Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Slika 11-godišnje djevojčice s opekotinama od napalma kako trči gola cestom u Vijetnamu ocijenjena je 1972. toliko šokantnom da je osvojila Pulitzerovu nagradu.
“Ratni teror” postao je ikona Vijetnamskog rata.
Danas iz Gaze i Libana dolazi toliko slika zapaljenih ljudi, zapaljenih šatora, ljudskih tijela nagomilanih na ulicama izbjegličkog kampa Jabalia i preživjelih ljudiobasutih prašinom koji teturaju iz ruševina s beživotnim tijelima male djece na svojim rukama, ali niko se ni ne trudi da ih objavi.
Slike “Ratnog terora” koje je Izrael počinio u Gazi ili Libanu ne prijavljuju se za Pulitzerove nagrade. Niti izazivaju javne osude ili gađenja američkih predsjednika ili britanskih premijera.
Urednici su previše uplašeni.
Sugerirati da Izrael namjerno ubija djecu u Gazi je “krvna kleveta” koja britanskog romanopisca Howarda Jacobsona podsjeća na pogrome Jevreja u Engleskoj u 13. stoljeću, potaknute glasinama da su jeli ostatke kršćanske djece u maci kruhu.
Ali izraelske snage namjerno ubijaju žene i djecu u Gazi i Libanu dok domaće javno mnjenje u Izraelu poziva svoje vojnike na to.
U debati u Izraelu o konačnom rješenju za sjever Gaze ili južni Liban ne postoje tabui. Bez prekida u korištenju riječi poput “istrebljenja”.
To radi Uzi Raby, jedan od najtraženijih izraelskih stručnjaka za Bliski istok. Viši predavač na odsjeku za bliskoistočne i afričke studije Univerziteta u Tel Avivu rekao je u jednom televizijskom intervjuu prošlog mjeseca: „Svako ko ostane tamo (sjever Gaze) bit će po zakonu osuđen kao terorist i proći će kroz proces gladovanja ili proces istrebljenja.”
‘Generalov plan’
Historičari u Izraelu nisu brana govora o genocidu, oni su podstrekači toga.
Raby je rekao da Izrael ne bi trebao pokušavati rješavati probleme u regionu zapadnim dječjim rukavicama, dodajući da će akcije Izraela biti začinjene “bliskoistočnim začinom”.
Beni Moris, koji je u davna vremena bio jedan od “modernih historičara” koji su otkrili masakre koje je Izrael počinio 1948. godine, sada želi napasti Iran nuklearnim oružjem.
Plan o kojem raspravljaju ovi historičari osmislio je bivši vojni general Giora Eiland. Eiland priznaje da je izraelska taktika u Gazi propala. Napominje da se svaki put kada očiste područje od Hamasovih boraca i povuku, Hamas ponovo pojavljuje.
Eiland, međutim, nije golub.
Njegovo rješenje je da ne pregovara. To je protjerati 400.000 stanovnika sjevernog pojasa Gaze dajući im mogućnost da gladuju ili umru. Ovo je, kaže Eiland, jedini način da se ostvare izraelski ratni ciljevi.
Ovaj plan je dobio široku podršku u vojsci, Knesetu i medijima. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu rekao je da ga proučava.
Plan Eilanda je daleko od snatrenja o plavom nebu. Netanyahu je prošlog decembra zadužio svog glavnog pomoćnika Rona Dermera da razmotri načine za “razrjeđivanje Gaze”.
Mnogi danas vjeruju da vojska već implementira dijelove toga. Vojska je izdala naredbe o protjerivanju koje su u planu navedene kao prva faza.
Ključ Eilandove opsadne taktike, koridor Netzarim koji dijeli pojas južno od grada Gaze, već je izgrađen i naoružan vlastitim garnizonom.
U vrijeme izgradnje u februaru prošle godine, Shimon Orkabi, potpukovnik zadužen za asfaltiranje puta, rekao je da je jedan od ciljeva puta bio da se “spriječi prolaz s juga na sjever i da se vrlo precizno kontrolira”.
Tri vojnika koji služe u Gazi izjavila su za Haaretz ove sedmice da se plan provodi.
