Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Nijedan se analitičak, uključujući imene, 7. oktobra prošle godine ne bi usuduio prognozirati da će se rat voditi najvećom žestinom godinu dana.
Niko prije godinu dana ne bi predvidio da će Izrael ratovati najduže od kada je uspostavio svoju državu 1948. Svi tosadašnji ratovi koje je Izrael vodio bili kratki što je bio dokaz apsolutne nadmoći.
Izrael je bombardiranjem vratio Gazu u kameno doba. Više od 70 posto njenih domova je oštećeno ili uništeno. Izrael je u procesu da učini isto s Tirom, južnim predgrađima Bejruta i mnogim drugim dijelovima južnog Libana.
Niko ne diže bijelu zastavu. Nema značajnih znakova revolta stanovništva – koje sada živi u šatorima – koje je izgubilo preko 41.000 ljudi direktno od bombardiranja, a tri ili četiri puta više u indirektnim smrtnim slučajevima.
Lancet navodi da bi stvarni broj smrtnih slučajeva mogao premašiti 186.000 ako se uzmu u obzir drugi faktori, kao što su bolest i nedostatak zdravstvene zaštite.
Ovi ljudi su gladni. Bolesni su. Predstoji im druga zima u šatorima. Svakodnevno ih bombardiraju. I dalje se neće pokoriti. Ova skala patnje nikada nije bila viđena ni na jednoj prethodnoj generaciji.
Svaki živi Palestinac danas zna koliki su ulozi. A ipak neće pobjeći. Većina bi radije umrla nego predala svoju zemlju i domove okupatorima.
Dvije strategije
Od početka ovog rata postojale su dvije vrlo jasne strategije izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i lidera Hamasa Yahye Sinwara.
Netanyahu je imao četiri deklarirana cilja nakon napada Hamasa na južni Izrael: vratiti taoce; razbiti sve grupe otpora u Palestini i Libanu; okončati iranski nuklearni program i oslabiti njegovu osovinu otpora; i preurediti region, sa Izraelom na čelu.
Kako je ubrzo postalo jasno porodicama talaca, kao i njegovom vlastitom pregovaračkom timu, Hamasu i Williamu Burnsu, direktoru CIA-e koji je nadgledao pregovore, Netanyahu nije imao namjeru taoce vratiti kućama.
Pokušao je uvjeriti Izrael da će pritisak na Hamas osigurati brže oslobađanje talaca. Ovo je bila očigledna besmislica, jer velika većina talaca – u Gazi ih je još samo 101 – umire od bombi i projektila koje je bacio Izrael. Trojica su ubijena dok su se pokušavali predati.
Pod Netanyahuovom desničarskom vladom, životi talaca bili su sekundarni u odnosu na cilj razbijanja Hamasa. Da su se taoci vratili, Netanyahu bi sada mogao biti suočen sa dugotrajnom kaznom zatvora.
Ali dokazano nije uspio da razbije Hamas, otuda i brzina kojom je započeo novi rat sa Libanom i Hezbolahom. Hamas još uvijek kontrolira Gazu i do sada, i uprkos dva pokušaja da ga zamijeni sa Vladom Pojasa, nije se pojavila nijedna druga kredibilna sila u Gazi.
Hamas se ponovo pojavljuje gdje god nisu izraelske trupe. Pojavljuju se policajci u civilu kako bi riješili sporove u roku od nekoliko sati.
U početku je Izrael pokušao zbrisati Hamasovo vodstvo. Ubio je prvi i drugi red zvaničnika koji vode vladu, većina njih u masakru ispred bolnice al-Šifa.
Ali uvid u ono što se zapravo događa u Gazi ponudila je najnovija objava Izraela da je ubio tri visoka dužnosnika Hamasa – Rawhia Mushtaha, šefa vlade i de facto premijera; Sameha al-Siraja, koji je imao sigurnosni portfelj u Hamasovom političkom birou; Samia Oudeh, komandant Hamasovog generalnog sigurnosnog mehanizma.
