Piše: Soumaya Ghannoushi, thebosniatimes.ba
Izraelski napad na Dohu nije obična eskalacija.
To je grom koji bi trebao potresti svaku palatu, svako ministarstvo, svaku ulicu u arapskom svijetu. Ovo nije bio napad na Hamas. Nije bio napad na Gazu. Bio je to napad na samu ideju da je bilo koji arapski glavni grad siguran.
U samo nekoliko sedmica, Izrael je bombardirao Gazu, Zapadnu obalu, Siriju, Liban, Jemen i Iran. Prošle godine, također je bombardovao Irak. A u posljednja dva dana, napao je dva broda iz flotile Sumud u Tunisu.
U roku od nekoliko sati, poslao je borbene avione u Dohu. Nastavlja okupirati koridor Filadelfi u prkos Egiptu. Njegovi dronovi i rakete lutaju arapskim nebom kao gospodari nad osvojenim zrakom.
Izrael nije u ratu s jednim pokretom ili jednim dijelom zemlje. U ratu je s cijelim regionom. Ne priznaje se suverenitet. Granice se ne poštuju.
I još uvijek, Netanjahu nije zastao. Naredio je bombardiranje pregovaračkog tima Hamasa u Dohi – čak i dok je Katar, zajedno s Egiptom, posredovao u pregovorima o primirju. Napad je ubio šest ljudi, uključujući katarskog oficira, što je prvi put da je Izrael pogodio tlo Katara. Doha nije običan glavni grad: u njemu se nalazi najveća američka vojna baza na Bliskom istoku. Ima status „glavnog nesavjetskog saveznika“ Washingtona i ulio je milijarde u američke blagajne. Ništa od toga nije bilo važno.
U jednom danu, Izrael je bombardirao zaljevsku državu u srcu Arapskog poluostrva i sjevernoafričku državu preko Sredozemnog mora – dva kontinenta, dvije arapske države, hiljade kilometara udaljene. Poruka je nedvosmislena, napisana u vatri i šrapnelima: niko nije imun.
Izrael uspostavlja novi poredak: svaka arapska zemlja, voda i nebo su legitimna meta ako on to želi. Međunarodno pravo je pepeo – jedini zakon je sirova sila.
Poruka dostavljena
Amir Ohana, predsjednik Kneseta, to je jasno izrazio nakon napada na Dohu: „Ovo je poruka cijelom Bliskom istoku.“ Čak ju je objavio na arapskom, osiguravajući da poniženje bude direktno.
Premijer Benjamin Netanjahu je rekao da se „veoma“ zalaže za ekspanzionističku viziju „Velikog Izraela“, koja uključuje dijelove Palestine i nekoliko arapskih država.
A Vašington klima glavom. Samo prije nekoliko mjeseci, američki predsjednik Donald Trump stajao je u Dohi, hvalisao se poslom vrijednim 1,2 triliona dolara, uzimajući danak, čak i privatni avion od 400 miliona dolara, „palatu na nebu“.
Doha je upravo posredovala u sporazumu između Konga i Ruande pod njegovim pokroviteljstvom u Bijeloj kući. Ipak, kada je Netanyahu pozvao na napad, Trump je dao zeleno svjetlo. Nakon toga uslijedio je formalni telefonski poziv izvinjenja.
Međunarodna osuda uslijedila je brzo. Rusija je to nazvala „grubim kršenjem“ međunarodnog prava, Turska je optužila Izrael da je usvojio terorizam kao državnu politiku, a UN, EU i Arapska liga osudili su napad kao prijetnju regionalnoj stabilnosti.
Maksima svrgnutog egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka pokazala se ispravnom: „Oni koje pokriva Amerika ostaju goli.“
Trump se vratio u Vašington bogat od danaka zaljevskih vladara, ali pljačka nije kupila suzdržanost. Genocid u Gazi se samo produbio. Glad je sada sveprisutna. Na Zapadnoj obali, doseljenici pale sela pod zaštitom vojske. Vojnici su upali u Jenin, Nablus i Hebron bez kazne.
Izrael jednom rukom uzima arapski novac, a drugom pali arapsko tlo. Pljačka njihovu imovinu, oslobađa borbene avione – to je novi poredak.
Pregovarači bombardirani
Ironija je još dublja. Ljudi bombardovani u Dohi nisu bili borci, već pregovarači – delegati prisutni jer je Washington zamolio Katar da ih ugosti.
Kao što je Katar nekada ugostio Taliban na zahtjev Amerike, ugostio je i lidere Hamasa kako bi dijalog mogao nastaviti. Ipak, Izrael je bombardovao njegov glavni grad pod američkim pokroviteljstvom. Ako Katar, sa svojim bazama, danacima i poklonima, nije imun, ko je?
A kada je pokušaj atentata propao, Amerika nije gubila vrijeme, povukla se, oprala ruke i ostavila Izrael da sam snosi teret.
Izraelski ambasador u Ujedinjenim nacijama izjavio je bez uvijanja: „Ponekad obavijestimo američku administraciju, a ponekad ne. Ali na kraju, mi sami snosimo odgovornost za ovu operaciju.“
Tako Vašington ubire koristi kada Izrael uspije, a odriče se neuspjeha kada Izrael posrne. Vuk i njegov gospodar dobro znaju svoje uloge.
Kako je svojevremeno priznao američki specijalni izaslanik Tom Barrack: za Izrael „linije Sikes-Pikoa su beznačajne. Ići će kuda žele, kada žele i raditi šta žele.“
Plan otkriven
Ova doktrina neodgovornosti nije improvizovana, već slijedi nacrt plana Yinon iz 1982. godine.
