Piše: James B. Foley, thebosniatimes.ba
Washington je pogođen političkom paralizom – savezna vlada je bez proračuna i doslovno je u blokadi posljednja dva tjedna – dok se žarišta šire diljem zemlje zbog napora predsjednika Trumpa da rasporedi vojne jedinice u gradove kojima upravljaju demokrati kako bi se borili protiv kriminala i podržali agresivne operacije deportacije imigranata. Znakovi ekonomskih poteškoća u međuvremenu se povećavaju, uglavnom zbog predsjednikove carinske politike koja je još jednom dovela SAD i Kinu na rub sveopćeg trgovinskog rata. Ali barem na trenutak, ove domaće nevolje zasjenjene su izvanrednim krajem rata u Gazi. Mirovni sporazum između Izraela i Hamasa je krhak i lahko bi mogao biti narušen dok se strane okreću pregovorima o najtežim elementima sporazuma, ali predstavlja hitno potreban korak naprijed i istinski diplomatski trijumf za gospodina Trumpa.
Izgledi za mir činili su se najmanji prije samo mjesec dana, kad je Izrael pokrenuo zračni napad na Dohu s namjerom da ubije vođe Hamasa dok su se sastajali kako bi razgovarali o najnovijem američkom prijedlogu. Ali sramoteći i šokirajući Trumpa, napad se Izraelcima obio o glavu. Na sljedećem sastanku u Bijeloj kući, Trump je ponizio Benjamina Netanyahua, prisiljavajući ga da na licu mjesta prihvati njegov mirovni plan te nazove premijera Katara i ispriča se za napad. Povećavši si kredibilitet, Trump je mobilizirao svoje bliske bliskoistočne partnere – zaljevske arapske države, Tursku, Egipat – da izvrše maksimalan pritisak na Hamas, koji je nevoljko najavio djelomično prihvaćanje plana. Trumpov najinspirativniji potez bio je da odmah proglasi uspjeh, čime je spriječio Netanyahua da odbaci Hamasov rezervirani odgovor kao nedovoljan. Trump je pristao rasporediti 200 američkih vojnika kako bi pomogli u praćenju provedbe i dao osobno obećanje Hamasu da neće dopustiti Izraelu da ponovno pokrene rat nakon što je ta skupina oslobodila posljednje izraelske taoce.
Brojni osobni čimbenici objašnjavaju Trumpovo postignuće. Kao prvo, on ima očigledan afinitet prema bogatim zaljevskim državama i njegovao je odnose s njihovim vođama, kao i s regionalnim moćnicima, uključujući turskog predsjednika Erdogana i egipatskog predsjednika El-Sisija. Drugo, Trumpova gotovo bezuvjetna podrška Izraelu donijela mu je politički kapital u toj zemlji – s njezinim narodom i vodstvom – koji mu je omogućio da izvrši pritisak na Netanyahua u mjeri koja je gotovo bez presedana za američkog predsjednika. Konačno, tu su bili Trumpova nepopustljiva volja i neodoljiva snaga njegove osobnosti. Često upotrebljavane za unapređenje sumnjivih ili razmetljivih ciljeva, ove zastrašujuće osobine doista se mogu iskoristiti i za podršku vrijednom cilju. Postojao je, svakako, element traženja slave – svjedočimo predsjednikovoj besramnoj kampanji za dobivanje Nobelove nagrade za mir. (Možemo se nadati da njegov ovogodišnji neuspjeh neće obeshrabriti Trumpa da nastavi tražiti nagradu, iako se mora reći da bi njegove šanse u Nobelovu odboru – skandinavskom tijelu – mogle ostati neizvjesne ako se prijetnja aneksijom Grenlanda nastavi. S tim u vezi, u Washingtonu su bili iznenađeni kad se prošloga tjedna saznalo da State Department, koji je smanjio gotovo svu američku humanitarnu i stranu pomoć, razmatra nezamislivi program od 50 miliona dolara navodno za zaštitu polarnih medvjeda na Grenlandu.)
