Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Ovo je bio tobogan-vikend u kojem niko nije mogao ostati ravnodušan. Slike oslobođenih talaca, starica i dječice, bile su slike hiljadu telenovela sa sretnim završetkom. Vidjeti šestogodišnju Emiliju i plakati; vidjeti devetogodišnjeg Ohada i drhtati; vidjeti Hannah Katzir, čiju je smrt objavio Islamski džihad, i Yaffu Adara koji je preživio zatočeništvo u 85. godini, i osjetiti knedlu u grlu. Činjenica da su svi u dobrom stanju razlog je za olakšanje i sreću. Ovako izgleda narodno veselje pomiješano s tugom, tjeskobom i nelagodom koji u Izraelu vladaju od sedmog oktobra. Samo neka se već svi vrate.
Izrael u svojoj radosti, a Palestinci u svojoj radosti. Je li dopušteno radovati se njihovoj radosti? Ko se uopće smije radovati u ovoj zemlji? Predstavnici izraelske policije posjetili su domove puštenih u Istočnom Jerusalemu, upozoravajući stanare da se suzdrže od bilo kakvog pokazivanja radosti. Nama je dozvoljeno da se radujemo povratku naše djece, njima nije dozvoljeno da se raduju povratku svoje. Ali zabrana ovdje ne prestaje. Ni mi ne smijemo gledati kako se raduju.
Dan nakon što su se taoci vratili, sunce je izašlo u Gazi. Bilo je to prvo jutro u 50 uzastopnih dana da nebo Gaze nije bilo prekriveno pramenovima dima i prašine od bombardiranja. Ljudi nisu bježali tamo-amo spašavajući svoje živote, bespomoćno pokušavajući pobjeći bombama koje su mogle pasti svaki čas bez upozorenja. Djeca, uznemirena noću, i dalje mokre u krevet (oni koji ga imaju), ali manje nego prije. Je li dopušteno radovati se tome u Izraelu?
Otprilike sahat vremena vožnje od bolnica u kojima su se porodice ponovo spojile, izazivajući nacionalno veselje, slični prizori mogli su se vidjeti u istočnom Jerusalemu i na Zapadnoj obali. Otac koji svoju kćer nije vidio osam godina ponovo se sreo s njom u suznom zagrljaju. Žena je histerično trčala prema kćeri, koja je bila sedam godina u zatvoru. Vidio sam majku Maleka Salmana iz Beit Safafe kako grli svoju kćer, plače i viče. “Mama, mama”, vikao je Malek, a ja sam osjetio radost. Je li to prestup? Psihički defekt? Moralna mahana?
Trideset i devet Palestinki i maloljetnica također je krenulo iz zatvora do svojih porodica i slobode. Neki su osuđeni za napade nožem, posjedovanje noža ili pokušaj ubistva, drugi za bacanje kamenja ili manje prekršaje. Niko nije nevin za zločin nasilnog otpora protiv okupacije, a država je imala pravo suditi i kazniti ih. Ali i oni su ljudska bića. Djeca su svakako djeca, čak i kada je riječ o mladim bacačima kamenja, koji su u Izraelu osuđeni na nesrazmjerne zatvorske kazne i u daleko gorim uslovima od jevrejskih optuženika njihovih godina. Također sam bio sretan kad sam ih vidio kako slobodno hodaju. Znam da to nije dopušteno.
U jednom od izuzetnih trenutaka bolno jednostranog televizijskog izvještavanja u Izraelu, Vijesti na kanalu 13 prikazale su vrlo kratak trenutak palestinske radosti zbog povratka kćeri. Almog Boker s Channela 13, terenski reporter u duši, koji iz rata u rat postaje još veći nacionalista i ne može izgovoriti riječ Hamas a da ne doda riječ “nacisti”, povikao je u bijesu: “Ne smijemo to pokazati.”
Novinar Raviv Drucker pokušao ga je uvjeriti da je važno pokazati da su Palestinci sretni kako bi se otkrilo njihovo pravo lice – i to nakon što ga nije uspio uvjeriti da o svemu treba izvještavati, jednostavno zato što je to ono što je novinarstvo.
Boker smatra da tokom rata treba pokazati samo ono što služi interesima Izraela. I doista, u izraelskim medijima ne samo da je patnja Gaze zabranjena na ekranu, već i radost roditelja nakon povratka njihove kćeri iz zatvora, da ne dođemo u iskušenje da pomislimo da su i oni ljudska bića, s osjećajima i svime.
Ovo su dani intenzivnih emotivnih promjena. Tobogan ide gore-dolje, i u redu je ostaviti malo mjesto u njemu za malu radost Palestinaca. Vlada nam stalno govori da je rat samo protiv Hamasa.
(TBT, Haretz)
