Piše: Nadeine Asbali, thebosniatimes.ba
Teško je zamisliti pisca težeg od Salmana Ruždija.
Od prijetnji smrću do fetvi, uvrede do ranjavanja, britansko-američki pisac rođen u Indiji napravio je karijeru iz kontroverzi, postajući mučenik u tom procesu. Zamračeno sočivo iznad njegovog desnog oka sada je simbol žrtvovanja, izgubljenog u napadu koji mu je promijenio život prije dvije godine.
Za neke je on liberalni heroj — krajnji šampion sekularizma i slobode govora koji postaje sve cijenjeniji što ga više napadaju. Ali za muslimane poput mene, Salman Rushdie je oličenje moderne islamofobije, književna figura koja se maskira kao ‘progresivni slobodni mislilac’ i nusproizvod liberalne ateističke elite opsjednute islamom.
Štaviše, nedavni komentari Salmana Rushdiea o Palestini potvrđuju ono što su mnogi od nas govorili o njegovoj verziji liberalnog ateizma: da je zasnovan na, i da se vraća punim krugom na, prozirnu islamofobiju.
Salman Rushdie govori naglas što drugi misle tiho
Govoreći u njemačkom podcastu prošle sedmice o protestima u kampusu u SAD-u, Salman Rushdie je rekao da, iako se “zalagao za palestinsku državu veći dio svog života – da sada postoji palestinska država, njome bi upravljali Hamas, a to bi je učinilo državom sličnom talibanima, i to bi bila ekspozitura Irana”, dodajući: “Veoma je čudno da mlada, progresivna studentska politika na neki način podržava fašističku terorističku grupu.”
U ovoj izjavi, zapadno dijete slobode govora daje ironično reduktivnu izjavu o namjerama propalestinskih demonstranata spajajući podršku Palestini s podrškom Hamasu. Čineći to, Salman Rushdie prodaje desničarske teorije zavjere koje povezuju palestinski aktivizam s terorizmom i ekstremizmom.
Vidjeli smo da je ova lažna ekvivalencija propalestinskog aktivizma i ekstremizma postala uobičajena u glavnom političkom diskursu posljednjih mjeseci. Gotovo uvijek je naoružano protiv politički aktivnih muslimana koji se zalažu za ciljeve protiv krvavih, imperijalnih ciljeva njihovih vlada.
Uzmite u obzir zloslutno i opterećeno spominjanje Rishija Sunaka u martu 2024. na propalestinske proteste kao ekstremističke „sile kod kuće koje nas pokušavaju razdvojiti”, ili medije koji opisuju proteste na univerzitetima u Ujedinjenom Kraljevstvu kao „antisemitizam u kampusu”. Prije samo nekoliko dana, učiteljica je optužena za zločin iz mržnje jer je mahala plakatom na kojem su Rishi Sunak i Suella Braverman prikazani kao kokosovi orasi.
Spajanje podrške Palestini s ekstremizmom je dovoljno opasno. Ali, na neki način, Rushdiejevi komentari su još opasniji jer mu njegov ton kože i ime koje zvuči muslimanski daju status koji ima veću težinu.
Cijela karijera Salmana Rushdieja izgrađena je na fasadi da je on progresivan, napredan i liberalan, pa je još teže odbaciti kao dječačku politiku čuti kako opisuje buduću palestinsku državu kao satelitsku državu Irana nalik talibanima.
Ruždijev stav se promijenio od navodne kritike svetog teksta — iako mnogi od nas vjeruju da je uvijek bio ukorijenjen u islamofobiji — do one vrste iskrene islamofobije koju obično vidimo na naslovnoj strani tabloida. Ova putanja je sastavni dio šire kampanje demonizacije, izopćenja i konačno kriminalizacije muslimanstva u zapadnom svijetu i često se to radi pod maskom liberalnih, sekularnih vrijednosti.
Sve osim islama
Najotvoreniji ateisti današnjice, poput Richarda Dawkinsa, također su se otkrili kao ništa drugo do elitni bijelci sa nezdravom opsesijom islamom i muslimanima. Dawkinsovo nedavno otkriće da je on zapravo “kulturno kršćanin” – uprkos tome što je napravio ime za sebe pod pretpostavkom da je ateista – jer je kršćanstvo u osnovi “pristojno”, dok islam “nije”, i njegovo specifično pozivanje na “neprijateljstvo” islama prema ženama” su u istom tonu kao i Ruždijevi komentari.
Poruka je da je islam inherentno nazadan, inferioran i nasilan, a suprotno je uvijek bolji jer ima više blizine superiornim zapadnim vrijednostima, bilo da je to kršćanstvo, sekularizam ili otvoreni ateizam.
Oduvijek sam bila pomalo zbunjena zapadnjačkim štovanjem Rushdija i njegovim statusom dijela književnog božanstva, dijelom amblema samog Zapada. Ali u njegovim najnovijim komentarima, Rushdijeva fasada nikada nije bila transparentnija.
Njegova popularnost među liberalnom elitom je upravo zato što je hodajući i pričajući, podsjetnik na nasilje i netoleranciju koja je navodno izuzetna za islam i muslimane. Njegov život u skrivanju, zbog fetvi koje su mu izrečene, a sada i fizička povreda njegovog oka, sve to šalje stalnu, odjekujuću poruku da su muslimani neliberalni i nazadni, a „mi“, zapad, smo suprotni tome. A Zapad uživa u ovoj prilici da se predstavi kao superioran, tolerantan i progresivan.
To je ranije bilo dovoljno ograničavajuće za muslimane. Ali sada su Rushdiejevi komentari postali direktna prijetnja slobodama muslimana u Britaniji i šire.
U klimi u kojoj je naš politički aktivizam već kriminaliziran, a naše vjerske slobode se iz dana u dan sužavaju, lice zapadnog liberalizma koji protivljenje genocidu izjednačava sa terorizmom trebalo bi biti nešto to nas sve brine.
(TBT, THE NEW ARAB)