Zračni napad se dogodio prije tri mjeseca, a niko nije primijetio njihovo odsustvo. To je zato što je Hamas nastavio funkcionirati bez obzira na to koji su vođe bili živi ili mrtvi.
U prošlosti su atentati doveli do perioda neizvjesnosti za Hamas. To se dogodilo nakon ubistva Abdela Aziza al-Rantisija 2004. Ali to ne funkcionira danas, niti funkcionira sa ovom generacijom boraca.
Dekapitacija je strogo taktička i kratkoročna. To ubicama pruža privremeno olakšanje. Hezbolahovo vodstvo je zaista razbijeno nizom obavještajnih udara, počevši od eksplozije hiljada pejdžera i voki-tokija zarobljenih u minama.
Ali nije onesposobljena kao borbena snaga. Dugoročno gledano, lideri se smenjuju, zalihe se popunjavaju, a sjećanja se osvete.
Uloga Irana
Za to je prvenstveno kriv Izrael, jer je namjerno upropastio dosadašnje principeratovanja. Jedna sumnjiva meta sada se smatra dovoljnim razlogom da ubije 90 nevinih oko sebe, bez obzira da li je on tamo ili ne. Zračni napad na kafić na Zapadnoj obali zbrisao je cijelu porodicu. Osamnaest Palestinaca je poginulo, uključujući dvoje djece rastrgnute na komade. Ako je ispaljivanje projektila na kafiće zamišljeno kao poruka, to ima suprotan efekat.
Mučenici su najefikasniji u regrutiranju nasljednika.
Isto važi i za sve grupe otpora, velike ili male, davno uspostavljene ili tek rođene. Svaki put kada izraelske trupe napuste Dženin, Tulkarm ili Nablus, misle da su zauvijek ubile njihov otpor. Svaki put se vraćaju da se suoče sa više boraca.
Izraelski teror samo rađa još veći teror. Uništenje Zapadnog Bejruta 1982. inspiriralo je napad Osame bin Ladena na kule bliznakinje 2001. godine.
Netanyahuov treći cilj je da dokrajči Iran kao nuklearnu i regionalnu silu, cilj koji je nekoliko decenija prethodio 7. oktobru.
U vrijeme pisanja ovog teksta, čekamo odgovor Izraela na ispaljivanje 180 iranskih balističkih projektila, od kojih su neke uspjele doseći svoje ciljeva.
Američki predsjednik Joe Biden morao je brzo odbaciti komentare o dozvoli Izraelu da napadne iranska naftna postrojenja nakon što mu je ukazano da bi Iran mogao zatvoriti Hormuški moreuz.
Niko nije nervozniji zbog izraelskog napada na Iran od američkih saveznika iz Zaljeva. Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati već su osjetili šta će se dogoditi s Aramcom i izvozom nafte ako iranska naftna postrojenja budu napadnuta.
Zbog toga su zaljevske države izdaleproglas u kojem proglašavaju neutralnost, dodajući da neće dozvoliti SAD-u da koristi bilo koju od njihovih zračnih baza za napad na Iran.
Ali historijska istina je da Iran nikada nije bio središnji dio palestinskog cilja. U borbu je ušla tek nakon svoje revolucije 1978. Više od 100 godina Palestinci su se borili sami. Ponekad uz pomoć arapskih država, prvo Egipta, pa Sirije, pa Iraka, ali uglavnom su se borili sami.
Iranski nuklearni program je irelevantan za palestinsku borbu. Najveći faktor je odlučnost palestinskog naroda da živi u svojoj zemlji.
Prava prijetnja Izraelu nije iz Irana. To je od mladog Palestinca u Dženinu, ili bivšeg predsjedničkog zaštitara u Hebronu, ili Palestinca s izraelskim državljanstvom u Nakabu.
Svi su oni sami donijeli zaključke iz beznađa okupacije pod kojom su živjeli. Nikome nije bilo potrebno nikakvo podsticanje iz Teherana.