Kao što je spomenuto, potpuna provedba sporazuma iz Gaze u 20 tačaka bit će prepuna poteškoća. Hamas mora biti razoružan i zamijenjen kao upravno tijelo, ali je nejasno kako se u praktičnom smislu ta skupina može prisiliti na ispunjavanje takvih uvjeta: bi li policijski element pod vodstvom Arapa uspio ondje gdje izraelska vojska do sada nije uspjela? Ako ne, teško je zamisliti uspostavu post-Hamasove vladajuće strukture ili povlačenje Izraela iz polovice pojasa Gaze koju i dalje okupira. Neizvjesnost ističe razloge za skepticizam stručnjaka za Bliski istok u pogledu daljnjih koraka i zašto inzistiraju na tome da će uspjeh nalagati dugoročni angažman predsjednika Trumpa. To će biti izazov za čovjeka koji je poznat po kratkom rasponu pažnje, ali Trumpova želja da postigne rješenje većih razmjera na Bliskom istoku iziskivat će njegovu punu predanost konsolidaciji sporazuma o Gazi.
Drugi međunarodni razvoj događaja u proteklom tjednu od značaja iz perspektive Washingtona bio je nagli porast napetosti oko trgovinskih pitanja s Kinom. Usred privremene carinske pauze i nade oko očekivanog sastanka između Trumpa i kineskog predsjednika Xija Jinpinga na samitu APEC-a krajem listopada, iznenađujuće je da je Peking najavio drakonske kontrole izvoza rijetkih zemnih metala. To su ključni inputi za proizvodnju visokotehnoloških proizvoda, kao što su iPhone i električna vozila, a posebno su važni za proizvodnju naprednog oružja. Prepoznajući prijetnju koju takva ovisnost o Kini predstavlja za njezinu nacionalnu sigurnost, SAD je započeo hitan program kako bi oživio vlastitu proizvodnju rijetkih zemnih metala, ali će trebati godine da se taj napor ostvari – a Kina bi mogla biti motivirana riskirati rat sa SAD-om napadom na Tajvan prije nego što Amerika može obnoviti svoju obrambenu industrijsku bazu i dovoljno se ponovno naoružati. Trump je ljutito reagirao zaprijetivši Pekingu dodatnim povećanjem carina od 100 posto od 1. studenoga. Stručnjaci nagađaju da strane samo poziraju radi taktičke prednosti u tekućim pregovorima. Iako je to nedvojbeno istina u Trumpovu slučaju, moglo bi se ispostaviti da su Kinezi doista vezani za novi režim kontrole izvoza koji je više povezan s globalnom vojnom ravnotežom moći nego s trgovinskim problemima kao takvima.
Američka ekonomija, pak, pokazuje sve veće znakove krhkosti – mnogi stručnjaci smatraju da je tržište dionica precijenjeno (palo je kao reakcija na Trumpovu ponovnu prijetnju trgovinskim ratom protiv Kine), dok inflacija – uzrokovana carinama i nedostatkom radne snage zbog masovnih deportacija ilegalnih imigranata – počinje negativno utjecati na troškove života većine Amerikanaca. U tom kontekstu, blokada vlade koja je u tijeku mogla bi biti dodatno problematična za zdravlje gospodarstva. Neposredni uzrok blokade vlade je odbijanje demokratske manjine u američkom Senatu da podrži republikanski prijedlog zakona o proračunu bez vraćanja pogodnosti zdravstvenog osiguranja ključnih za milijune Amerikanaca s niskim i srednjim primanjima. Međutim, objema strankama nedostaje kredibiliteta – demokrati nemaju plan platiti skupe pogodnosti, a republikanci su nedavno donijeli 4,5 bilijuna dolara poreznih olakšica bez protuteže smanjenja potrošnje – i jednako su sudionici u maršu zemlje prema nesolventnosti. Slična kriza demokracije odvija se, bržim tempom, u Francuskoj, gdje se ne može isključiti potencijalno nasilni slom sustava. Kao i u SAD-u, politički vođe s pravom strahuju da će narod kazniti svaku stranku koja se usudi reći istinu o državnim financijama i pristupačnosti državnih usluga. U obje zemlje kombinacija smanjenja pogodnosti i povećanja poreza ključna je za nacionalnu održivost, ali politički nemoguća. Razlika je u tome što SAD (nacionalni dug: 37 biliona dolara) štampa svjetsku rezervnu valutu i tako može odgoditi svoj sudnji dan. Ali sigurno ne unedogled.
/ James B. Foley, bivši diplomat i ambasador SAD-a Zagrebu/
(TBT, Express)