“Cilj je da se stanovnicima koji žive sjeverno od oblasti Netzarim da rok da se presele na jug pojasa. Nakon ovog datuma, onaj ko ostane na sjeveru smatrat će se neprijateljem i bit će ubijen,” citiran je stacionirani vojnik u koridoru Netzarim.
Mašina za ubijanje
Nediskriminatorno ubijanje takođe se već dešava. U smrtonosni koktel neprekidnog granatiranja, kvadrokoptera i bacanja bombi od 2000 funti na šatore, Izraelci su uveli najnoviju mašinu za ubijanje: eksplozivne robote koji mogu da sruše šest kuća zaredom.
Stanovnici sjeverne Gaze već su doživjeli “eksplozivna rušenja” čak i njima stranog intenziteta, nakon što su preživjeli godinu dana sveopćeg rata.
Novinar koji živi u ovoj paklenoj rupi rekao je za MEE: “Bombardiranje je bilo drugačije od onoga što smo ranije iskusili. Zvuk eksplozivnog rušenja je veoma glasan, kakav nikada ranije nismo iskusili.
„Uprkos tome, ljudi, posebno u Jabaliji, ne mrdaju od svojih domova. Ljudi govore da bismo prije umrli na ulicama nego otišli na jug, jer čak i ljudi na jugu govore, ‘bolje je umrijeti u gradu Gaze nego umrijeti na jugu’, jer dok je smrt ista, život na jugu je nepodnošljiv i mnogo teži nego na sjeveru. Ljudi žive u šatorima u bijedi.
Pokolj koji se odvija svakodnevno se sa naglašenim entuzijazmom. Što više Palestinaca odbija da se preseli, to više glasova u Izraelu, poput popularnog komentatora Eliahua Yusiana, proglašava da u Gazi “nema nevinih” civila.
Profesor Avi Bareli, predavač o Izraelu i historiji cionizma na Univerzitetu Ben-Gurion, napisao je prošlog oktobra da su Palestinci “narod koji obožava smrt”.
Raby, Bareli, Morris i svi generali i vojnici koji počine ratne zločine nad civilima su prilično sigurni.
Oni se ne plaše, i ne bi trebali, da se boje hapšenja sljedeći put kada dođu u londonsku Oxford Street radi božićne kupovine ili pogledaju najnoviji mjuzikl West Enda, jer je potpuno odsustvo osude ili pritiska sve manjeg broja zemalja koje i dalje podržavaju Izrael.
Besćutni saučesnik
Mediji šute jer su saučesnici. Sky News je prvobitno opisao vojnike ubijene u raketnom napadu Hezbolaha na vojnu bazu kao “žrtve tinejdžera” u istom naslovu koji je spominjao 23 žrtve u školi koju je Izrael pogodio samo u brojkama.
BBC se rutinski poziva na broj smrtnih slučajeva među civilima kako tvrdi Hamas, čak izostavljajući da je izvor zdravstvena vlast koju “vodi Hamas”. Na sličan način, BBC-jev urednik za Bliski istok Jeremy Bowen intervjuirao je Eilanda, s proučenom neutralnošću, kao da je njegov plan bio legitiman stav.
Bowen nije sugerirao, spomenuo ili izvijestio o činjenici da se vode dva velika sudska postupka o ratnim zločinima i genocidu na dva najviša suda međunarodne pravde, za šta je Eilandov plan glavni dokaz.
Možda Bowen misli da su ovi slučajevi irelevantni ili da su Ženevska konvencija i konvencija o genocidu mrtvo slovo na papiru.
I sam Eiland posvećuje energiju i vrijeme tvrdnji da je sve što sugerira legalno, ali Bowen ga kao novinar nije osporio niti je pokušao provjeriti njegove tvrdnje.
Da li bi na ovaj način prijavili masakr u Sabri i Šatili? Potpuno ista stvar se sada dešava u izbjegličkom kampu Jabalia.
Možda ovaj javni servis ne misli da ih njihova dužnost javnog servisa obavezuje da se u svojim izvještajima pozivaju na ogroman korpus međunarodnog pravnog mišljenja koje sada postoji o ovoj temi.