Opake diktature
Netanyahuov četvrti cilj je da preuredi region sa Izraelom na čelu. Izraelski zvaničnici jednostavno vole da obaveštavaju američke novinare o privatnim rečima podrške koje Izrael dobija za svoju agendu regionalne dominacije od „umerenih sunitskih“ arapskih lidera. Pod umerenim, oni misle na prozapadne. Sve su to opake diktature.
Ali, opet, Izrael i SAD ponavljaju istu grešku spajajući privatne riječi podrške bogatih i pokornih sa voljom ljudi za koje tvrde da ih predstavljaju.
Sjajni primjer bogatog i popustljivog, velikog pragmatičara prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana, u velikoj je mjeri pogrešno citiran kako bi podržao stav da su arapski vladari u svojim srcima malo marili za Palestinu.
Naslov iz ovog razgovora s Antonyjem Blinkenom, američkim državnim sekretarom, bio je ovaj citat: “Da li me lično zanima palestinsko pitanje? Nije me briga.”
Ali cijeli citat je glasio ovako: “Sedamdeset posto moje populacije je mlađe od mene”, objasnio je prijestolonasljednik Blynkenu. “Za većinu njih, oni nikada nisu znali mnogo o palestinskom pitanju. I tako su prvi put upoznati s njim kroz ovaj sukob. To je ogroman problem. Da li me lično zanima palestinsko pitanje? Mene ne, ali moje narod da, tako da moram biti siguran da ovo ima smisla.”
Što je režim autokratskiji, i što se njegov vladar osjeća nesigurnijim u vremenima regionalne krize, to više mora obratiti pažnju na bijes naroda zbog Palestine. To je njegova Ahilova peta. Autokratija ne potiskuje niti iskazuje podršku Palestini, što bijes pojačava.
Shodno tome, Faisal bin Farhan al-Saud, ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije, najavio je da će kraljevina normalizirati odnose s Izraelom tek nakon uspostavljanja palestinske države.
Ovo se može vratiti, ali za sada, barem, efekat Abrahamovog sporazuma u uspostavljanju pro-izraelskog regionalnog saveza blijedi.
Sinwarovi ciljevi
Sada pogledajmo Sinwarove strateške ciljeve 7. oktobra i vidimo koji su, ako ih ima, preživjeli kroz vrijeme.
Imao je dva strateška cilja. Ono što on misli dolazi iz dva govora koja je održao u godini prije napada na Hamas. U jednom, u decembru 2022., Sinwar je rekao da okupacija mora biti skuplja za Izrael.
“Eskaliranje otpora u svim njegovim oblicima i prisiljavanje okupacije [vlasti] da plati račun za okupaciju i naseljavanje je jedino sredstvo za oslobođenje našeg naroda i postizanje njihovih ciljeva oslobođenja i povratka”, rekao je on.
U drugom govoru, Sinwar je rekao da Palestinci moraju dati Izraelu jasan izbor.
“Ili ćemo je prisiliti da primjenjuje međunarodno pravo, da poštuje međunarodne rezolucije, (to jest) da se povuku sa Zapadne obale i Jerusalema, razgradie naselja, oslobode zarobljenike i (dozvolie) povratak izbjeglica”, rekao je.
„Ili ćemo ga, zajedno sa svijetom, prisiliti na te stvari i ostvariti uspostavljanje palestinske države na okupiranim teritorijama, uključujući Jerusalem, ili ćemo ovu okupaciju dovesti u stanje u suprotnosti sa cjelokupnom međunarodnom voljom, izolirajući ga na taj način.”
Prvo, Hamas je Izraelu sigurno poskupio okupaciju.
Od početka rata ubijeno je 1.664 Izraelaca, od čega 706 vojnika, 17.809 je ranjeno, a oko 143.000 ljudi je evakuirano iz svojih domova, objavio je Jerusalem Post.
Novac je počeo bježati iz zemlje. Uprkos povratku mnogih od 300.000 rezervista na svoja radna mjesta, Economist izvještava: „Između maja i jula, odlivi iz banaka u strane institucije udvostručili su se u poređenju sa istim periodom prošle godine, na 2 milijarde dolara. Kreatori ekonomske politike Izraela su sad zabrinutiji više nego što su bili na početku sukoba.”
