Osnovan od strane vizionara i antifašiste Emerika Bluma, Energoinvest je decenijama unazad realizovao kapitalne elektroenergetske projekte širom svijeta, od Meksika do Indonezije. Slavna priča o razvoju pretvorena je u hod kroz krizu, što je direktna posljedica decenijskog političkog nemara i partijskog parazitizma nad kompanijom koja bi trebala biti stub energetskog sistema BiH.
GRABOVICA
Tokom protekle godine javnost je neprestano zasipana vijestima o navodnim uspjesima pod rukovodstvom sadašnjeg generalnog direktora Mirze Ustamujića. Ipak, umjesto da se ponaša kao odgovoran menadžer, Ustamujić sve više liči na partijskog propagandistu. Energoinvest je pretvorio u vlastitu medijsku platformu, koristeći je za samopromociju i obmanjivanje svih onih koji su emotivno vezani za ovu kompaniju i iskreno se nadali njenom oporavku. Realnost, nažalost, pokazuje potpuno drugačiju sliku, pa tako umjesto konkretnih projekata i opipljivih rezultata, javnost dobija saopćenja, fotografije i marketinške objave o “futurističkim planovima” na društvenim mrežama. Umjesto rasta kapitala, Ustamujić se hvali fiktivnim povećanjem tržišne vrijednosti koje se zasniva na minimalnom prometu dionicama, bez ikakvog značaja ni za firmu ni za Vladu FBiH, koja je većinski vlasnik Energoinvesta. Posebno je apsurdna njegova priča o povratku na strana tržišta s proizvodnjom transformatora. U stvarnosti, te transformatore nije proizveo Energoinvest, već firma iz Visokog koja ih prodaje pod njegovim imenom. Od te saradnje, Energoinvest je u cijelom Ustamujićevom mandatu zaradio manje od 150.000 KM, što je otprilike prosječan mjesečni promet jedne ćevabdžinice na Baščaršiji.
Manje je poznato da njegova biografija obiluje poslovnim promašajima i upitnim angažmanima. Tako je, između ostalog, stajao iza firme BeeBee d.o.o., koja je nudila usluge e-romobila u Sarajevu, a koja je nakon kratkog perioda propala i ostavila niz neodgovorenih pitanja o poslovanju i dodijeljenim grant sredstvima od strane Grada Sarajeva. Griffing Consulting d.o.o., njegov drugi projekt, prema finansijskim izvještajima zabilježio je gotovo nikakvu aktivnost u 2024. godini, dok je treća firma, Unisolar d.o.o., formalno u vlasništvu Griffinga, ali formalno pod vodstvom njegove supruge Irne Ustamujić, ostvarila skromne rezultate, ali sa značajnim milionskim dugoročnim obavezama.
Politički put Mirze Ustamujića jednako je turbulentan, od članstva u SBB-u, preko DF-a, pa do konačnog pristajanja uz SDP, gdje je pod okriljem partijskih tender-mešetara, pronašao najviše prostora za ličnu korist. Njegovo ime se ranije vezivalo i za sarajevsku IT kompaniju Asseco, kao i za mrežu povezanih biznisa sa Elvedinom Grabovicom i firmom BS Telecom Solution d.o.o.
Posljednjih sedmica, mediji otkrivaju sve više detalja o njegovim kontroverznim odlukama i poslovnim akrobacijama na ivici zakona otkako je preuzeo rukovodstvo Energoinvesta. Najbolji pokazatelj stvarnog stanja nisu njegove izjave, već zvanični finansijski izvještaji, prema kojima prihod kompanije izvan gasnog biznisa skoro da ne postoji. Obećani novi projekti ostali su mrtvo slovo na papiru, dok su zapošljavanja njegovih bliskih saradnika, poput Gorana Rokvića i Selme Omić, izazvala ozbiljne sumnje u zloupotrebu položaja, što je predmet interesovanja i novoformiranog POSKOK-a. Prema podacima sa LinkedIn profila, Rokvić je gotovo cijeli svoj radni vijek proveo u okviru birokratskih struktura i kroz međunarodne organizacije poput UNDP-a, ali bez ikakvog praktičnog iskustva u realnom, tačnije u energetskom sektoru. S druge strane, Selma Omić je profesionalnu karijeru gradila isključivo u bankarskom sektoru, gdje je radila na finansijskim i kreditnim poslovima, no njena stručnost nema dodirnih tačaka s gasom, elektroenergetikom ili strateškim razvojnim projektima. Ovakva kadrovska rješenja jasno ukazuju da se Energoinvest sve manje vodi stručnim kriterijima, a sve više ličnim i političkim vezama direktora, što dodatno urušava povjerenje u ovu nekadašnju perjanicu bosanskohercegovačke industrije. Umjesto stručnjaka s dokazanim rezultatima u energetici, na pozicije su dovedene osobe za koje se tvrdi da su prvenstveno odane direktoru, a ne interesima preduzeća. Time je Energoinvest dodatno potonuo u mrežu klijentelizma i nepotizma, gdje je lojalnost važnija od kompetencija, a kadrovska rješenja postaju sredstvo učvršćivanja lične moći, a ne razvoja kompanije. Treba napomenuti i narušenu radnu atmosferu uzrokovanu trivijalnim disciplinskim postupcima bez realnog osnova protiv svih onih koji ne dijele Ustamujićevo i poslovno i političko mišljenje.