BBC i Sky News rutinski brišu razliku između naoružanih boraca i nenaoružanih civila, što je cilj Izraela.
Šutnja kupuje vrijeme, vrijeme kupuje smrt.
Bidenov posljednji pokušaj da ograniči opsadu i izgladnjivanje sjeverne Gaze slijedi stopama njegovog očigledno neuspjelog pokušaja da spriječi Netanyahua da okupira Rafah. Tada je zaprijetio da će zaustaviti isporuku teških bombi.
Njegova prijetnja nije zaustavila isporuku oružja niti spriječila potpunu okupaciju granice svakodnevnim masakrima.
Svjetski program za hranu saopćio je da je sva pomoć prestala da ide u sjevernu Gazu 16 dana, ali su im američki državni sekretar Antony Blinken i ministar odbrane dali još 30 dana prije nego što počnu “ponovnu procjenu” vojne pomoći.
“Iz humanitarne perspektive, rok od 30 dana je u osnovi smrtna kazna, posebno za one u sjevernoj Gazi koji se suočavaju s glađu”, rekla je Natasha Hall, viši saradnik Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), za MEE.
Mali, veliki Izrael
Ako izraelski plan za sjever Gaze uspije, sljedeći će biti južni Liban. Meir Ben Shabbat, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost i načelnik osoblja za nacionalnu sigurnost, rekao je da Izrael ima tri opcije u svojoj trenutnoj operaciji u Libanu: da stvori sigurnosnu zonu pod izraelskom vojnom kontrolom, da ponudi političko rješenje koje bi omogućilo Izraelu da izvrši novi režim na granici, ili isprazniti zemljište duž cijele granice.
Šabat favorizira posljednju alternativu: “Izrael će provoditi provođenje u tampon zoni kombinacijom obavještajnih podataka i vatre. Prednost ove alternative su relativno niski troškovi provedbe i činjenica da se to može rutinski omogućiti osnova bez ozbiljnih dilema još jedna njegova prednost je u poruci koju prenosi: terorizam protiv Izraela izazvao je gubitak teritorije.”
Napadnite mali Izrael i dobit ćete veliki Izrael.
Kao što su prvi vođe Izraela, Ben Gurion, Levi Eshkol i Yitzhak Rabin, koristili osvajanje teritorije kao sredstvo za kažnjavanje onih koji su napali Izrael, a poraz i gubitak zemlje doveli su do mirovnih sporazuma s Egiptom i Jordanom, tako bi Izrael sada trebao koristiti istu taktiku u Libanu i Siriji.
Uostalom, religiozni cionisti tvrde da se Jerusalem prostire sve do Damaska.
Jedini odgovor koji će ovi planovi izazvati je trajni rat na svim frontovima svakog naroda u arapskom svijetu. Oni koji danas ostanu po strani, sutra to neće moći biti. Bit će osramoćeni u akciju.
Samo je pitanje vremena prije ovog rata i ova taktika uključuje svaku zemlju kojoj prijete izraelski napadi kazne i njegove granice koje se stalno šire.
Jordan će vremenom raskinuti svoj mirovni sporazum s Izraelom. Iran i Hezbolah će se boriti za svoje živote.
Amerikancima je trebalo nekoliko sedmica da sruše talibane 2001. i još 20 godina da ih talibani natjeraju da odu.
Bilo je potrebno tri sedmice da se sruši statua Sadama Huseina u Bagdadu u aprilu 2003. i još osam godina da bi se američka borbena uloga u Iraku završila sramotom i porazom.
Ovo nisu sretni presedani za rat, koji će uključivati mnogo više od rušenja nepopularnih i represivnih režima u Afganistanu i Iraku. Ovaj rat će uključiti sam identitet sunita i šiita iz Sirije, Jordana, Iraka i Irana.
Ovaj rat će biti egzistencijalni za sve aktere.
Ovo će biti rat do kraja. Hoće li završiti osvajanjem ili povlačenjem? Nisam siguran da Izrael ima više kapaciteta da se preračuna, zaustavi i preispita, dok slijepo maršira ka sopstvenoj smrti.
(TBT, MEE)
