Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
U romanu Agathe Christie Rupa, ekscentrična Lucy Angatell priređuje večeru za bračni par Cristows (Johna, poznatog ljekara, i njegovu ženu Gerdu), nekoliko članova svoje šire familije i komšiju, detektiva Hercula Poirota. Slijedećeg jutra, Poirot je svjedok prizoru koji deluje neobično inscenirano: Gerda stoji sa pištoljem u ruci pored Johnovog tijela iz kojeg krv curi u bazen. Lucy, Henrietta (Johnova ljubavnica) i Edward (Lucyin rođak) takođe su prisutni. Posljednjim dahom, John izgovara: „Henrietta“, i umire.
Djeluje očigledno da je Gerda ubica. Henrietta joj uzima revolver iz ruke, ali se zaplete i ispusti ga u vodu, uništavajući otiske prstiju. Poirot shvata da je John na samrti htio zatražiti od ljubavnice da sačuva njegovu ženu od zatvora.
Bez svjesnog plana, čitava porodica se upliće u zavjeru i namjerno pogrešno usmjerava Poirota. Svako od njih zna da je Gerda ubica, pa su namjestili mjesto zločina, ali na refleksivan način: obmana leži u samoj činjenici da sve izgleda inscenirano. Istina se maskira kao izmišljotina, pa su namješteni elementi zapravo „tragovi“. Kako to druga slavna detektivka Agathe Christie, Jane Marple, primjećuje u knjizi Igra ogledalima: „Nikad ne potcjenjujte moć očiglednog.“
Ako umesto Johnovog tijela zamislimo demokratiju, a francuskog predsjednika Emmanuela Macrona umjesto Gerde, možemo steći nešto jasniji utisak o prilikama u Francuskoj poslije parlamentarnih izbora ovog ljeta. Pošto je krajnje desničarska stranka Nacionalno okupljanje pobjedila u prvom krugu, Macron je uhvaćen sa pištoljem u ruci. Ali narednih nedjelja i mjeseci, uspio je zaštiti francusku demokratiju djelimično je suspendirajući, uskrativši tako pobjedniku drugog kruga – ljevičarskoj koaliciji Novi narodni front – plodove pobjede.
Francuski ustav – koji je nametnuo Charles de Guellle 1958. prilikom uspostavljanja Pete republike – propisuje da predsjednik imenuje premijera čija vlada može funkcionirati čak i ako njene članove nije potvrdila Narodna skupština. Zbog ove neobičnosti Francois Mitterand će kasnije označiti Petu republiku kao nedemokratsku, opisujući je 1964. kao „permanentni državni udar“.
Rezon ove ustavne odredbe bio je da francuske građane treba primorati da biraju te da, ako je njihov izbor nejasan, predsjednik ima ovlaštenje – i dužnost – da održava red i stabilnost. I junski izbori za Evropski parlament i poslanički izbori u Francuskoj pokazali su da francuski birači nisu mogli ili nisu bili voljni napraviti jasan izbor. Time su Macronu dali mogućnost da potisne i krajnju desnicu i ljevičarsku koaliciju, udruživanjem sopstvene koalicije sa golističkim republikancima.
Macrona su mnogi kritizirali zato što je raspisao izbore odmah pošto je Nacionalno okupljanje odnijelo pobjedu na evropskim izborima. Ali Nacionalno okupljanje je na nacionalnim izborima poraženo, dok su ostale stranke faktički podržale Macronovo rješenje tako što nisu zatražile glasanje o nepovjerenju njegovom nedavno imenovanom premijeru, Michelu Barnieru.
Nešto slično se desilo u Francuskoj u vrijeme historijskih protesta u maju 1968. godine, koji su umalo srušili De Guella i njegovu vladu – ili se bar tako činilo – samo da bi se on vratio sa novom Narodnom skupštinom. Protesti su izbili na vrhuncu francuske države blagostanja, kada je životni standard bio viši nego ikada ranije.
U retrospektivi, to implicira da se može izgraditi jak argument u prilog prosvećenoj diktaturi. Francuska ima sreće što njen ustav dozvoljava djelimičnu suspenziju parlamentarne demokratije u kakvu se Macron upustio. Zamislite samo šta će se desiti u Njemačkoj gdje ne postoji mogućnost da se formira vlada bez uključivanja krajnje desničarske Alternative za Njemačku.
Ne slažem se sa Macronovom politikom i rješenjima, ali poštujem njegovu brzu reakciju na očigledan uspon krajnje desnice ovog ljeta. Njegova odluka da raspusti parlament svakako je bila rizična, ali je to bio rizik vrijedan preuzimanja. Protiv novog fašizma mora se boriti energično gdje god da se pojavi.
Mada je čelnica Nacionalnog okupljanja Marina Le Pen uskraćena za pobjedu u drugom krugu, CNN je ovako opisao ishod: „Odluka Macrona da rizikuje zadržala je krajnju desnicu van vlasti, ali je Francusku gurnula u haos.“ Pošto su Macron i Jean-Luc Melenchon (ključna figura u ljevičarskoj koaliciji) suviše udaljeni, činilo se da nije moguće postići dogovor o stvaranju velike koalicije. Umjesto toga, izgledalo je da se Francuska sprema za produženi period nestabilnosti i anti-ljevičarskih intriga – što je loša vijest za već uzdrmanu ekonomiju i pokušaje odbrane od krajnje desnice na predsjedničkim izborima 2027.
Umesto toga, Francuska nije potonula u haos. Bar za sada, čini se da je Macronov rizični potez povratio privid normalnosti. Jedni će se pitati da li neizabrana vlada može opstati; ali drugi će odgovoriti: „Zašto da ne?“ To je svakako poželjnije od parlamenta bez većine, dugotrajnih političkih nemira i društvenog i ekonomskog haosa.
Djelimičnom suspenzijom demokratije, Macron je zadržao krajnju desnicu van vlasti i vratio stabilnost. Za to zaslužuje čestitke i podršku. Budući da je neofašizam u globalnom usponu, slične mjere mogu se pokazati neophodnim i drugdje. Kako je filozof Jon Elster zaključio 2020: „Možemo preokrenuti uobičajenu frazu o prijetnji po demokratiju i reći da demokratija jeste prijetnja, bar u onom svom kratkoročnom populističkom obliku.“
(TBT, Project Syndicate)
