Piše: Issam A Adwan, thebosniatimes.ba
Dok muslimani širom svijeta uvode sveti mjesec Ramazan i sve njegove zamke, Palestinci se pripremaju za ono što je postala omiljena praznična tradicija Izraela: potencijalni novi krug napada na Gazu nakon talasa nasilja među naseljenicima i vojnih napada na Zapadnoj obali i istočni Jerusalem.
Palestinska zabrinutost samo je porasla otkako je nova ekstremno desničarska i rasistička izraelska vlada preuzela vlast, što je dovelo do ubistva najmanje 88 Palestinaca, uključujući 17 djece, od početka godine.
Kao što su drugi primijetili, Izrael je već ubio pet puta više Palestinaca nego u ovo doba prošle godine, a izraelski zvaničnici su slavili i obećavali još više.
Napadi na Gazu na temu Ramazana uglavnom slijede istu formulu: izraelska vlada ograničava pristup muslimanskim vjernicima svetim mjestima u Jerusalemu ili izdaje obavještenja o deložaciji kako bi nasilno protjerali Palestince iz njihovih domova, kao što to čine u Sheikh Jarrahu i mnogim drugim selima. Palestinske grupe otpora u Gazi tada odgovaraju na ove provokacije protestima na istočnim granicama, upotrebom zapaljivih balona ili ispaljivanjem domaćih raketa – akcijama koje se susreću s brutalnim bombardiranjem gusto naseljenih područja.
Nedavne provokacije
Naravno, izraelskoj vladi nije trebalo dugo da započne rat. Na prvi petak u ramazanu, izraelske snage postavile su blokade na putevima i spriječile stotine Palestinaca da uđu u džamiju Al-Aqsa, dok su helikopteri i dronovi kružili iznad Kupole na stijeni.
Četvrte noći Ramazana, izraelske snage su napale palestinske vjernike, prekidajući njihove posebne molitve i tjerajući ih iz molitvene dvorane Al-Qibli u kompleksu džamije Al-Aqsa.
Budući da je ovo u velikoj mjeri smišljena strategija Izraelaca, razgovori o tome kako će se vlada odnositi prema Palestincima tokom svetog mjeseca već su bili pokriveni u raznim medijima.
Ranije ovog mjeseca, desničarski ministar za nacionalnu sigurnost Itamar Ben-Gvir jasno je stavio do znanja svoje namjere da rasplamsa tenzije zahtijevajući da izraelska policija nastavi rušiti kuće u istočnom Jerusalemu tokom mjeseca Ramazana.
Navodno su izraelske sigurnosne službe upozorile Ben-Gvira da bi ova praksa – ratni zločini koja vlada čini tokom cijele godine – mogla dovesti do nemira na Zapadnoj obali, kao što se dogodilo prije dvije godine tokom Ramazana.
Čak su i viši policijski službenici kritizirali Ben-Gvirov ratoborni pristup muslimanima tokom svetog mjeseca. “Uoči Ramazana smo, svi pokušavaju da smire stvari, ali on ih želi rasplamsati. Njegovo ponašanje je nepromišljeno i amaterski”, rekao je jedan nedavno za Haaretz.
Ben-Gvir, čije je rasističko huškanje u džamiji Al-Aqsa bilo naširoko osuđeno, dodatno je kritizirao izraelske sigurnosne zvaničnike zbog njihovog plana da spriječe Jevreje da uđu u dvorište Al-Aqse na 10 dana kao “apsolutno ludilo i predaju terorizmu”.
Nakon prošlomjesečnog pogroma u Huwwari i tekućih napada na naseljenike – i sa već pokrenutim mehmanizmima za mogući rat – odlučio sam razgovarati s Palestincima iz različitih područja u Gazi, Zapadnoj obali i istočnom Jerusalemu o tome šta je došao mjesec Ramazan znači za njih.
Bez oklijevanja, svaka osoba koju sam intervjuirao različitog uzrasta, iskustva i područja rada izrazila je isti strah: sve ukazuje na novu rundu eskalacije, slično kao i one prije, osim što će je sada provoditi rukovodstvo čije genocidni ciljevi su još izraženiji.
Gaza i dalje plače
Ulicama Gaze hoda populacija umorna od rata, čiji izrazi lica odaju duboku tjeskobu i strepnju zbog nadolazećih sedmica. Ramazan, navodno mjesec mira i vjerskog slavlja, pamti se u Gazi kao vrijeme duboke tuge i gubitka. Mnogi koji su iskusili ovaj ciklus smrti pitaju se naglas da li ih čeka vrijeme bogosluženja i porodičnih okupljanja ili novi rat sa još smrti i razaranja.
Stotine porodica još uvijek plaču zbog voljenih osoba ubijenih u ramazanu 2014. tokom izraelskog 51-dnevnog bombardiranja Gaze, koje je odnijelo 2.251 život Palestinaca, od kojih su skoro polovina bili žene i djeca.
Tokom rata 2014, moja porodica je morala da pobegne iz naše kuće jer su granatirane bombama. Prizor masovnog egzodusa ljudi u mom susjedstvu koji bježe iz svojih domova radi sigurnosti podsjetio me je na priče koje sam odrastao slušajući o Nakbi, kada je palestinski narod, noseći sve što je mogao, spasio život. Decenijama kasnije, imao sam iste misli kao i moji djedovi 1948. – da su naši životi besmisleni kada se suočimo s ratnom mašinerijom.
