Već dugi niz godina turski pisac u egzilu Ragip Zarakolu Švedsku smatra svojim domom.
“Volio sam prirodu i mirno okruženje Švedske. Oženio sam knjižničarku Monicu Astrom Zarakolu. Zasnovao sam obitelj”, rekao je za Middle East Eye.
Tokom posljednjih 50-ak godina, novinar nominiran za Nobelovu nagradu za mir bio je u zatvoru u Turskoj i izlazio iz njega pod nizom uprava. Od odlaska u Švedsku 2013. ne može se vratiti u zemlju svog rođenja, strahujući od ponovnog hapšenja.
Sa 74 godine i sada švedskim državljaninom, zemlja je postala njegov jedini dom i on se oslanjao na njezino toliko cijenjeno načelo neutralnosti, zbog čega je zemlja postala utočište za političke disidente iz cijelog svijeta. Međutim, sada bi se stvari mogle promijeniti.
Zarakoluovo ime bilo je jedno od onih koje su turski državni mediji spomenuli kao traženo za izručenje od strane Turske u zamjenu za to da ta zemlja omogući Švedskoj pridruživanje vojnom savezu NATO-a.
Nakon višesedmičnih prepucavanja u javnosti, u utorak navečer Turska je najavila potpisivanje memoranduma s Finskom i Švedskom koji otvara put dvjema zemljama da postanu članice NATO-a.
Bojeći se ruske agresije nakon invazije na Ukrajinu, dvije su zemlje najavile svoju spremnost da odustanu od svoje dugogodišnje politike neutralnosti i ubace se u sudbinu sa zapadnim savezom.
Glavni argument prigovora Turske pridruživanju Švedske NATO-u bio je ugošćavanje zemlje nekoliko turskih i kurdskih prognanika, uključujući neke povezane s Kurdistanskom radničkom strankom (PKK), organizacijom koja se bori protiv turske države od 1984. godine.
Trilateralnim memorandumom potpisanim u utorak, prema riječima finskog predsjednika Saulija Niinista, zemlje će “pojačati našu suradnju u borbi protiv terorizma, izvozu oružja i izručenjima”.
Niinisto je također rekao novinarima da, iako memorandum ne navodi pojedince za izručenje, opisuje načela za izručenja povezana s terorizmom. Premda precizni detalji o tome što će to značiti tek trebaju biti navedeni, Zarakolu je prilično siguran da će ostati siguran u Švedskoj.
“Ne mislim da će Švedska izručiti mene ili druge disidente”, rekao je.
“Vlada o tome ne može odlučivati, to je u nadležnosti neovisnih sudova – zahtjev za izručenjem protiv mene odbio je i švedski Vrhovni sud.”
Ipak, Turska je u srijedu objavila da će tražiti izručenje 33 osumnjičenika za “terorizam” prema novom sporazumu o NATO-u, dok je švedski list Dagens Nyheter izvijestio da obavještajne službe zemlje imaju popis osoba koje bi potencijalno mogle biti deportirane zbog navodnih veza s PKK-om .
Među onima koje su turski mediji spomenuli kao tražene za izručenje prošlog mjeseca bili su, osim Zarakolua, kurdski pjesnik Mehmet Sirac Bilgin (iako je umro 2015.) te navodni članovi PKK Cemil Kadir Aygan i Halef Tak.
Provladin list Daily Sabah rekao je da su spomenuti “svi povezani s terorističkom grupom PKK”.
Iako u Švedskoj postoje neki politički disidenti s nepobitnim vezama s PKK-om, Zarakolu – čija je karijera novinara prethodila postojanju grupe – odbacio je optužbe.
“Smatrao sam to vrlo glupim”, rekao je, opisujući potragu turske vlade za njim kao “čisto ideološku”.
“Ne podržavam nijedan kurdski ili armenski, grčki, sirijski ili židovski politički pokret ili državu. Oni odlučuju koju će politiku podržati, a ja samo poštujem njihov izbor.”
Zahtjev za izručenje protiv Zarakolua navodno se odnosi na konferenciju kojoj je prisustvovao 2009. godine, a čiji je domaćin bila Stranka mira i demokracije (BDP), lijeva, prokurdska politička stranka koja je bila prethodnica Stranke narodne demokracije (HDP), trenutno treća najveća stranka u turskom parlamentu.
Protiv njega je prvotno podnesena tužba 2011. zbog tog događaja i priveden je zbog navodne povezanosti stranke s PKK.
Nakon što je pušten na slobodu, pobjegao je u Švedsku 2013., gdje je i ostao. Njegova imovina u Turskoj od tada je zaplijenjena, a Interpolova crvena obavijest je protiv njega izdana.
“Ja sam novinar koji je navršio 50 godina u profesiji, temeljenoj na ljudskim pravima i pravima manjina. Ja sam novinar koji je prvi raspravljao o kurdskom pitanju, armenskom genocidu i zbog toga je procesuiran”, rekao je.
“Vijeće za nacionalnu sigurnost u Turskoj doživljava temu genocida i manjinskih prava kao prijetnju. [pozivajući se] na njih, smatra se da ugrožavam nacionalnu sigurnost Turske.”
NATO i Turska
Turska je članica NATO-a od 1952. Kao druga po veličini vojska u savezu, zemlja je stajala na čelu obrane Zapada od komunizma i straha od ruske ekspanzije u Europi.
Važnost Turske za savez dovela je do toga da je NATO spreman dok su vojni udari u više navrata rušili izabrane vlade u zemlji. Mnogi od vođa tih pučeva i sami su bili obučeni od strane NATO-a.
Zarakolu je dobio prvu veliku zatvorsku kaznu 1971. nakon državnog udara te godine. Suđeno mu je zbog optužbi za “tajne” veze s Amnesty Internationalom i proveo je pet mjeseci u zatvoru.
Od tada je odslužio još nekoliko zatvorskih kazni, dok su njegove urede zapalili ekstremno desničarski aktivisti, a knjige su mu zaplijenjene.
Njegovo iskustvo, međutim, dijeli bezbroj političara, aktivista i novinara u Turskoj. Danas je zemlja rutinski označena kao “najgori zatvor za novinare na svijetu”.
Uloga NATO-a u podržavanju ili aktivnoj suradnji u ovoj represiji dugo je činila naprednjake u zemlji duboko neprijateljski raspoloženim prema savezu.
Unatoč tome, Zarakolu je rekao kako vjeruje da će okolnosti natjerati Švedsku da odustane od neutralnosti.
“Naravno, šteta je što je ta tradicionalna politika, koja se održavala i tokom [Hladnog rata], napuštena”, rekao je.
“Ali potrebno je okriviti Putinovu Rusiju, koja je objavila rat Ukrajini… nije bilo moguće da ostanu neutralni suočeni s invazijom Ukrajine.”
Iako Zarakolu još uvijek vjeruje da se neće suočiti s izručenjem, rekao je da je memorandum pobjeda turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.
“Erdoganova politika je mentalitet win/win”, objasnio je. “‘Neka Švedska i Finska postanu članice NATO-a, u redu, ali što će dobiti Turska? Šta ću ja dobiti od toga?”
(TBT, MEE)