KOLAPS ENEREGOINVESTA
Dok se najavljuju poskupljenja plina, Ustamujić se dao u nabavku vozila preko leđa građana. Prema dostupnim informacijama, planira se nabavka novog voznog parka u vrijednosti par stotina hiljada maraka, pa je za potrebe svog kabineta najprije nabavio novi Hyundai Tuscon u vrijednosti od cca. 60.000 KM. Sama nabavka vozila je provedena mimo Zakona o javnim nabavkama, čime su zaobiđeni osnovni principi transparentnosti i konkurencije, a nije jasno ni da li su kontaktirani drugi dobavljači. Ovakav način poslovanja otvara prostor za sumnje u netransparentno raspolaganje sredstvima, pa i za potencijalno ispitivanje od strane istražnih organa, uz zabrinjavajuću poruku o načinu korporativnog upravljanja u jednom od ključnih energetskih preduzeća u BiH.
Energoinvest je dio arbitražnog postupka u Cirihu vezano ga promjenu toka snabdijevanja, pa je tako donesena presuda u korist mađarskog FGSZ-a u vrijednosti od 11 miliona dolara. Iako postoji sporazum u kojem se predviđa da BH Gas kao glavni i odgovorni “krivac” preuzme obavezu otplate, u režiji ministra Vedrana Lakića te direktora BH Gasa i Energoinvesta je skrojen plan da se cijeli teret prebaci isključivo na Energoinvest. Nezvanično objašnjenje glasi da BH Gas mora ostati „netaknut“ i predstavljen kao pouzdan akter, naročito radi projekta realizacije Južne interkonekcije, dokazujući hrvatskom političkom korupusu da prethodno poslovanje BH Gasa nije suspektno. No u praksi to znači da se Energoinvest svjesno gura u provaliju, dok se spašava imidž i reputacija druge državne firme. U tim igrama bez granica, Energoinvest će izvući deblji kraj, te odluka da Energoinvest samostalno iznese teret duga predstavlja Ustamujićev poslovno neodgovoran, ali dobar politički motivisan potez, pošto će sigurno biti za to nagrađen novom prilikom za karijerno uspinjanje. S obzirom na ambicije i političku prevrtljivost, moguće je da u narednim sazivima vlade cilja na neko od ministarskih mjesta, a najbliže mu je ministarstvo energije, rudarstva i industrije. S obzirom na prošla negativna iskustva sa bivšim direktorom Energoinvesta, Enesom Čengićem, postavlja se logično pitanje zašto Nadzorni odbor Energoinvesta ne poduzima aktivnije korake ka spašavanju Energoinvesta i smjenu postojeće uprave?
Upravo zato kao kratkoročno rješenje, svjestan potencijalnog kolapsa Energoinvesta, Ustamujić želi pronaći izlaz i “pobjedu” na konkursu za člana uprave u BH Telecomu, gdje bi se spasio od odgovornosti i zadržao poziciju moći unutar državnih preduzeća.
“Šta god da radiš, budi i ostani čovjek; kratkoročno možda i stradaš, ali dugoročno to je jedini način da budeš pobjednik”, tako glasi jedan njegov verbalno sladunjavi citat iz vremena političke karijere. Postavlja se pitanje da li je on sam ostao vjeran toj misli ili je Energoinvest tek još jedna stepenica u ličnom političko-poslovnom marketingu?
(TBT, Istraživaki tim)