Objavljen od strane Odeda Yinona u časopisu Kivunim i preveden od strane pokojnog izraelskog profesora Israela Shahaka, plan je pozivao na fragmentaciju arapskih država u sektaške enklave: Irak razbijen na sunitske, šijitske i kurdske entitete; Sirija podijeljena na alavitske, druzske i sunitske feudove; Egipat oslabljen do tačke gdje bi Sinaj mogao biti ponovo okupiran; Palestinci prebačeni preko rijeke Jordan.
Ista vizija ponovo se pojavljuje u današnjem izraelskom diskursu.
U jednom intervjuu, izraelski političar Avi Lipkin, osnivač stranke Judeo-kršćanskog biblijskog bloka, predviđa da će se granice Izraela protezati „od Libana do Saudijske Arabije“, koju je nazvao „Velikom pustinjom“, i „od Sredozemnog mora do Eufrata“.
On dodaje: „A ko je s druge strane Eufrata? Kurdi, a Kurdi su prijatelji. Dakle, imamo Sredozemno more iza nas i Kurde ispred nas… Liban, koji zaista treba kišobran zaštite Izraela, a onda ćemo, vjerujem, uzeti Meku, Medinu i planinu Sinaj, i očistiti ta mjesta.“
Cionistički pisci otvoreno fantaziraju o granicama Izraela koje se protežu do Meke i Medine, a knjige poput „Povratak u Meku“ postavljaju biblijski nacrt za osvajanje.
Krajnji cilj je uvijek bio jasan: rastvoriti arapsku moć u fragmente kako bi Izrael mogao vladati vrhovno. Pogledajte oko sebe: Sirija svedena na krhotine, Irak rascijepan, Jemen razbijen, Gaza pod opsadom, Liban krvari. Yinonova mapa postala je naša sadašnjost.
Arapska saučesništvo
Arapski režimi snose veliku odgovornost za omogućavanje ovog ekspanzionističkog, supremacističkog projekta.
Deceniju za decenijom, potpisivali su dostojanstvo pod iluzijom da će popuštanje donijeti sigurnost: Kamp David, Oslo sporazumi, Wadi Araba i Abrahamovi sporazumi.
Svaki put su mislili da mogu kupiti zaštitu time što će postati omiljeni Vašingtonu ili „partner“ Izraela. Svaki put, Izrael je uzeo ustupke i vratio se po još.
Egipat je najjasniji primjer: dok njegovi zvaničnici izdaju retoričke osude genocida u Gazi, trgovina s Izraelom raste. Egipatski izvoz u Izrael udvostručen je 2024. godine, porastao je za još 50 posto u prvoj polovini 2025. godine, a Kairo pregovara o gasnom poslu s Izraelom vrijednom 35 milijardi dolara – najvećem u svojoj istoriji – čak i dok norveški državni fond prodaje svoje udjele u izraelskim kompanijama zbog ratnih zločina.
Još gore, Netanyahu sada koristi ove poslove kao polugu protiv Egipta, zaustavljajući ih da iznudi političke ustupke. A izvan trgovine, arapski režimi omogućavaju Izraelu svojim nebom.
Kada je izbio rat u Ukrajini, Evropljani su zatvorili svoj vazdušni prostor za svaki ruski avion – civilni, komercijalni, privatni. Amerikanci su učinili isto. Rusija je uzvratila istom mjerom. Niko nije prekinuo diplomatske odnose, ali nebo je bilo zapečaćeno.
Ipak, arapski i muslimanski vladari nisu se usudili poduzeti čak ni ovaj minimalni korak. Izraelski komercijalni letovi i dalje prelaze saudijski, omanski i jordanski vazdušni prostor, skraćujući svoje rute prema Aziji, čak i dok izraelski borbeni avioni bombarduju Gazu i sada Dohu. Turska, također, drži svoje nebo otvorenim. Poruka je saučesništvo.
Rezultat je paraliza i izdaja.
Niko ne očekuje da arapske države objave rat Izraelu, ali barem bi mogle uvesti sankcije, bojkote, zatvaranje vazdušnog prostora i zamrzavanje trgovine. Umjesto toga, zatvaraju prosvjednike, zabranjuju demonstracije i utišavaju solidarnost.
Paraliza se nameće kod kuće, dok Izrael slobodno luta inostranstvom. Ovo nije recept za stabilnost, već za kolaps.
Ipak, tišina neće trajati vječno. Arapski narodi posmatraju. Vide Palestince kako trpe bombe i glad, i globalnu solidarnost koja raste od Londona do Kejptauna, Džakarte do Njujorka. Pitaju zašto njihovi vladari ne čine ništa.
Takva inspiracija probiće se na ulice, mora i nebo. Režimi još uvijek imaju vremena da izaberu – da napuste iluziju da će normalizacija s fašističkim, ekspanzionističkim Izraelom spasiti ih, i umjesto toga izgrade kolektivnu odbranu s saveznicima.
Dok arapske države ne prepoznaju Izrael – a ne Iran ili bilo koga drugog – kao glavnu prijetnju njihovom opstanku, ostat će izložene i ponižene.
Obećanje američke zaštite leži u ruševinama. Decenijama su zaljevski vladari vjerovali da nafta, baze i investicije mogu kupiti sigurnost. Trump i Netanjahu razbili su tu iluziju. U današnjem Bliskom istoku, SAD i Izrael su jedno – zaštitnik i izvršitelj.
I zajedno, dostavili su jedinu poruku koja je važna: niko nije siguran – ni Gaza, ni Doha, ni Tunis.
I ako se region ne probudi, ni Meka ni Medina neće biti pošteđene.
(TBT, MEE)
