ANALITIKA
Da stvar bude gora, Abbasov legitimitet je na
udaru. Njegova stranka Fatah se opasno rasipa, a protivnici u Hamasu i dalje
planiraju terorističke napade sa Zapadne obale.
FOTO: Abbas, Netanyahu (AP)
Veći dio svog 12-godišnjeg predsjedavanja
Palestinskom samoupravom (PA), Mahmoud Abbas uživa svesrdnu podršku iz Bijele
kuće. Administracija Georgea W. Busha, koja je podržavala Abbasovo imenovanje
za premijera 2003. i podržala njegov izbor za predsjednika 2005., njegovu je
vladu obasipala materijalnom pomoći i garancijama političke podrške. Barack
Obama, koji je prvi dan na mjestu predsjednika SAD-a nazvao Abbasa, pokrenuo je
dvije runde mirovnih pregovora između Izraelaca i Palestinaca te dozvolio
Abbasu da konsolidira vlast domaću vlast.
Sada se Abbas mora nositi sa izglednom
činjenicom da administracija narednog američkog predsjednika može biti
neprijateljski raspoložena prema njegovoj vladi, uz insistiranje Trumpovog tima
da se američka ambasada premjesti u Jerusalem te prijetnje Kongresa o ukidanju
pomoći PA. Naredni mjeseci će tako izvana donijeti nove izazove Abbasovoj
političkoj poziciji baš u vrijeme kada se i kod kuće susreće s ozbiljnim problemima.
U ŠKRIPCU
Za vrijeme Bushove administracije, reforma i
demokratizacija bili u vrhu američke agende za PA. Abbas, dugododišnji
birokrata koji se protivio terorističkim napadima druge intifade, izgledao je spremnim
unaprijediti ove priortete. Tokom njegovog kratkog mandata premijera 2003., pozicionirao
se kao reformator PA, pokušavajući preuzeti dio kontrole Yasera Arafata nad
sigurnosnim službama i otvoriti vladine institucije. 2005., kada je Abbas
izabran za predsjednika, obećao je da će naredne godine održati prve
parlamentarne izbore u Palestini u deset godina – u znak svoje posvećenosti
demokratskom procesu. To je toliko impresioniralo Busha i Bijelu kuću da se
nakon nevjerovatne Hamasove pobjede na izborima 2006. i preuzimanja Gaze 2007.,
Washington približio Abbasu i njegovoj vladi i obezbijedio stotine miliona
dolara u političkoj, finansijskoj i vojnoj pomoći.
Kad je Obama postao predsjednik 2009.,
pojavila se druga dinamika odnosa. Obamina istrajnost na zamrzavanju izraelske
gradnje novih naselja prije pregovora 2010-2011 Abbasa je stjerala u ćošak.
Ranije ni Abbas ni njegov prethodnik Arafat nisu insistirali da se gradnja
naselja zaustavi prije pregovora; američki predsjednik je u biti nadigrao
palestinskog vođu, tako što ga je odveo do vrha drveta i onda „sklonio
ljestve“, kako je Abbas slikovito kazao u aprilu 2011. U godinama koje su uslijedile,
SAD su, tražeći novo mjesto u regionu na koje će koncentrirati svoju pažnju,
postepeno počele ignorirati Abbasove poduhvate kod kuće, dozvoljavajući mu da konsolidira
svoju vlast bez nametanja nekih posljedica na njegovu vladu. 2013., Abbas je otpustio
premijera Salama Fayyada; 2015. Palestinske vlasti na Zapadnoj obali su
prekršile slobodu medija četiri puta češće nego 2013., kako navodi palestinski
Centar za razvoj i slobodu medija.
MIMO PROTOKOLA
Danas je u Ramallahu najveće pitanje da li će
obećanja iz Trumpove kampanje postati politika. Obećanje novoizabranog
predsjednika da će američku ambasadu preseliti iz Tel Aviva u Jerusalem,
njegovo imenovanje Davida Friedmana (koji je dvodržavno rješenje nazvao
„iluzijom“) na mjesto američkog ambasadora u Izraelu, i njegovi navodi da će zaustaviti
posljednje poteze Obamine administracije u UN-u, definitivno muče Abbasa. Uz
sve češće apele Kongresu da obustavi pomoć Palestinskoj samoupravi, sve ovo
predstavlja veliki izazov njegovoj vladi.
