GEOPOLITIKA
Rat protiv terorizma prerastao je u instrument kojim se
postižu politički ciljevi i strateški interesi mnogih vlada i grupa na Zapadu
FOTO: (public)
Broj terorističkih napada širom svijeta je u porastu, a po
svemu sudeći moderni terorizam došao je kao “dar sa neba” za velike
sile kako na zapadu, tako i na istoku.
Od Putina, preko Asada i Sisija, pa sve do Erdogana,
terorizam je postao ključni strateški saveznik diktatora i autokrata koji tvrde
da se upravo protiv njega i bore.
U manjem obimu, isto se odnosi i na demokratske zemlje
Zapada, među kojima je glavni predstavnik Francuska, čiji politički lideri
ubiru poene na račun unutrašnjih prijetnji i spoljnih neprijatelja.
Teroristi iz zemlje porekla i Islamska država predstavljaju
pogodan kontekst da bi vlade u tim zemljama uspostavile novi legitimitet,
kompenzovale demokratske nedostatke i opravdali sopstvene autokratske
tendencije.
To naravno ne znači da se vlade raduju kada dogodi
teroristički napad, niti da se potajno nadaju da će se dogoditi. Jednostavno
rečeno, to znači da političari uvek imaju potencijalne koristi koju mogu da
izvuku iz tih napada i da taj način djelovanja postaje praksa, a zabrinjavajući
rezultat takve politike jeste to što interes više nije kraj terorizma, već
nešto sasvim suprotno.
Vlade imaju veliku korist od opsesije javnosti
“džihadističkom prijetnjom”. Mnogo knjiga posvećeno je toj temi.
Međutim, ako se pogleda historija političke misli, od Makijavelija do Huma,
veliki mislioci odavno raspravljaju o neophodnosti straha za uspješnu
vladavinu.
Ekonomista Robert Higs je to sumirao rečenicom “bez
široko rasprostranjenih strahova, nijedna vlada ne bi opstala ni 24 sata”.
U knjizi “Primjena straha: Politička upotreba
emocija”, koja analizira
Makijavelija, Hobsa i Karla Šmita, filozofi i istoričari Patrik Bušeron i Kori
Robins, podsjećaju nas da se vladavina, bez obzira da li je riječ o
demokratskom ili despotskom obliku, zasniva u osnovi na strahu i mehanizmima
koji omogućavaju njegovo intenziviranje i podsticanje.
“Politička moć se stalno koristi strahom, definišući prijetnju
koja bi narušila nacionalno jedinstvo ili fokusirajući pažnju stanovništva na
političke snage sposobne da naruše postojeći način života”, pišu Bušeron i
Robins. “Strah je politički projekat koji se razvija na utvrđen način, sa
ideološkim diskursom i kroz zajedničke akcije”.
FOTO: (AP)
Danas, na Zapadu ali i širom svijeta, strah i retorika
“terorističkih prijetnji” vode ka određenom načinu upravljanja, čak i
postavljanju određenih režima. Kada sama prijetnja nije dovoljna, vlasti
postaju kreativnije, kao recimo kanadska i američka policija, pa zapravo
izmišljaju “džihadističke prijetnje” i lažne napade.
U tako vješto kreiranim atmosferama straha, despoti,
najčešće samoproklamovani “bedemi protiv džihadizma”, zapravo sami
preuzimaju ulogu terorista, jer zastrašivanjem i stvaranjem slike lažne bezbjednosti,
guše ideju da su oni sami zapravo daleko opasniji od onih koje nazivaju
“teroristima”.
Primjeri takve prakse su brojni, a možda najpoznatiji
trenutno su način na koji se egipatski predsjednik Abdel Fatah al Sisi
obračunao sa protestima, Asadova i Putinova brutalna opsada u Alepu i
bombardovanje Jemena od strane koalicije predvođene Saudijskom Arabjom.
Vlasti koriste takozvane “dežurne krivce” kao što
su Islamska država, Boko Haram i Al Kaida, kako bi skrenuli pažnju građana sa
sopstvenih zločina protiv čovječnosti.
Strah od “bradatih ljudi” opravdava i nasilna
preuzimanja vlasti, kao što je Sisijev prevrat u Egiptu kojim je svrgnut
izabran predsjednik Mohamed Morsi i tako okončan demokratski eksperiment koji
je pokrenulo Arapsko proljeće.
Ovi strahovi su izuzetno koristi i za održavanje poretka
uspostavljenog sporazumom Sajks-Pikot.
Iako su granice i odredbe postavljene sporazumom neodržive i
nepodnošljive za sve veći populaciju na Bliskom istoku, on ipak predstavlja
blagoslov za neke od lidera zemalja tog regiona koji se bore, bar istom mjerom
kao i zemlje Zapada, da sačuvaju ovaj postkolonijalni nered i tako svoj
opstanak.
“Iluzorni strah od terorizma služi kako bi populacije
birale između lažnih dilema kao što su ‘sloboda ili sigurnost’, ‘terorizam ili
privatna država’, a čak u nekim zemljama poput Saudijske Arabije ili Sirije,
izbor između diktatura u ili ekstremističkih pokreta.