Najveći efekat 7. oktobra
Ali 7. oktobar je na psihološkom nivou zadao svoj najoštriji udarac.
Iznenadni i potpuni kolaps izraelske vojske prije godinu dana donio je ogroman šok od kojeg se Izrael tek treba oporaviti. U osnovi je doveo u pitanje glavnu ulogu države u odbrani svojih građana.
Zbog toga su se svi Izraelci osjećali manje sigurnim i samo to može objasniti brutalnost odgovora vojske, uprkos dubokim bojaznima šefova sigurnosti.
Ako je video Hamasovog borca koji telefonira kući svojoj majci u Gazi i hvali se koliko je Jevreja ubio, urezan u pamćenje Davida Ignatiusa, šta je sa hiljadama TikTok objava koje su izraelski vojnici objavili i hvale se svojim ratnim zločinima? Kakav utjecaj imaju na kolumnistu Washington Posta? On je, kao i drugi, zamračio ove.
Ovdje, konačno, dolazimo do najvećeg efekta Hamasovog napada.
6. oktobra, palestinski nacionalni cilj je bio mrtav, ako ne i pokopan. Nakon više od 30 godina sporazuma iz Osla, Gaza je bila potpuno izolirana. Opsada je bila trajna i nikoga nije bilo briga za tim.
Netanyahu je odnio pobjedu, u septembru 2023. mašući mapom prema UN-u na kojoj Zapadna obala nije postojala.
Na regionalnom dnevnom redu bila je samo jedna stavka, a to je predstojeća normalizacija Saudijske Arabije s Izraelom. Region je bio najmirniji od svih ranijih decenija, ili je barem tako samouvereno napisao Jake Sullivan, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost u svojoj originalnoj verziji svog eseja za Foreign Affairs.
„Iako je Bliski istok i dalje opterećen stalnim izazovima, region je mirniji nego što je bio decenijama“, napisao je u toj originalnoj verziji. Nepotrebno je reći da se morao brzo demontirati.
Vrh pobjede
Pod najekstremnijim i desničarskim vođstvom u svojoj istoriji, zemlja za mir je odbačena, a isto tako i odvajanje. Zauzimanjem zemlje i njenom držanjem, Izrael je bio na pragu pobjede.
Nakon 7. oktobra, podrška oružanom otporu na Zapadnoj obali doživjela je vrhunac svih vremena. Napad Hamasa vratio je oružani otpor na dnevni red kao način da se provede njegova agenda oslobođenja.
Da je sporazum iz Osla uspio stvoriti palestinsku državu u roku od pet godina od potpisivanja, pokret poput Hamasa ne bi postojao. Ili, da jeste, djelovao bi kao rascjepkana grupa IRA-e, nesposobna da promijeni tok događaja.
Danas je Hamas promijenio tok događaja, jer je mirni put do održive palestinske države bio blokiran. Sva priča o mirovnom procesu bila je fatamorgana veličine Potemkina.
Oslo ne samo da nije uspio stvoriti palestinsku državu, nego je stvorio uvjete da se izraelska država proširi i napreduje kao nikada ranije na Zapadnoj obali i Jerusalemu.
Ovo je bio najveći pojedinačni faktor u uvjeravanju nove generacije palestinske omladine da proda svoje taksije i trgovine za oružje.
Do trenutka kada su brigade Qasam napale južni Izrael, ovoj omladini nije bilo potrebno mnogo uvjeravanja. Godinu dana kasnije, naoružano krilo Hamasa postiglo je status heroja na Zapadnoj obali, Jordanu, Iraku i, pretpostavljam, velikim dijelovima Egipta i sjeverne Afrike.
Hamas bi upravo sada raznio Fatah ako bi se ikada dozvolilo održavanje javnih izbora, kao što je to bilo 2006. godine.
Regionalno gledano, osovina otpora, koja je veći dio perioda od Arapskog proljeća bila retoričko sredstvo, postala je funkcionalni vojni savez.
