Piše: Oliver Eagleton, thebosniatimes.ba
„Postoje dvije vrste političara“, rekao je Tony Blair 2012, „kreatori stvarnosti i menadžeri stvarnosti“. Dok je poratna politika prije svega stvar dobre uprave, tvrdio je on, izgradnja novog poretka zahtjeva više kreativnosti „i u ekonomiji i u spoljnoj politici“. Tom zadatku je dorasla samo posebna vrsta vizionarskog vođe.
Više od deset godina kasnije, Blair je udružio snage s Donaldom Trumpom, glavnim kreatorom stvarnosti, radi kreiranja halucinantnog plana za Gazu u 20 tačaka. Ideja je da se razoreni Pojas pretvori u nešto nalik kolonijalnom protektoratu: u „posebnu ekonomsku zonu“, očišćenu od kolonijalnih sukoba i punu razvojnih projekata, kroz koju neometano protiče strani kapital pod nadzorom međunarodnog „mirovnog odbora“ s Trumpom na čelu.
Autori programa nisu objasnili kako ga namjeravaju nametnuti stanovništvu koje mu se opire ili kako će ubjediti Hamas da se razoruža i pomiri s porazom. Postoji, dakle, velika vjerovatnoća da će blerovsko-trampovska fantazija ostati upravo to. Ali kakva god bila njena sudbina, ona je vjeran odraz našeg historijskog trenutka, najnovije mutacije imperijalnog pogleda na svijet, koja je već posijala pustoš širom Bliskog istoka.
Blair smatra da su „ekonomija i politika već dugo prepletene“. Cilj njegovih vojnih pustolovina u Iraku i Avganistanu bio je širenje blagodeti tržišta na navodno zaostale nacije. Privatizacija resursa stvarala je nove pogodnosti za investiranje, dok su profiteri svih vrsta, od trgovaca oružjem do sigurnosnih ugovarača, koristili ratove kao priliku da zgrnu bogatstvo.
Pošto je otišao s položaja premijera 2007, Blair je odmah postao izaslanik za Bliski istok takozvanog Kvarteta: Ujedinjenih nacija, Evropske unije, Sjedinjenih Država i Rusije. Njegov rad u Palestini pokazao je istu nepokolebljivu vjeru u slobodno preduzetništvo. Predložio je niz „industrijskih parkova“ kao način da se privuku strane investicije, zalagao se za ekscentrične poslovne modele u poljoprivredi i turizmu i promovirao druge poduhvate koji su izazvali pitanja o mogućim sukobima interesa: na primjer, pošto je kao savjetnik u banci JP Morgan dobijao platu od dva miliona funti godišnje, bio je optužen da koristi svoju ulogu u Kvartetu da bi unapređivao interese klijenata svog poslodavca. (Blair je to poricao tvrdeći da mu nisu bile poznate veze između banke za koju radi i kompanija koje ona opslužuje.)
Kao izaslanik, Blair je često zaobilazio ili odbacivao politička rješenja – na primjer, žestoko se borio protiv pokušaja Palestinaca da se u Ujedinjenim nacijama izbore za državnost. Umjesto toga, shvatao je ekonomiju kao jedini put koji vodi ka napretku. Njegove diplomatske aktivnosti su, reklo bi se, bile zasnovane na ideji da će mir prirodno pratiti prosperitet. A ako je obezbjeđivanje prosperiteta zadatak preduzimljivog državnika, onda su bliske veze sa poslovnim sektorom uvijek povoljna okolnost.
Ali Blairov trud na Bliskom istoku nije doprinio smirivanju sukoba. Godine 2012. jedan viši palestinski zvaničnik jezgrovito je ocjenio njegove rezultate: „Beskorisno, beskorisno, beskorisno“. Nimalo uzdrman neuspjehom i sklon dramatičnim ponovnim ulascima na scenu, bivši premijer sada primjenjuje istu logiku na Gazu. Kažu da se još od prvih mjeseci rata posvetio izradi plana za „dan poslije“.
Osoblje njegovog istraživačkog centra – Instituta Tonija Blaira za globalne promjene (TBI) – učestvovalo je u projektu koji je, po svemu sudeći, podržavao etničko čišćenje teritorije i planirao šta bi se moglo izgraditi na masovnim grobnicama: „Trumpova rivijera“, „Zona pametne proizvodnje Ilona Muska“, „regionalni centri podataka“. Iako je Blairova organizacija tvrdila da nije značajnije učestvovala u projektu i da je odbacila ideju o raseljavanju Palestinaca, javljaju se izvjesne sličnosti, kao što pokazuju detalji novog plana koji su procurili u medije.
