Nema te toljage koja će probuditi bosansku, a posebno bošnjačku inteligenciju da bi se angažirala u rasvjetljavanju aktuelnih političkih dešavanja koja se dramatično brzo odvijaju na geopolitičkoj sceni, a „do srži“ zadiru u pitanje budućnosti i opstanka države i nacije. Oni ili hrču u svom dubokom „snu o Bosni“, ili duškaju u komformizmu kao apologete i poltroni režima. Ta i takva inteligencija nikave pouke iz povijesti nije naučila niti namjerava zavirivati u ćitabe da bi pouke uzela.
„NADŽIVJETI CARSTVA“
Tako je imala priliku ovih dana da uprili kakav naučni skup povodom obljetnice Berlinskog kongresa, koji je održan u junu prije tačno 144 godine, kada su donesene odluke o prekrajanju karte Balkana, što je uspostavilo novi politički poredak koji je potrajao sve do Prvog svjetskog rata. Pošto postoji uvriježeno mišljenje da nas je tada Turska izdala, odnosno prodala bosanskemuslimane za „vreće dukata“, bilo bi neophodno rasvjetliti odluke togkogresa i razbiti ovakve mitove. Toj izdaji bosnaskih muslimana oružano su se suprostvaila grupice hrabrih junaka poput Saliha Vilajetovića (Hadži Loja) i Ali-paše Gusinjskog, kao što su duhovni i kulturni otpor pružili Mustafa Ejubović (Šejh Jujo) iz Mostara, i Husein-baba Zukić iz Živčića kod Fojnice, i Ali Fehmi Džabić,tadašnji mostarski muftija.
Pošto je njihov otpor, manje više ugušen, nastao je egzodus bosanskih muslimana premaTurskoj. Taj egzodus su poticale i podržavale evropske zemlje i Srbije, kao i sama Turska. Novodno o tome postoje tajni sporazumi između Srbije i Turske.
Umjesto uspavane domaće inteligencije i uleme jedan strani intelktualac se svojski trudi da misli umjesto njih. Radio se o Xavieru Bougarelu autoru knjige „Nadživjeti carstava“.
“Nema ništa loše da Bosna i Hercegovina razvija svoje odnose sa Turskom i vidi svoje interes u tome. Posebno za bošnjačke lidere ili vjerske ustanove da njeguju vezu sa turskim islamom, ali bošnjačke političke i vjerske elite moraju odlučiti gdje im je mjesto na svijetu da li je to u novoj integriranoj Evropi ili u nekoj regionalnoj sferi turskog uticaja. To je veliki izbor i izazov da se o tome jasno izjasne. Turska je jedna od evropskih zemalja gdje raste autoritarni režim. Bošnjačke elite moraju se odlučiti naginju li ka novom autoritraizmu u Bosni ili podržavaju demokratske vrijednosti”, predstavlja Bougarel historijsku dilemu pred kojom su Bošnjaci.
Dodaje da moraju odlučiti da li im je model Erdoganova Turska ili naprimjer Njemačka. Smatra da je autoritarizam prijetnja za Bosnu i Hercegovinu te da Bosna i Hercegovina može postojati samo kao pluralno društvo.
Koliko god se slagali sa Bougarelom njegov mali ogled o odnosima Bošnjaka sa Turskom je manjakav jer on pravi dva previda. Prvi previd je u kvalifikaciji odnosa dvije nacije jer su bosanski muslimani usudom sudbinski vezani za Tursku. Drugi previd se odnosi na elite tog narode koje se više ništa ne pitaju kad su ovi odnosi u pitanju. Svjestan tog usuda i upućenosti bosanskih musliamna na Tursku, a možda svjestan i takvih intelktulanih elita koje je ostavio iza sebe, Alija Izetbegović je sudbinu njihove države dao u „amanet“ Erdoganu. Ovaj se danas ponaša kao da ima legitimitet da odlučuje odsudbini bosanskih muslimana umjesto njegovih elita. Nije teško definirati njegov politički profil i koncept na kojem vlada. Bougarel je to pravilno opisao kao autokratiju. Ali to je nedovoljno da bismo uopće shvatili njegov odnos prema Bosni i Hercegovini. Jer morali bismo ući u njegovu glavu i vidjeti šta zaista smjera i kako misli sipuniti taj amanet. Najvjerovatnije da on BakiraIzetbegovića i reisa Husiena Kavazovića smatra nedoraslim vođama, nesposobnim da donose odluke o sudbini nacije. Zato je sebi uzeo ulogu političkog staratelja i tutora nad mazlumima kakvi su uistinu Izetbegović i Kavazović. Potom je sebi umislio da je na osnovu autorskih knjiga Alije Izetbegovića, posebno „Islamske dekleracije“, razumio njegovu političku filozofiju i viziju države. Pošto se radi o nedorečenom eseju o uređenju islamskog svijeta, moguće je dvojako tumačiti ovo djelo, kao što su ga tako tumačili ikomunisti koji su mu sudili zbog toga. Šta ako je Erdogan pogrešno shvatio „Islamsku dekleraciju“ , pa na osnovu amaneta kojim ga je Alija Izetbegović, kao savremeni „otac bošnjačke nacije“, ovlastio, odluči realizirati tu njegovu krivo shvaćenu viziju?!