Izraelski napad na Gazu 2021. počeo je samo nekoliko dana prije početka Ramazanskog bajrama, ubivši stotine ljudi i još jednom terorizirajući Palestince koji poste. Razaranja ovog rata nastavljaju da nanose bijedu i tugu porodicama žrtava, povrijeđenim i hiljadama raseljenih čije su kuće uništene i nikada nisu obnovljene.
Zaista, ono što se često zaboravlja kada pažnja svijeta više nije usmjerena na užasne prizore iz Gaze, i dugo nakon što su mučenici pokopani, su preživjeli koji nemaju sredstava za preživljavanje. Nekoliko porodica čije su kuće bombardirane i dalje žive u školama i kamp prikolicama sa ograničenim pristupom hrani, vodi i osnovnim resursima koje obezbeđuju dobrotvorne organizacije.
„Život u miru za nas nikada nije bio norma, čak ni za vrijeme Ramazana“, rekao je Mohammed (pseudonim), otac četvero djece koji je živio sa svojom porodicom u malom karavanu otkako je njihova kuća uništena prije dvije godine. “Više ne mogu priuštiti ni kupovinu lampiona za svoju djecu.”
Nije iznenađujuće da je Mohammed želio ostati anoniman jer je, kao i desetine hiljada drugih nezaposlenih muškaraca u Gazi, želio da mu se odobri molba za rad u Izraelu.
Nestala porodica
Jedna od najtragičnijih priča o kojima često razmišljam je užasno bombardiranje porodične kuće u maju 2021. godine, koje se dogodilo neposredno nakon Ramazana. To je priča o Zainab al-Qolaq, koja je odmah izgubila 22 člana svoje porodice u masakru u ulici Al-Wahda.
U napadu su ubijene 42 osobe, među kojima 16 žena i 10 djece, a još 50 je ranjeno te noći – cijele porodice su izbrisane iz matične knjige.
“Ramazan je, za stanovnike Gaze, povezan sa nestalim voljenima. Provodim dane posteći zabrinuta ko će mi sljedeći nedostajati”, rekla je Zainab.
Prije masakra, Zainab je bila umjetnica koja je slikala život: more, galebove, drveće, snijeg, konje, kuće i seoske puteve. Ali, nakon tog dana, ona samo slika smrt, koja je guta kao svakodnevna noćna mora.
“Gubitak moje porodice ostavio je sve veći bol u mom srcu, dok vatra čežnje da ih ponovo vidim gori duboko u mojoj duši”, izrazila je Zainab na svojim društvenim mrežama, obilježavajući masakr.
Kada sam Zainab postavio pitanja o porodici koju je izgubila, drhtavim glasom izražavajući neizmjeran bol izrazila je sumnju u njenu sposobnost da odgovori jer je pitanja podsjećaju na njenu nestalu porodicu.
“Kako mogu proslaviti Ramazan sa članovima porodice koji nedostaju za stolom?”
Uprkos ratu
Još jednom sam hodao prometnom ulicom u Gazi s teškim mislima o tome kako je iskustvo ramazana za Palestince postalo ispunjeno tjeskobom. Pitao sam se kakva bi sjećanja i moguće traume mogli nositi do kraja ovog mjeseca.
Dječija radost bila je podsjetnik na to kako je naše jednostavno postojanje oblik otpora i kako se, na isti način, Palestinci odupiru da bi se osjećali živima
Stvari koje neki ljudi uzimaju zdravo za gotovo, kao što su posjete rodbini i zajednički post, postaju nemoguće u vrijeme rata. Umjesto toga, porodice moraju početi ili prekinuti post uz zvuk ogromnih eksplozija izraelskih ratnih aviona u blizini svojih domova. Druge aktivnosti, kao što su šetnje, kupovina, prisustvovanje noćnim molitvama ili okupljanje u zajednici s drugima – elementi koji Ramazan čine prazničnim vremenom u godini – mogu dovesti osobu u izraelsku “grupu meta”.
U članku BBC-a, djeca iz Gaze – koja čine polovicu ukupnog stanovništva – opisana su kao “navikla na smrt i bombardiranje”. Ne dobijaju nikakvu zaštitu, i umjesto da iskuse radost tokom Ramazana – kupuju lampione i pale vatromet – moraju podnijeti izraelske ratne avione, bombe, traume ili čak smrt.
Bio sam duboko u tim tmurnim mislima kada je odjednom grupa djece protrčala pored mene noseći ramazanske lampione. U tom trenutku, pogled na njihove osmehe i uzbuđenje u meni je pobudio osećaj nade. Njihova radost je bila podsjetnik na to kako je naše jednostavno postojanje oblik otpora i kako se, na isti način, Palestinci odupiru da bi se osjećali živima.
Uprkos sve većoj ratnoj opasnosti, Ramazan je i dalje vrijeme slavlja u Gazi. Niska svjetala i jarke boje krase ulice obasjane vatrama upaljenim kroz noć, a oko kojih se ljudi okupljaju, jedu, smiju, dijele priče, uče Kur'an i obavljaju obrede i grupne molitve do zore.
Neki izbjeglički kampovi su čak organizirali velika druženja i za suhur i za iftar – okupljanje zajednice koje tamošnjim ljudima znači sve.
„Proslavit ćemo šta god da se dogodi“, rekli su mi mnogi ljudi dok su kupovali ukrase oko stare pijace.
(TBT, MEE)