoj sceni. Javno je
istakao da neće pratiti kriminalna pravila i praviti trule kompromise s
vlastima. Nakon što je sud izrekao presudu njegovom bratu, Navaljni je pokidao
svoju narukvicu kućnog pritvora i izašao u moskovski metro da se susretne s
običnim građanima. U ovom času, njegova najavljena predsjednička kandidatura
ide istim stopama. Uoči izricanja sudske presude, on otvara stranačko
predstavništvo u drugom po veličini gradu u zemlji.
Korisni idiot?
Upornost koju je Navaljni pokazao je navela pojedine
pripadnike opozicije da se zapitaju u njegovoj pravoj prirodi. Teoretičari zavjere
tvrde da njegovi potezi zapravo idu na ruku Kremlju. Malo njih je, na kraju
krajeva, tako jasno i glasno kritikovalo politički vrh zemlje i ostalo na
slobodi da pije kapućino u svojim stranačkim prostorijama. Sergej Magnjitski,
advokat koji se bavio pitanjima korupcije, sada je mrtav. Bivši zamjenik
premijera Boris Njemcov, jedini preostali harizmatični opozicionar, ubijen je
prilikom šetnje gradom nadomak Kremlja. Njemcovljev saveznik Vladimir
Kara-Murza, hospizalizovan je usljed otkazivanja organa nakon čega su se pronijele
glasine da je otrovan. U anarhičnom sistemu ruske politike, fizička opasnost po
one koji ne žele da igraju po njegovim pravilima možda je najveća od smrti
Staljina 1953.
Navaljni ovakve navode odbacuje. Na kraju krajeva, rođeni
brat mu je u zatvoru. „Kremlj svoje odluke zasniva na trenutnim mogućnostima.
Možda sam bio dobre sreće tokom 2009. i 2010. godine, kada sam bio manje
poznat. Tada je bilo teško poslati me u zatvor. Sada stvari stoje drugačije. Mi
smo u ratu. Obaramo putničke avione“.
Politički analitičar Gleb Pavlovski, bivši sovjetski disident
koji je izabrao put saradnje s vlastima, postajući na kraju viši savjetnik u
Kremlju, nagovještava da je Navaljni zapravo dio kontrolisane igre.
„Na intuitivnom planu, on shvata da ga Putin posmatra, i to
na način različit od onog kojim se odnosi prema Kasparovu, Kasjanovu, ili čak
Hodorkovskom“, kaže Pavlovski. „Postoji granica između dozvoljenog i
nedozvoljenog, koju Navaljni načelno poštuje.“
Ipak odluka Navaljnog da uđe u predsjedničku trku na
izborima 2018. testira izvjesne granice. Prema riječima njegovog pravnog tima,
sudiji je inicijalno rečeno da uruči zatvorsku kaznu, ali je to u međuvremenu
preinačeno na petogodišnju uslovnu presudu poput one iz 2013. godine. Kremlj
ima još mnogo trikova u rukavu. Bilo da bude osuđen ili ne, teško da će mu biti
dozvoljeno da svoje glasačko tijelo proširi van postojećih okvira Moskve i
Petrograda. U vrijeme ekonomske štednje, Kremlj nije voljan da eksperimentiše s
liberalizacijom političkog sistema i pružanjem prilike Navaljnom da svoj
anti-korupcijski populizam proširi na cijelu Rusiju.
„Ne možete porediti današnju Rusiju s onom iz 2011.
Poređenja treba tražiti u Kazahstanu, Bjelorusiji, Turkmenistanu, Zimbabveu“,
kaže Navaljni. „I, vjerujte mi, naš brzi voz već juri šinama na tom ponoru.“
(TBT, FP, Newsweekrs)