Hezbolah, koji je toliko dugo pokušavao da se distancira od operacije Hamasa, sada je napadnut i u ratu žeđćem nego je Hamas ikada bio. Milioni Libanaca napustili su svoje domove, a Bejrut doživljava veliki dio istog terora od izraelskih dronova i bombardera kao i grad Gaza.
Palestina se vratila na mjesto koje joj pripada, a to je da zauzme ključnu ulogu u određivanju stabilnosti regiona.
Brutalan odgovor Izraela na 7. oktobar preokrenuo je decenije izraelskih i američkih napora da uvjere Arape da Palestina više ne može imati veto na izraelsko-arapske odnose.
Danas je taj veto jači nego ikada prije.
Promjena je još izraženija na globalnom nivou. Tome je pomogla neodoljiva želja da zapadna alijansa pronađe neprijatelja. Do nedavno su to bili Sovjeti.
Tada je radikalni islamizam nakratko zauzeo mjesto globalne prijetnje.
Sada je to savez diktatora Rusije, Kine i Irana, koji svi traže interesne sfere, koji potkopavaju svjetski poredak, navodi se u najnovijem eseju američkog državnog sekretara Blynkena u Foreign Affairs.
Kao da SAD ne traže globalnu interesnu sferu? Ni Sulivanove ni Blynkenove tvrdnje u Foreign Affairu ne stare dobro.
Ali kao rezultat svog rata, Izrael je izgubio globalni jug i veliki dio Zapada.
Palestina je postala svjetski cilj ljudskih prava broj jedan i na vrhu je dnevnog reda napora da se osigura međunarodna pravda, s tekućim predmetima u Međunarodnom krivičnom sudu i Međunarodnom sudu pravde.
To je izazvalo najveći protestni pokret u novijoj historiji u Velikoj Britaniji.
Pitanje vremena
Od ove dvije strategije, čini se da Sinwarova funkcionira. Bez obzira da li će on preživjeti, taj plan već ima svoj nezaustavljiv zamah.
Ohrabren Bidenovom slabošću, mogućim dolaskom Donalda Trumpa, koji sada kaže da je Izrael premali, Netanyahu bi mogao biti prevaren misleći da može zauzeti sjevernu Gazu i južni Liban.
Pripajanje područja C, koje obuhvata veći dio Zapadne obale, gotovo je sigurno sljedeće.
Ali ono što Netanyahu neće moći u Gazi, Libanu ili na Zapadnoj obali je da završi ono što je započeo.
Ono što je natjeralo Ariela Sharona da se povuče iz Gaze, ili Ehuda Baraka iz Libana, primjenjivat će se na izraelske snage koje Netanyahu pokušava sve snažnije instalirati u Gazi i Libanu. Samo je pitanje vremena.
Ovaj rat je lišio Izrael njegovog liberalnog cionističkog imidža, imidža novog klinca u bloku koji pokušava da se odbrani u “tvrdom susjedstvu”.
Ovo je zamijenjeno slikom regionalnog bandita, genocidne države, bez moralnog kompasa, koja koristi teror da preživi. Takva država ne može živjeti u miru sa svojim susjedima.
Netanyahuov rat je kratkoročan i taktički. Sinwarov rat je dugoročan. To je da bi Izrael shvatio da nikada ne može zadržati zemlje koje je okupirao ako želi mir.
Netanyahuov rat je star godinu dana i može se nastaviti samo na isti način na koji je započeo nanošenjem istog razaranja južnog Libana koje je zadobila Gaza. Nema kud nazad. Sinwarov rat je tek počeo.
Ko će pobediti? To će zavisiti od stepena otpornosti potlačenih. Iznenadio bih se da nema onih koji kažu: „Dosta nam je, hoćemo da prestanemo“.
Ali godinu dana kasnije, duh otpora je visok i još uvijek raste. Ako sam u pravu, ova borba tek počinje.
Omjer snaga na Bliskom istoku se zaista promijenio, ali ne u korist Izraela ili Amerike.
(TBT,MEE)
