Piše: Leon Hadar, thebosniatimes.ba
Nedavni diplomatski manevri između Washingtona i Moskve oko Ukrajine pružaju klasičan primjer kako američke elite u spoljnoj politici i dalje miješaju velike gestove sa strateškom koherentnošću.
Prijedlozi za primirje iz marta, Trumpova telefonska diplomatija s Putinom i naknadne promjene u pregovaračkim pozicijama ne otkrivaju diplomatsku sofisticiranost, već upornu američku tendenciju da složene geopolitičke sukobe tretira kao probleme koji se mogu riješiti pravom kombinacijom pritiska i podsticaja.
Granice predsjedničke diplomatije Nedavni samit predsjednika Trumpa s Vladimirom Putinom na Aljasci, koji je rezultirao „velikim napretkom“ ali bez konkretnog dogovora, oličava fundamentalno nerazumijevanje koje muči američku politiku prema Rusiji od kraja Hladnog rata.
Pojam da lični odnosi između lidera mogu nadmašiti duboke strukturne sukobe odražava specifično američko uvjerenje u transformativnu moć individualnog djelovanja nad geopolitičkim realnostima.
Trumpovo očigledno odustajanje od zahtjeva za primirjem u korist priznanja da „Putin želi zemlju“ ukazuje na kasno prepoznavanje onoga što realisti odavno razumiju: teritorijalni sporovi ukorijenjeni u sigurnosnim brigama i historijskim pritužbama ne mogu se otkloniti diplomatskim pozorištem.
Ipak, čak i ovo skromno priznanje realnosti dolazi upakovano u poznatu američku pretpostavku da prava kombinacija „mrkve i štapa“ može na kraju saviti protivnike prema volji Washingtona.
Ukrajinski paradoks Sukob u Ukrajini predstavlja američkim kreatorima politike neugodnu istinu: Sjedinjene Države nemaju ni vitalne interese ni potrebne kapacitete da definitivno riješe ovaj spor pod uslovima povoljnim za Kijev.
Rasprava o „sigurnosnim garancijama“ i „masovnim kupovinama američke“ vojne opreme odražava omiljeno rješenje vašingtonskog establišmenta za međunarodne krize – baciti novac i oružje na problem, izbjegavajući teške strateške izbore koje zahtijeva efikasna državnička vještina.
Ovaj pristup zadovoljava više interesnih grupa – odbrambeni kontraktori imaju korist od prodaje oružja, elite spoljnih poslova mogu ukazivati na američko „liderstvo“, a domaća publika može se osjećati dobro podržavajući slabijeg protiv agresije.
Ono što ovaj pristup ne uspijeva je suočavanje s osnovnom strateškom realnošću: Rusija vidi usklađivanje Ukrajine sa Zapadom kao egzistencijalnu prijetnju svojoj sigurnosti, dok Sjedinjenim Državama nedostaju i volja i sredstva da garantiraju teritorijalni integritet Ukrajine protiv odlučne Rusije.
Iluzija nezamjenjivosti „Sastanak visokog uloga“ koji uključuje evropske lidere, Trumpa, Volodimira Zelenskog i šefa NATO-a predstavlja institucionalizovano američko uvjerenje da nijedan međunarodni problem ne može biti riješen bez centralne uloge Washingtona.
Ova pretpostavka o nezamjenjivosti ne samo da preuveličava američke odgovornosti iznad održivih granica, već i oslobađa druge aktere odgovornosti za razvoj vlastitih rješenja za regionalne sukobe.
Realnost je da je ukrajinska kriza fundamentalno problem evropske sigurnosti koji su Evropljani u velikoj mjeri odlučili prepustiti američkom liderstvu. Ovaj aranžman omogućio je evropskim saveznicima da izbjegnu teške strateške izbore i obaveze resursa koje bi zahtijevalo istinsko dijeljenje tereta, dok je američkim elitama omogućio da održavaju iluziju da globalno liderstvo povećava, a ne ograničava američku moć.
Ka strateškoj suzdržanosti Istinski realistički pristup ukrajinskoj krizi počeo bi s iskrenim priznanjem američkih ograničenja, umjesto grandioznih obećanja o podršci.
Sjedinjene Države imaju legitimne interese u sprječavanju eskalacije krize u širi evropski rat i u održavanju stabilnih odnosa s Rusijom i njenim evropskim saveznicima. Nemaju ubjedljiv interes u određivanju precizne konfiguracije granica ili vlade Ukrajine.
Spremnost ukrajinske delegacije da „prihvati američki prijedlog za uvođenje trenutnog, privremenog 30-dnevnog primirja“ sugerira da čak i Kijev prepoznaje potrebu za pragmatičnim prilagođavanjem vojnim realnostima.
Ipak, američka politika nastavlja da oscilira između maksimalističke retorike o ukrajinskom suverenitetu i ad hoc diplomatskih inicijativa koje ne uspijevaju adresirati osnovnu dinamiku sukoba.
Cijena preopterećenja Diplomatsko petljanje oko Ukrajine odražava širu patologiju u američkoj velikoj strategiji: tendenciju da se svaki međunarodni spor tretira kao test američkog kredibiliteta koji zahtijeva odlučnu intervenciju.
Ovaj pristup dosljedno proizvodi ishode koji ne služe ni američkim interesima ni regionalnoj stabilnosti, od Iraka i Libije do Avganistana, a sada potencijalno i Ukrajine.
Alternativa nije izolacionizam, već strateška selektivnost – prepoznavanje da je američka moć, ma koliko značajna, konačna i mora se čuvati za istinski vitalne interese.
U slučaju Ukrajine, to bi značilo prihvatanje pregovaračkog rješenja koje odražava ravnotežu vojnih snaga, a ne preferencije vašingtonskih kreatora politike.
Trenutni diplomatski ples između Washingtona i Moskve vjerovatno će se nastaviti dok učesnici ne priznaju ono što su vojne realnosti već odredile: budućnost Ukrajine leži u nekoj formi prilagođavanja ruskim sigurnosnim brigama, a ne u neodređenom produžavanju sukoba koji ne služi ni ukrajinskim ni američkim interesima.
Što prije američki kreatori politike prihvate ovu realnost, prije će moći započeti istinska diplomacija.
Leon Hadar je viši saradnik na Institutu za istraživanje spoljnih poslova i prilagođeni urednik u The American Conservative. Autor je knjiga „Quagmire: America in the Middle East“ i „Sandstorm: Policy Failure in the Middle East.“
(TBT, asiatimes.com)
