GLOBAL
Diskriminacija Nubijaca u Kairu dostigla je nivo koji budi
želju ljudi da se vrate domovini koji, zapravo, nikada nisu vidjeli
FOTO: (Faktor.ba)
Samo dan prije svrgavanja egipatskog autokrate Hosnija
Mubaraka 11. februara 2011. godine, nubijska aktivistkinja Farma Emam
prisustvovala je sceni koja će je vjerovatno do kraja života sjećati na zemlju
o kojoj je oduvijek sanjala.
Stajala je na trgu Tahrir kada se iz obližnje ulice pojavila
grupa ljudi u maršu. Desetine Nubijaca skandiralo je na svom maternjem jeziku:
„Odlazi, odlazi, Mubarak!“
„Bila sam veoma srećna što čujem skandiranje na svom,
nubijskom jeziku. Ubrzo, grupa aktivista se utopila u masu. To je bio Egipat
kakav želimo, Egipat koji uključuje i obuhvata sve, koji prihvata razlike i različitosti“,
rekla je Eman u razgovoru koji je za MEE obavila u jednom kafeu istočnog Kaira.
Nuba, smještena na jugu Egipta uz granicu sa Sudanom, bila
je jedno od prvih afričkih kraljevstava. Iako specifičnog kulturnog nasljeđa,
Nubijci se već duže vreme bore da očuvaju ono što im preostaje od zaostavštine
njihove drevne civilizacije.
Četiri talasa
Nubijci su bili žrtve nekoliko talasa raseljavanja tokom
prethodnog vijeka, raspoređenih u četiri faze između 1902. i 1963. godine. Prvi
talas izazvale su poplave Nila 1902. godine u kojima je uništeno na desetine
nubijskih sela. Slično se ponovilo i 1912. odnosno 1933. godine. Emam
objašnjava da su ove tragedije Nubijci dočekali potpuno nespremni.
„Prepuštali
su se sudbini“, priča ona.
Četvrti talas raseljavanja, pak, nije donijela prirodna
katastrofa, već ljudskih ruku djelo. Nubijci se još uvek s bolom sjećaju
prisilnog razmještanja njihovih naseobina u vrijeme gradnje velike Asuanske
brane 1963. godine. Smješteni su u grad Kom Ombo, udaljen 50 kilometara. Tamo
su ih dočekale kuće od cigle i maltera, naspram domova od blata na koje su
navikli.
Emam, koja je rođena tek poslije posljednjeg raseljavanja
ipak poznaje sve detalje tog bolnog puta. Ovo važi za još hiljade pripadnika
nubijske omladine koji su vezani za običaje i historiju svog naroda.
FOTO: (Wikipedia)
Uprkos odrastanju u Kairu i činjenici da ne govori jezik
svojih predaka, Emam je odrasla u kući u kojoj je naučila svaki detalj kulture
sopstvenog naroda. „Na svadbama pjevamo pjesme o našem rasejanju. Raseljeni smo
uz obećanje da ćemo se vratiti u našu domovinu i mi od tog obećanja ne
odustajemo. Pod povratkom ne mislimo samo na povratak na našu zemlju, već i na
vraćanje sopstvenoj kulturi, tradicijama i učenju svog jezika.“
Pjesma „Abajasa“ koju pjevaju Nubijci je tužan lament nad
raseljavanjem 1963. godine.
Pored raseljavanja sa svoje zemlje, nubijski narod je
odvojen i od Nila, rijeke koja uzima značajno mjesto u njegovoj kulturi.
„Novorođenčad krštavamo u Nili. Bračni ritual podrazumijeva
da mladi par zajedno zapliva tom rijekom. Riba je glavni dio naše ishrane, a
poljoprivreda glavna ekonomska aktivnost“, kaže Emam. „Možete li da zamislite
koliko je bolno odvojiti nas od Nila“?
Za nubijskog aktivistu Mustavu el Šurbagija, pripadnika
Kome, lokalne inicijative za rušenje stereotipa o nubijskoj kulturi, njegova veza
sa zemljom predaka došla je sasvim spontano.