Taj dokument od 21 strane, sačinjen u saradnji s Trumpovim zetom Jaredom Kushnerom, predlaže da se ponovna izgradnja Gaze povjeri „državno-privatnom partnerstvu“, to jest „komercijalno usmjerenoj vlasti, predvođenoj preduzetničkim profesionalcima i zaduženoj za stvaranje investiciono valjanih projekata s realnim finansijskim prinosima“. Hamas bi bio raspušten i umjesto njega bi bez izbora bila postavljena izvršna vlast malog obima. U njoj bi važnu ulogu igrao i sam Blair, pored „vodećih međunarodnih ličnosti s upravljačkom i finansijskom ekspertizom“ i „bar jednog kvalificiranog palestinskog predstavnika (po mogućnosti iz sektora preduzetništva ili sigurnosti)“. Međunarodne snage za stabilizaciju u međuvremenu bi se obračunale s „prijetnjama državnom poretku“.
Bler se sreo s Kushnerom i Trumpom u Bijeloj kući 27. avgusta i predsjednik je svesrdno prihvatio njegove prijedloge. Otad su oni prečišćeni, prepakovani i predstavljeni kao Trumpov „mirovni plan“. Kao i u prethodnim verzijama te inicijative, naglasak je na stvaranju Gaze koja bi bila „pogodna za privlačenje investicija“ i na održavanju neprikosnovene vlasti Izraela. Blair je spreman preuzeti upravu nad Gazom do nekog neodređenog trenutka u budućnosti kada bi se „reformiranim“ palestinskim vlastima moglo povjeriti vođenje svakodnevnih poslova.
Tu se postavlja nekoliko praktičnih pitanja. Koje države bi bile dovoljno neodgovorne da pošalju svoju vojsku da opslužuje tu novu diktaturu? Kako bi se takav protektorat održavao na vlasti bez na izborima potvrđenog mandata i bilo kakve legitimnosti? Mada je najčudnije u ovom planu podudaranje Blairovog i Trumpovog etosa.
Jasno je da Blair ispod ruševina Gaze vidi poslovne prilike. Pogledajmo samo njegove donatore. Na primer, Larry Ellison, osnivač tehnološke kompanije Oracle, od 2021. je donirao ili obećao 257 miliona funti Blairovom institutu. Kao što kaže jedan komentator, Institut je zauzvrat postao „Oraclov prodavac“ baveći se promocijom softvera Ellisonove kompanije širom svijeta, pa i u siromašnim zemljama, gdje je takav marketing nazvan „zamkom za kupce“ koja vodi u „dužničko ropstvo“. Ellison je i istaknuti pristalica Izraela koji je donirao milione Prijateljima Izraelskih odbrambenih snaga i, prema pisanju Haaretza, ponudio Benjaminu Netanyahuu mjesto u upravnom odboru svoje kompanije. Kada bi Blair vladao Gazom – i vjerovatno osnivao „regionalne centre podataka“ u skladu sa planom iza koga stoji njegov institut TBI – moguće je da bi tu Ellison imao ogroman utjecaj.
TBI je dobio ogromne svote i od autoritarnih režima Saudijske Arabije, Bahreina i Ujedinjenih Arapskih Emirata, a sam Blair je sklopio lukrativan savjetnički ugovor sa investicionom firmom Mudabala iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Sve tri države su svesrdno podržale plan za Gazu. Čim se okupirana enklava otvori za investicije, one bi imale prednost. Blairov rad za te naftne monarhije je u skladu sa njegovim angažmanom u industriji fosilnih goriva: primao je novac od konzorcijuma koji vodi British Petroleum, naftne kompanije PetroSaudi i južnokorejske Energetske korporacije UI sa interesima na Bliskom istoku. A budući da je Izrael nedavno izdao nove dozvole za istraživanje nafte i gasa uz obalu Mediterana, takve veze bi se mogle pokazati važnima.
U izvjesnom smislu, ovaj „mirovni plan“ bi se mogao tumačiti kao primjena Blairove vjere u napredak zasnovan na tržištu. Ali ovo poglavlje u analima kolonijalizma sadrži i jedinstven Trumpov obrt. Nestale su vizije novog svjetskog poretka na kojima su se nekada zasnivali projekti promjene režima u zemljama trećeg svijeta. Politika je sada svedena na trgovinu, a velike ideje na sirovi lični interes. Spajanje državne moći i privatnog profita je sasvim dovršeno. Blair možda stvara nove realnosti, ali u njima niko ne želi živjeti.
(TBT, The Guardian)