„SAČEKUŠA“ ZA ALIJU
Pošto je Alija Izetbegović u svojoj vrlo teškog političkoj karijeri već imao svojih „slavnih trenutaka“, kada je donio odluke koje se graniče sa izdajom nacije, kakva je odluka o priznanju imena Republika Srpska, i to baš pod pritiskom drugog turskog predsjednika Sulejmana Demirela, kada mu je ovaj namjestio „sačekušu“ u svojoj rezidenciji u Ankari, i u kasne noćne sate ga ostavio i prepustio na milost i nemilost moćnom američkom diplomati Richardu Holbrookeu, i ova odluka o „amanetu“ se već može smatrati takvom.
Jer sudeći prema Erdoganovom ponašanju i povlačenju poteza na geopolitičkoj šahovskoj tabli, na kojoj drhte sve figure nakon što je glavni igrač povukao jedan potez i napao Ukrajinu, on je ipak stao na njegovu stranu. Iako simulira proaktivnu neutralnost, svakim danom se sve više stiče dojam da najvija za Putina i drži mu fige u njegovom ratu sa zapadom sa kojim je on već odavno bar u verbalnom ratu.
Na stranu što se Erdogan već dobrano poigrao sa ponosom bosanskih muslimana kada negatora genocida Milorada Dodika vrlo srdačno primao, uz bratskezagrljaje i tapšanja po ramenima, i pored činjenice da turski parlamen još nikada nije usvojio razoluciju o osudi genocida u Srebrenici, njegova isto tako srdačna tapšanja sa Aleksandrom Vučićem, Vikrorom Orbanom i ZoranomMilanovićem, s kojima dijeli proruske stavove kada ucjenjuje prijem u NATo savez Finsku i Švedsku, više su nego alarmantni išareti na čiju bi stranu on odvukao Bosnu i Herecegovinu u slučaju da sutra bude spuštena nova“željezna zavjesa“ koja je sasvim realan ishod geopolitičkih podjela zona uticaja nakon rata u Ukrajini.
Pored toga dvojica secesionista koji žele rastrgnuti Bosnu i Herecgivnu, i kidiše na bosanske musliman poput bijesnih pasa, a to su Dragan Čović i Milorad Dodik, uz zdušnu podršku svojih tutora Milanovića i Vučića uporno zazivaju sastanak na kojeg bi pozvali i svog jarana Erdogana.
Posljednji potez, koji je, uzgred rečeno, inicirao ovaj tekst, jeste posjeta Dodika Turskoj gdje ga je dočekao Mevlut Chausoglu. Tu priču oauto-putovimai đubrivu za jesenju sjetvu nek objese mačku o rep. U nju ni najnaivniji ne vjeruju. Već su pale ozbiljne sumnje da je Dodik na svom proputovanju u Moskvu svratio u Istanbul kao Putinov kurir. Bosanske muslimane se ne mora ticati šta to Erdoagn poručuje Putinu i obrnuto, jer ih se ne tiče vanjska politika Turske. Ali u ovom slučaju ih se jako tiče pošto se poruke sigurno odnose na rat u Ukrajini. Jer ako padne Ukrajina, na udaru će biti Bosnai Herecgovina, a, ako zapad ne bude mogao odbraniti Ukrajinu, kako će onda odbraniti Bosnu i Hercegovinu?! Tu svoje prilike vide i Dodik i Erdogan.
(TBT, Tim za analitiku)