Za 81-godišnjeg vođu, ovi izazovi nisu mogli
doći u gore vrijeme. Abbasova vlada je već pri kraju s novcem: PA je 3. januara
objavila da je do sad primila tek pola strane pomoći koju je očekivala u svom
budžetu za 2017. Slabije finansiranje je primoralo PA da sreže poticaje
institucijama u javnom sektoru, poput bolnice al-Mezan u Hebronu, čije je
osoblje nedavno stupilo u štrajk zbog neredovnih plaća.
Da stvar bude gora, Abbasov legitimitet je na
udaru. Njegova stranka Fatah se opasno rasipa, a protivnici u Hamasu i dalje planiraju
terorističke napade sa Zapadne obale. Abbas je odbio reći ime svog zamjenika
ili nasljednika, čime se stvorila situacija za krizu: na Zapadnoj obali se već
pripremaju za potencijalni krvavi zaključak kada on ode iz politike. Da bi
nadomjestio svoju slabu poziciju, Abbas se obrušio na neslaganje javnosti,
dodatno otuđivši Palestince iz njegove vlade. Većina njih sada želi da se Abbas
povuče.
Abbas kaže da je voljan surađivati s dolazećom
američkom administracijom kako bi ponovo počeli mirovni proces, ali mu to ne
prolazi čak ni kod najbližih suradnika. Neki od njih, poput palestinskog
pregovarača Saeba Erekata, javno su izrazili nezadovoljstvo predloženom
politikom Trumpove administracije. Jedan Abbasov savjetnik je 1. januara na
egipatskoj televiziji upozorio Palestince da se „pripreme na suočavanje s novom
američkom administracijom“.
Suočavanje sa SAD-om je zaista izgledno bez
obzira na to što Abbas čini. Nastavak njegove čuvene kampanje da izraelsko-palestinski konflikt
izvede na međunarodnu scenu možda se svidi palestinskoj javnosti (2015., nekih
86% Palestinaca podržalo je ideju da se slučaj protiv Izraela preda
Međunarodnom krivičnom sudu), ali bi, s druge strane, izazvao otpor nove
američke vlade. Ukoliko Abbas potpiše novi sporazum o ujedinjenju sa Hamasom,
kojeg SAD smatra terorističkom grupom, kao što je učinio 2014., Kongres će vjerovatno
ukinuti pomoć PA. Vani i kod kuće, Abbasove poteze će pratiti SAD.
Više od deset godina, Abbas je imao ili
potpunu podršku Washingtona ili prećutno odobrenje da vodi svoju domaću agendu.
U narednim mjesecima morat će se nositi s neprijateljski raspoloženom Bijelom
kućom, moguće takvim i Kongresom, i palestinskom javnosti koja se udaljava od
svoje vlade. Kada je Abbasa prekinuo poslanik Fataha tokom trosatnog govora na
stranačkoj konferenciji 30. novembra, skrenuo je s protokola da uvjeri
prisutne. „Znam kuda idem,“ kazao je. Palestinci, međutim, nisu tako sigurni.
FOTO: (Reuters)
Nedavni potezi Obamine administracije u vezi s
izraelsko-palestinskim konfliktom doveli su Abbasa u nezavidnu poziciju. S
jedne strane, suzdržanost Bijele kuće tokom glasanja Vijeća sigurnosti UN-a u
decembru oko osude Izraela zbog gradnje novih naselja predstavljalo je jasnu pobjedu
palestinskog vodstva koje je odavno težilo da konflikt s Izraelcima odvede na
međunarodnu scenu. S druge strane, govor Johna Kerryja 8. decembra je Abbasa ostavio
u teškoj poziciji. Da je Abbas javno prihvatio principe koje je Kerry ponudio
kao osnovu budućih izraelsko-palestinskih pregovora – naprimjer, Kerryjevo
insistiranje da svaki povratak palestinskih izbjeglica bude „realan“ – kući bi
ga dočekali sa žestokim negodovanjem zbog kompromitiranja pregovaračkih
principa PA, koji zahtijevaju da se svim palestinskim izbjeglicama dozvoli
korištenje prava povratka u Izrael. Također bi riskirao da uznemiri
novoizabranog predsjednika Donalda Trumpa koji se nije slagao sa suzdržanošću
SAD-a na glasanju u UN-u kao i Kerryjevim govorom. Abbas je na sve te pritiske uspio
odreagirati kroz izjavu u kojoj je kazao da je Kerryjev govor pratio „s velikim
interesom“.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)
