Ruski predsjednik Vladimir Putin predložio je da Turska postane važnije središta za isporuku plina u EU, kao odgovor na brojne nesigurnosti i curenja na sjevernijim rutama. Prijedlog je toplo primljen od strane vlade u Ankari, ali provedba takvog projekta mogla bi se pokazati teškom. Turska bi se mogla suočiti s potencijalnom negativnom reakcijom Zapada, dok bi Rusija vjerovatno morala pokriti većinu financiranja novog projekta, piše bne IntelliNews.
Projekat također pretpostavlja da će neki dijelovi Evrope nastaviti kupovati ruski plin, unatoč ambiciji EU da postupno ukine uvoz ruskog plina i poveća pristup LNG-u i alternativnim izvorima opskrbe. Putin je o prijedlogu razgovarao sa svojim turskim kolegom Recepom Tayyipom Erdoganom na marginama samita regionalnih čelnika u glavnom gradu Kazahstana Astani. “Ako Turska i naši mogući kupci u drugim zemljama budu zainteresirani, mogli bismo razmotriti izgradnju još jednog plinovodnog sustava i stvaranje plinskog čvorišta u Turskoj za prodaju trećim zemljama, posebice europskim. Naravno, ako su za to zainteresirani”, rekao je Putin nakon sastanka.
Erdogan je istaknuo da su i Turska i Rusija dale upute svojim energetskim regulatorima da odmah započnu tehničke studije o isplativnosti i mogućnostima provedbe plana. Prema riječima izvršnog direktora Gazproma Alekseja Millera, projekt bi mogao uključivati izgradnju novih plinovoda paralelno s postojećim plinovodom Turski tok. “Zajedno s gospodinom Putinom, naložili smo našem ministarstvu energetike i prirodnih resursa, te relevantnim institucijama s ruske strane da rade zajedno”, rekao je Erdogan i dodao:”Oni će provesti ovu studiju. Gdje god je najprikladnije mjesto, nadamo se da ćemo uspostaviti ovaj distribucijski centar”.
Rusija ima četiri rute za slanje plina u Evropu. Prvi je ruta kroz Ukrajinu, kroz koju plin i dalje teče unatoč ratu. Imao je kapacitet protoka više od 100 milijardi kubičnih metara plina prije rata, ali je od tada Ukrajina zatvorila jednu od svoje dvije granične točke, tvrdeći da su dio opskrbe krali ruski posrednici. Ukrajina i Rusija također su u sporu oko plaćanja tranzita plina, što povećava rizik da bi isporuke ovom trasom mogle biti potpuno obustavljene. U međuvremenu, naftovod Jamal-Europa kapaciteta 33 milijarde kubičnih metara godišnje (prolazi kroz Bjelorusiju i Poljsku do Njemačke) je obustavljen od početka rata kao rezultat sankcija i protusankcija koje su Rusija i Poljska nametnule jedna drugoj. Tu su još plinovodi Sjeverni tok 1 i 2, svaki s kapacitetom od 55 milijardi kubnih metara godišnje. Gazprom tvrdi da će velik dio Sjevernog toka vjerojatno morati biti zamijenjen zbog curenja i štete. Izvršni direktor tvrtke Aleksej Miller procijenio je 12. listopada da će trebati više od godinu dana da se popravci završe. Jedna od dvije cijevi Sjevernog toka 2 je neoštećena, a Rusija je sugerirala da bi se mogao koristiti za isporuku plina ako se u Njemačkoj dovrši potreban proces certifikacije. Postoji vrlo mala šansa da Njemačka pristane na to, ovisno o stupnju energetske krize ove zime. Nekoliko istaknutih njemačkih političara pozvalo je Berlin da to učini, ali vlada njemačkog kancelara Olafa Scholza dosad nije ni otvorila to kao mogućnost. Ostaje samo Turski tok od 31,5 milijarde kubičnih metara godišnje, koji prolazi ispod Crnog mora i pristaje u zapadnoj Turskoj. No, jedan od njegova dva kraka se koristi se za opskrbu turskog tržišta, ostavljajući samo 15,75 milijardi kubičnih metara godišnje raspoloživog kapaciteta za Evropu. Turska već služi kao ključno čvorište protoka plina u Evropu. To čvorište je domaćin i dijela Južnog plinskog koridora (SGC) koji usmjerava plin u jugoistočnu Evropu iz Azerbajdžana. Čvorište također sadrži nekoliko terminala za uvoz LNG-a.
Sama Turska nema previše potrebe za dodatnim ruskim plinom. Zemlja očekuje pokretanje projekta priobalnog plinskog polja Sakarya u Crnom moru početkom 2023., koje će proizvoditi 3.7 milijardi kubnih metara plina godišnje u prvoj fazi razvoja, a oko 15 milijardi kubnih metara godišnje do 2026. Vjerovatnije je da bi Turska mogla pregovarati s Rusijom da isporuči dio plina koji trenutno kupuje od Gazproma u Evropu. Koliko će dodatnog plina Evropa biti zainteresirana primiti od Rusije ovisit će o EU. Neke zemlje uvelike ovisne o ruskom plinu i zbog bližih političkih veza s Moskvom vjerojatno će se zalagati za kasniji rok prestanka uvoza ruskog plina. Druge južnoeuropske zemlje koje nisu članice EU-a, poput Srbije, nastavit će primati plin iz Rusije. One bi profitirale od proširenog kapaciteta rute kroz Tursku, a prošireni tranzitni kapacitet preko Turske omogućio bi Moskvi smanjenje isporuka kroz Ukrajinu. Također bi moglo biti novih tržišta na jugu Evrope za ruski plin kao što je Albanija, koja trenutačno skoro uopće ne troši plin, ali bi mogla povećati lepezu energetskih izvora i tako smanjila svoju isključivu ovisnost o hidroelektranama.
(TBT, Mediji)