FOTO: (Reuters)
“Ovi nepostojeći izbori, hvataju stanovništvo u zamku i
predstavljaju totalitarističke ucjene koje za cilj imaju da osiguraju
poslušnost građana. U mnogim slučajevima, predstavljaju lak izgovor za opstanak
autoritarnih režima. Većina arapskih država zbog toga ne žuri, uprkos suprotnim
tvrdnjama, da uništi džihadističku prijetnju. Ona je savršen izgovor da se spriječe
bilo kakve demokratske promjene”, smatra marokanski princ Hičam Alaui.
Takve lažne dileme (‘ja ili haos’) i taktika ucjenjivanja
(Asad ili Islamska država) olakšavaju autoritarnim vladarima da uspostave lažni
nacionalni konsenzus oko prijetnje, omogućavajući sebi da tako ispune svoje
političke ciljeve – ostanu na vlasti, preuzmu vlast nasiljem, ili da brutalno
uguše opoziciju.
U Francuskoj, iracionalni strah od terorizma ali i radikalnog
ili politizovanog Islama, suštinski se koriste da bi se cenzurisali, zabranili
i protjerali nepoželjni i nepodobni, kao i da bi se suzbilo bilo kakva
politička opozicija vojnim intervencijama u inostranstvu ili zakonima koji guše
slobode zarad prividne bezbjednosti.
Francuski premijer Manuel Vals je tako zabranio
demonstracije tokom pariske Klimatske konferencije, cinično tvrdeći kako
demonstranti predstavljaju prijetnju javnom redu i miru.
“Teška vremena, zahtijevaju teške mere”, čuje se
sa svih strana. Zato ovih dana svi tvrde kako su vladavina prava i ljudska
prava i slobode termini kojima nije neophodno baviti se, s obzirom na aktuelnu
situaciju.
Nikolas Sarkozi ih naziva “pravnim zamjerkama”,
dok je Erik Kjoti govori o “nenaslijeđenom pravu” tvrdeći da bi
trebalo ukinuti vladavinu prava jer je ne teroristi ne poštuju.
Sa druge strane Atlantika, “rat protiv terorizma”
vodi ka trošenju astronomskih suma novca na odbranu, a mjere kao što su
uvođenje Unutrašnje bezbjednosti, na radost vojnih krugova i njima bliskih,
poslužio je kako se pokazalo za nezabilježeno proširenje moći izvršnih vlasti.
Rezultat toga je da predsjednik i njegove bezbjednosne
službe mogu odlučiti o ubistvu (čak tajno) građanina SAD ili stranca koji je
procijenjen kao “teroristička prijetnja”, čime zaobilaze sudski sistem
i pravo na pošteno suđenje.
Ipak niko ne reaguje na ovakve represivne mjere. U zemlji
Voltera svi u glas viču “moramo se boriti protiv terorizma”.
Postoji nekoliko razloga za održavanje ovakvog iluzornog
straha od terorizma, uključujući nezaposlenost, pad kupovne moći i sve
pesimističniju političku situaciju. Drugim riječima, strah omogućava vladama da
skrenu pažnju javnosti sa neriješenih socio-ekonomskih problema.
Nezaposlenost, stagniranje rasta, globalna finansijska
korupcija, sve veća nejednakost, nestabilnost na svim nivoima društva, domaće
krize, ekonomske krize i obespravljivanje građana, sem jednog procenta
stanovništva, to su izgleda, ipak, manji problemi od radikalnog islamizma.
Još jedan prime za korištenje situacije predstavlja napad na
Šarli Ebdo u Parizu. Vrijeme je bilo kao poručeno za francusku vojsku i
policijju, kojima su godinama ukidana sredstva. Napad je, na kraju, rezultirao
time da francuska Vlada promeni stav o budžetu za bezbjednosne snage. Nakon
Čarli Ebdoa, hiljade planiranih otkaza su stopirane i vojni budžet je povećan
na četiri milijarde eura.
Od tada, potrošnja za bezbjednost je rasla nakon svakog
novog napada. Istovremeno, proširivana su i ovlaštenja onih koji sprovode zakon
posebno kada je riječ o upotrebi oružja.
Doviđenja ekonomskoj krizi, zaboravite na siromaštvo i vrijeme
kada su vojske i policije gunđale. Nikome izgleda ne smetaju astronomske sume
koje su odjednom odobrene, samo za bezbjednosne potrebe.
Na geostrateškom planu, “borba protiv terorizma”
je savršen alibi za primjenu imperijalističkih strategija i vladavinu van
nacionalnih granica.
Tako je Rusija, koja prolazi kroz ozbiljnu ekonomsku krizu,
istovremeno izvela spektakularan povratak na Bliski istok. Građanski rat u
Siriji i uspon Islamske države, poslužili su Kremlju ne samo da se vrati u
strateški važno područje, već i da marginalizuje svoje rivale EU i SAD.
Na isti način, Islamska država omogućava turskoj vladi
idealan izgovor da izravna račune sa Kurdskom radničkom partijom (PKK) šireći
svoju kontrolu južno od granice, odnosno u Siriji i Iraku, kako bi sa EU
pregovarala sa dominantne pozicije, prijeteći pritom otvaranjem granica za
stotine hiljada izbjeglica koje žele da nastave put ka Evropi.
Primjera ima mnogo i premda određene zemlje imaju razloga da
se plaše terorističke prijetnje, teroristi su danas u mnogim slučajevima samo
“korisni idiota” političara i njihovih interesa.
(TBT/Middle East Eye)