„Slušao sam svoje bake i deke koji nikada nisu naučili
arapski, i pitao sam se, zašto govore drugačijim jezikom od ostalih? Zašto je
boja moje kože drugačija?“
Takva pitanja bila su motiv za Šurbagija da istraži svoje
korijene, historiju i kulturu, čemu je uvijek pristupao s velikom strašću.
„Kada smo saznali stvari o našoj historiji i kulturi, počeli
smo da postavljamo nova pitanja, poput onog kako da sve to sačuvamo? Kako da se
vratimo u našu zemlju?“, pita se on. „Strah za naše nasljeđe dolazi uz saznanje
da je ključno vratiti se u domovinu, to nije pitanje luksuza.“
Marš ka zemlji predaka
Novembra 2016. godine, stotine nubijskih aktivista zaputilo
se na marš ka domovini njihovih predaka oko Asuana, u znak protesta zbog
brojnih vladinih dekreta koji im ograničavaju pravo povratka garantovano
ustavom Egipta iz 2014.
Član 236 novog egipatskog ustava bio je velika pobjeda u
borbi za prava Nubijaca, jer im je pružio pravo povratka u domovinu, obavezavši
državu da tu inicijativu, kao i očuvanje kulture i identiteta ovog naroda,
novčano podrži.
Međutim, serija predsjedničkih izvršnih akata otežala je taj
proces. Jedan od njih se odnosi na militarizaciju pogranične zone, a drugi na
razvojni projekat Toška.
Protesti Nubijaca nisu prošli nezapaženo i primorali su
egipatske vlasti da sjednu za pregovarački sto. Predsjednik Sisi odustao je od
konfiskacije nubijske imovine u cilju sprovođenja projekta Toška. On je također
najavio nove investicije u grad Naser Al Nuba u kome Nubijci danas većinski
žive.
„Nubijaca je svega 150 do 200 hiljada, mislite li da narod
Egipta ne može da učini dovoljno da vas zadovolji. Mi bismo se žrtvovali da
bismo vama dali ono što je potrebno“, rekao je Sisi.
Ipak, dekret o militarizaciji pogranične zone još uvijek
ostaje na snazi.
Iako nema preciznih podataka o njihovom broju, nubijski
aktivisti spekulišu da se radi o stanovništvu o nekoliko miliona, višestruko
brojnijem nego što je Sisi u svom obraćanju priznao.
Rasizam i diskriminacija
Mladi Nubijci su svom nasljeđu posvećeni ne samo kroz
porodicu i kulturu, već i stalnom diskriminacijom koju zbog svoje posebnosti
trpe.
„Na svakom aerodromu očekujem neki vid rasnog profilisanja,
i sve to postaje veoma nehumano, čak bolno“, kaže Emam. „Često čujem uvredljive
komentare na račun svog izgleda i boje kože.“ Pored ovih, često biva izložena i
seksističkim opaskama.
Uslijed svega toga, njena želja za povratkom u domovinu
neprestano raste. „Kairo nas ubija. On se tako i zove (na arapskom, Kairo znači
onaj koji ugnjetava), zato što tlači ljude. Ne samo nas, već i Egipćane iz
Delte Nila, ili sa Sinaja.“
Šurbagi, s druge strane, vjeruje da do diskriminacije dolazi
nesvjesno.
„Ljudi ne znaju da smo i mi Egipćani, kulturološki i etnički
različiti od većine. Na televiziji se nikada ne puštaju naše pjesme, ne viđamo
ljude naše boje kože. Naš narod okružuje potpuno neznanje“, dodao je on.
Za vrijeme revolucije 25. januara, nubijska omladina se
zauzela za svoj cilj.
Preko socijalnih mreža, njeni predstavnici su svijest o
problemu Nubijaca širili i među drugim Egipćanima. Posljednja od takvih
kampanja, odvija se pod hashtagom „nubijski konvoj povratka“, i dostigla je veliku
popularnost.
Za Emam, upotreba društvenih mreža u cilju širenja poruke
među čitavim egipatskim narodom je veliki uspjeh. „Prije ovoga, mi smo živjeli
u getu. Sada smo iz njega konačno izašli“, dodala je ona.
(TBT/MEE, Newsweek.rs)
