ANALITIKA
Erdoganova propagandna mašinerija ne štedi nikoga –
zastrašivanje, prijetnje i klevete pogodit će svakog kritičara turskog
predsjednika, bez izuzetka
FOTO: Gormez, Edogan (AP)
Postoji nova tema koja ovih dana dominira u žestoko
pro-Erdoganovim medijima u Turskoj: Nepouzdanost vođa i aktivista koji su na
čelu islamističkog pokreta Turske već decenijama, a koji su također bili snažne
pristalice vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP) i njenog predsjednika
Redžepa Tajip Erdogana. Nedavno su pojedini istaknuti islamisti pokrenuli
pitanje „korumpiranosti političkom moći”, kritikujući vladajuće krugove u
zemlji.
Oni su također kritikovali Erdoganovu propagandnu
mašineriju, odgovornu za zastrašivanje, prijetnje i klevete bilo kog kritičara
turskog predsjednika. Iako su sve ove kritike iznijete u prijateljskom tonu,
oni islamisti koji su ih iznijeli nisu mogli izbjeći da budu etiketirani kao
nelojalni ili izdajnici.
Dramatičan primjer ovog islamističkog nezavodoljstva
Erdoganom stoji u tekstu koji je napisao Ismail Kilikarslan, kolumnistički
veteran islamističkog pokreta Turske, u dnevnom listu Jeni Safak. Pod nazivom
„O šefe, mi smo toliko depresivni”, tekst predstavlja emotivno otvoreno
pismo Erdoganu koga njegove pristalice sada otvoreno nazivaju „šefom“.
Kilikarslan je naveo nekoliko nedavnih primjera
“nemorala” koje je opazio u retorici žestokih pristalica turskog
predsjednika, i istakao da osjeća “sramotu” da bude u istom taboru s
tim ljudima. On je također rekao da mu je dojadilo da ga fanatici iz redova vladajuće
stranke nazivaju izdajnikom (ili “kripto-gulenistom”) svaki put kad
pokrene ovakva pitanja.
Erdogan je, naravno, nije dao nikakav odgovor na ovo
otvoreno pismo, koje je u međuvremenu postalo hit na društvenim mrežama. No, na
njega su odgovorile žestoke pristalice predsjednika: Kilikarslanova kritika je
samo jedan u nizu primjera „nepouzdanosti“ vodećih islamista Turske. To su
arogantni ljudi koji ne razumiju Erdoganovu vrijednost, i koji ne cijene
privilegije koje uživaju “samo zahvaljujući njemu”.
Jedan od siteova koji sprovode Erdoganovu propagandu stoji
na adresi duvardibi.tv, i riječ je o upadljivo anonimnoj grupi ljudi, za koju
se vjeruje da je „medijski ubica” klike koja je odgovorna za smjenu
premijera Davutoglua u maju prošle godine. Site se pored toga bavi
razotkrivanjem „disidenata“ unutar samog AKP-a. Osim Kilikarslana, njihove
nedavne mete uključuju i Ahmeta Tasgetirena, veoma istaknutog islamističkog
pisca i lidera, koji se također usudio da u svojoj kolumni u listu „Daily Star“
pokrene konstruktivnu kritiku Erdogana. Ni novine „Karar“, nisu bile pošteđene,
iako se radi o listu koji je blago naklonjen Erdoganu.
FOTO: Erdogan (AP)
Da li sve ovo znači da turski islamisti ne podržavaju
Erdogana? Ne, to bi bilo pogrešno zaključiti. Većina njih i dalje, barem javno,
podržava Erdoganov režim, a ima ih i u jezgru njegove propagandne mašine. No,
ista ta propagandna mašinerija također okuplja i neke otvoreno sekularne
pojedince – bivše marksiste, nacionaliste, obične oportuniste, pojedine Kurde,
pa čak i Jermene. Njihova zajednička ideja nije islamizam, već erdoganizam,
koji je sada prerastao u ideološku poziciju za sebe.
Erdoganizam kao da ima samo dva jednostavna pravila: prvo,
Erdogan je uvijek u pravu. Drugo, svi disidenti i kritičari Erdogana su
nepatriote, koji svjesno ili nesvjesno služe zle zapadne sile u njihovoj zavjeri
protiv Turske. Sve ostalo proizilazi iz ova dva aksioma.
Antizapadna komponenta ove ideološke matrice odgovara većini
islamista, ali neki od njih ponekada imaju problem s prihvatanjem prvog pravila
– da je Erdogan uvijek u pravu. Na kraju krajeva, oni imaju sopstvene ideološke
pozicije, na koje se pragmatični predsjednik ne može uvijek osloniti. Na primjer,
Erdoganovo pomirenje s Izraelom juna 2016. bilo je šok za islamiste. Dalje,
njegovo tiho odustajanje od sirijske revolucije, približavanje stavova sa
Rusijom, i prihvatanje suživota s Asadovim režimom razočaralo je one među njima
koji su priželjkivali da vide Siriju pod drugačijom vlašću.
Pored ovih spoljnopolitičkih pitanja, veterani islamizma u
Turskoj kao goruće probleme vide nepotizam, razuzdanu korupciju i sve
autoritarniji karakter režima. Svi loši aspekti nekadašnje sekularne Turske
oživljeni su, ako ne i pojačani, pod novom islamističkom vlašću.
Jedan od tih veterana, Kemal Ozturk, također kolumnista Jeni
Safaka, napisao je nostalgičan tekst pod naslovom “Šta je ostalo od
novinarstva”. On piše da su tokom 90-ih godina, kada su islamisti bili u
opoziciji, njihovi mediji imali intelektualnu dubinu i profesionalnu etiku,
„iskrenost i kvalitet“. Dolaskom na vlast, doba nevinosti je prošlo. „Kao da je
poplava odnijela sve vrijednosti koje smo tokom godina sakupili“, piše Ozturk.
Za njega, sasvim je očigledan primjer propagandne mašinerije koja „optužuje
svakoga ko nije njen dio stvarajući oko sebe auru mržnje“. Zbog ovakvog
pisanja, Ozturk se našao na listi „izdajničkih islamista“.
Tragedija ovih islamista leži u činjenici da nemaju previše
opcija. Cjelokupnim njihovim životnim i poslovnim krugom danas dominiraju
pristalice Erdogana. Prilagođavajući svoje pisanje ovoj činjenici, oni nikada
ne napadaju samog turskog predsjednika, već isključivo ljude koji ga okružuju,
kao da „šef“ nije odgovoran za stvari koje se oko njega dešavaju.
Sam „šef“, međutim, vjerovatno ima bolji osjećaj za
realnost. U daljem konsolidovanju svoje vlasti, njemu neće biti potrebni
islamisti, niti sljedbenici bilo koje apstraktne ideologije. Biće mu potrebni
isključivo njegovi „erdoganisti“. A njih ima mnogo, različitih porekla i
identiteta, voljnih da u svemu nadmaše dobre stare islamiste.
(TBT/Newsweek.rs/ Al Monitor)
