Izjava Wima Wendersa na otvaranju Berlinalea o tome da se filmovi ne bi smjeli neposredno baviti politikom nije baš originalna. I naš je Rajko Grlić, na primjer, bezbroj puta ponovio misao da je filmska traka preskupa za politiku, piše Goran Vojnović u svojoj kolumni objavljenoj na portlau Novosti.
Nije dakle teško razumjeti ono što je veliki Wim želio reći i možda bih se mogao čak i složiti s njim da to nije izjavio u Berlinu i u vrijeme kada se iz tog istog Berlina umjetnici protjeruju upravo zbog politike. Berlinska iskustva Lane Bastašić i Olivera Frljića dobro su nam poznata, a sličnih ima mnogo.
Drugi je problem što se Wim Wenders kao predsjednik ovogodišnjeg žirija obratio globalnoj publici pa tako i mnogima za koje je film možda i jedini mogući način političke borbe. U Njemačkoj, Sjedinjenim Državama ili Japanu, gdje je Wim Wenders snimao svoje majstorije, vjerovatno ima boljih načina za ostvarenje političkih ciljeva od filma, ali ako ste palestinski ili iranski filmski redatelj, film je vaše jedino političko oružje.
Wim je stoga trebao znati da će njegova izjava podići brdo prašine, kao što je mogao očekivati i da mu indijska spisateljica i politička aktivistkinja Arundhati Roy to neće prešutjeti.
Politika je njen život pa su zato politika ne samo njeni izvanredni eseji o političkim problemima u Indiji već i njeni romani i memoari. Kao mnogi drugi, ni Roy ne može povući crtu između umjetnosti i politike pa je stoga “zgrožena” Wendersovom izjavom protestno napustila žiri.
Treći žulj na koji je stao Wim Wenders onaj je filmskih povjesničara koji pamte mnoge filmove koji su, što svjesno što nesvjesno, postali politika i kao takvi promijenili svijet. Internet su odmah preplavili spiskovi filmova koji su doveli do promjena zakona ili sudskih presuda. Primjeri su rijetki, ali ih ima i pogrešno bi bilo takve filmove otpisivati kao umjetnički manje vrijedne.
Dovoljno se sjetiti tek velikih političkih filmova Kena Loacha, a možemo se prisjetiti i aktuelnog dokumentarnog filma “Sarajevo safari” mog profesora Mirana Zupaniča, za kojeg pouzdano znam da nije želio biti politika, ali je politika postao. Najprije je “Sarajevo safari”, doduše, pobudio jeftino, čaršijsko politikanstvo, a kasnije i ozbiljnu politiku.
Zbog Zupaničevog filma pokrenute su ozbiljne novinarske i kriminalističke istrage, a uskoro bi trebali početi i prvi sudski procesi. A to je, dragi moji Wim, Berlin i Berlinale, ponekad veće i važnije od zlatnih medvjeda, poručuje Vojnović.
(TBT)
