ANALITIKA
Jedno od glavnih
pitanja koje je otvorilo Arapsko proljeće jeste: “”Da li islamističke
partije mogu igrati ulogu u uspostavljanju demokratije?” Nažalost, polahko
počinjemo shvatati kakav je odgovor
FOTO: Hamdi
(Agencije)
Nakon Arapskog
proljeća, jedno od glavnih pitanja koje su diplomate, političari i
intelektualci postavljali jeste: “Da li islamističke partije mogu igrati
ulogu u uspostavljanju demokratije?”
Kada su u Egiptu,
Libiji i Tunisu pali višedecenijski autokratski režimi, islamističke grupe koje
su funkcionisale na marginama ili u podzemlju, oformile su političke partije u
nadi da će na demokratskim izborima osvojiti vlast. To je bila sasvim nova
strategija za islamiste.
Još od 1940ih
godina, kada su prvi moderni islamistički pokreti počeli da se pojavljuju,
islamisti su ismijavali demokratiju kao pokušaj da se ljudski zakon uzdigne iznad
božjeg. Osim toga, demokratija je ismijana zbog stalnog mijenjanja zakona, a
prema islamskom vjerovanju, božja istina je jedna i nepromjenljiva.
Kada su
demonstracije širom Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike počinjale, islamisti nisu
imali naročito istaknutu ulogu, prije svega zbog straha od racija i hapšenja
lidera. Tek kada su protesti uhvatili maha, islamisti su se pridružili, a
njihova sposobnost da brzo mobilišu veliki broj ljudi, gotovo odmah im je
osigurala lidersku poziciju u opoziciji.
Iako deklarisani
islamisti, ovi pokreti dobili su veliku podršku zbog rušenja autokratskih
režima, ne samo od javnosti, već i od Zapada, koji je vjerovao da će izbori
“ukrotiti” ove pokrete.
Tako se pojavilo
pitanje kompatibilnosti islama i demokratije. Nažalost, odgovor koji sada polahko
dobija oblik, nije naročito optimističan.
U Egiptu,
Muslimansko bratstvo je vlast osvojilo na demokratskim izborima. Ipak, umjesto
da se obračunaju sa korupcijom i siromaštvom, oni su odmah pokrenuli veoma
drastične reforme i pokušali da promjene egipatsko društvo na silu. Osim toga,
Muslimansko bratstvo nije učinilo ništa da razbije državni monopol koji je
usporavao ekonomiju decenijama, a prijedlozi kao što su zabrana bikinija na
plažama, zabrinuli su ogroman broj ljudi onih koji su preživljavali od turizma,
žile kukavice egipatske ekonomije.
Vojnu puč kojim
je svrgnut Muhamed Morsi i Muslimansko Bratstvo, okončao je kratko i
zastrašujuće iskustvo Egipta sa islamistima, ali je na vlast vratio autokratski
režim, koji kako se ispostavilo, ne odstupa mnogo od praksi svrgnutog Hosnija
Mubaraka.
FOTO: (AP)
U Tunisu,
islamistička partija Anahda došla je na vlast zahvaljujući obećanju da će
poštovati ustav i vladavinu prava, kao i da će se ponašati kao “svaka
normalna politička partija”. Na kraju, Anahda je morala da se otcijepi od
takozvanog Dava krila, koje je propovijedalo radikalni islam, ne bi li se
pokazali kao legitimna partija posvećena demokratiji.
Ipak, mnogi danas
preispituju da li je Anahda zaista raskrstila sa svojim radikalnim elementima,
a kako se politička i ekonomska situacija u Tunisu ne smiruju, popularnost
Anahde bilježi kontinuiran pad
U Jordanu je
situacija bila nešto drugačija. Kako bi izbegli talas Arapskog proljeća,
jordanske vlasti su pozvale islamističku partiju da uđe u parlament putem
demokratskih izbora. Ipak, njihov angažman bio je kratkog daha. Čim su glasno
počeli da izazivaju mirovni sporazum sa Izraelom i tako izazvali nasilje na
ulicama, kraljevska vlada Jordana je izbacila islamite iz političkog procesa.
U Libiji je teško
procijeniti ulogu islamista u politici, pošto su milicije i dalje te koje
zaista vladaju ovom razorenom i razjedinjenom zemljom.
Maroko
predstavlja možda najbolji primjer učešća islamista u demokratskoj politici.
Islamistička partija PJD pobijedila je na parlamentarnim izborima nakon što su
ustavne reforme prebacile gotovo svu politički moć sa Kralja Mohameda VI na
izabranu vladu.
Iako je PJD
pobijedio, sa 20 odsto glasova, partija nije imala većinu, već je morala da
formira koalicionu vladu. Kako je tradicija monarhije duboko ukorijenjena, a kralj
definisan kao “vođa vjernih”, Maroko je dao odličnu platformu za
integraciju političkog islama u demokratiju.
Ali šta je
petogodišnja vladavina islamista donijela Maroku? Ništa pozitivno, može se
reći. Prekinut je decenijski proces modernizacije i reformi, a u javni diskurs
sve više ulaze anti-semitizam i radikalni elementi islama.
FOTO:
(Profimedia)
Imajući u vidu
posljednjih par godina, kao i rezultate vladavine islamističkih partija, jasno
je da svi islamistički pokreti demokratiju vide kao sredstvo, a ne kao cilj.
Bez obzira što su na vlast došli putem izbora, islamisti su pokazali da ne žele
da dozvole da putem izbora i izgube vlast.
Njihova agenda je
populistička i ideološka jer se oslanja na ono što narod želi da čuje i
obećanja koja je nemoguće ispuniti bez jakih i razvijenih institucija, koje su
u islamističkim režimima obično prve na udaru.
Očito, politički
islam ne može biti ukroćen od strane demokratije. Naprotiv, on uvijek proguta
demokratiju.
(TBT,NI)