GLOBAL
Prije nego što je Jemen progutao rat, “Ahmed” je
bio običan vlasnik prodavnice. Sada je snajperista, uvijek nosi i
“Kalašnjikov”, a zarađuje “čak” 8 dolara dnevno…
FOTO: (Reuters)
Alijas “Ahmed”, kao i mnogi Jemenci, uživao je u
dugim šetnjama padinama planina iznad Gabal Habašija u zapadnom Jemenu. Često
je pucao u konzerve, što ne čudi s obzirom da je Jemen druga zemlja svijeta po
broju vatrenog oružja po glavi stanovnika – kaže se da nema jemenske porodice
bez Kalašnjikova, “čestog gosta vjenčanja i proslava”.
Nerijetko su tokom praznika na tim istim planinama, mještani
organizovali streljačka takmičenja, a Ahmed se od malih nogu pokazao kao
odličan, ako ne i najbolji strijelac u selu.
Kada je rat počeo 2015, ovaj trgovac bez ikakvog vojnog
iskustva, odlučio je da se javi kao dobrovoljac. Njegov Kalašnjikov bio je
jedan od boljih kojima je Ahmedova jedinica raspolagala, a i bio je prilagođen
za adaptaciju u snajper.
“Pridružio sam se pokretu otpora kako bih oslobodio
moju proivinciju od Huta, koji su došli iz Sade da šire šiitsko učenje u mojoj
provinciji. Bio bih kukavica da se ne borim sa pobunjenicima. Borba protiv Huta
je džihad i suniti moraju da se bore za svoju vjeru”, priča Ahmed.
Kada se pridružio oružanim snagama, nije bilo dileme –
postao je snajperista.
FOTO: (Reuters)
Prvo ubistvo
Ahmedov prvi susret sa bojnim poljem došao je posle samo par
nedjelja od kada se priključio jedinici. Na početku, bilo mu je teško da ubija,
ali kada je naučio kako – sarađujući sa iskusnim snajperistom i ugledajući se
na njega – Ahmed se usudio da puca.
“Prvi put sam oklijevao, ali me je kolega ohrabrio da
pucam. Uradio sam to i osetio sam se kao da radim nešto veliko za oslobođenje
mog grada od agresora. Od tada, radim kao snajperista”, prisjeća se Ahmed.
Od tada, Ahmed se borio u mnogim selima i gradovima, ali
najviše u slabo naseljenim ili napuštenim urbanim područjima Taiza, drugog
najnaseljenijeg grada u Jemenu, gdje je uloga snajperista apsolutno krucijalna
za bilo kakav napredak.
“Prvo pronađemo skrivena mjesta. Nekada su to kuće,
nekada se krijemo iza stijena, češće iza barikada. Nastojimo da stojimo iza
boraca, tako da ako neprijatelj napreduje ka nama, možemo lako da se povučemo.
To znači da smo bezbjedniji od običnih boraca, manje su šanse da ćemo biti
ubijeni.
Kalašnjikov, priznaje Ahmed, nije najbolje oružje kada se
koristi kao snajper, ali s obzirom da je “na njemu odrastao”, nije mu
ni naročito teško.
“Naslijedio sam ovu pušku od oca i koristio sam je od
kada sam dijete. Ona je najbolja za mene i mislim da ne bih ništa uradio sa
drugom. Postoje američke puške sa vizirom, koje su najbolje, ali pokret otpora
ih nema dovoljno za sve borce. Te puške idu novim snajperistima kako bi im bilo
lakše”, priča Ahmed.
Umjesto vizira, Ahmed se služi dvogledom kako bi uočio
potencijalnu metu. Veći dio dana, snajperisti provode posmatrajući metu, pre
nego što je eliminišu. Prosječna plata snajperista je 2000 jemenskih rijala,
odnosno oko 8 dolara dnevno – isto koliko i ostale, obične borce.
Polovinu svoje zarade, Ahmed ostavlja porodici.
“Ubijam Hute svojim Kalašnjikovim, koji košta više od
1.600 dolara. Nije mi prijeko potreban novac. Uključio sam se u borbu kako bi
oslobodio svoju provinciju od agresora koji žele da prošire svoju šiitsku misao
u Tiazu”.
Dakle, koliko je ljudi Ahmed ubio?
Na to pitanje nije lako odgovorio. Zna za najmanje 10 Huta.
Osim toga, nije siguran.
“Ne mogu da navedem tačan broj, jer ponekad pucamo
nasumično tokom napada”, ispričao je Ahmed za Middle East Eye.
“Ponosan sam na svoj poziv snajperiste. Ne osjećam se
kao da sam počinio grijeh, nisam ubijao civile. Nekada novinari i fotografi
prate oružane snage na terenu, a snajperisti ne mogu da znaju ko su novinari, a
ko borci”, objašnjava Ahmed.
(TBT, Middle East Eye)
