Pljušte kritike na račun Njemačke politike tokom mandata kancelarke Angele Merkel. Lavinu kritika pokrenuo je, a ko bi drugi, ukrainski predsjednik Volodimir Zelenski kada je rekao: ‘Pozivam gospođu Merkel i gospodina Sarkozyja da posjete Buchu i da vide do čega je dovelo 14 godina ustupaka Rusiji. Mislili su da će odbijanjem Ukrajine, umiriti Rusiju, uvjeriti je da poštuje našu zemlju i normalno živi uz nas“.
„BATINANJE NJEMAČKE“
Ugled Angele Merkel u Njemačkoj je prilično narušen. Nakon invazije na Ukrajinu, bivši ministri koji su služili u njenom mandatu, redom se odriču njezine vanjske politike.
Ali žena u središtu svih tih zbivanja bila je prkosna. Merkel je dala kratku izjavu u kojoj osuđuje invaziju na Ukrajinu, no kaže da ‘ostaje pri svojoj odluci’ iz 2008. godine da blokira članstvo Ukrajine u NATO-u.
Osim toga, nije rekla više ništa, ostavljajući Njemačkoj da razmatra njezinu ostavštinu samo nekoliko mjeseci nakon što je otišla u mirovinu kao jedan od najvećih kancelara u njemačkoj povijesti.
Bivša kancelarka bila je toliko popularna da se Olaf Scholz kandidirao kao njezin nasljednik unatoč tome što dolazi iz suparničke stranke. Čak je njezinu čuvenu pozu uzeo kao svoj zaštitni znak.
Ali on je u nekoliko dana nakon ruske invazije na Ukrajinu, poništio mnoge njezine važne odluke.
Druga lavina „batinanje Njemačke“ krenula je nakon odbijanja Kijeva da primi predsjednika Njemačke Franka-Waltera Steinmeiera – nakon što je Kijev kritizirao njegovu raniju politiku prema Rusiji, a on priznao greške.
Iako je Njemačka u svojoj politici izvršila zaokret neviđenih razmjera, i izvršila ekstremnu promjenu kursa u izuzetno kratkom vremenu, lavine kritika njemačke vanjske politike još ne jenjavaju.
„RUSKI RULET“
Naravno, provladini mediji u Njemačkoj stali su odbranu svoje zemlje tražeći od evropske javnosti da imaju razumijevanja jer je Merkelova „igrala sa podijeljenim kartama“. Međutim njeni kritizeri tvrde da je igrala „ruski rulet“ u kojem je izgubila.
Ovo je samo „vrh ledenog brijega“ kojeg su kritičari zagrebali u odnosima Njemačke i Rusije. Navodno se sustežu od opsežnijih analiza jer slabljene Njemačke u ovom trenutku odgovara Putinu. Ali, kako se rat bude rasplamsavao, bijes Ukrajinaca, kao i mnogih Evropljana koji se solidariziraju s njima, okrenut će se svom silinom prema Njemačkoj. Doći će do revizije cjelokupne vanjske politike Njemačke u post-hladnoratovskom periodu. Tako da će sigurno dotaći rušenja Berlinskog zida, kao historijskog simbola pobjede nad Zapada nad komunističkim lagerom, odnosno Sovjetskim Savezom (SSSR).
Bar tri povijesna momenta će teme rasprave u analizama post-hladnoratovske vanjske politike Njemačke. Prvo je momenat samog ujedinjenja Njemačke.
Kada su se Rusi povukli iz Istočne Njemačke nakon pada Berlinskog zida, Kremlj je poslao četiri hiljade vagona oružja Srbiji. Zločinački režim Slobodana Miloševića iz Beograda je bio sretan da stvori logističku bazu iz koje srpski nacionalisti i proruske paravojne snage vodili svoje „balkanske ratove“ uslijed kojih su počinili genocid u Srebrenici.
Drugi momenat je da je Angela Merkel porijeklom iz Istočne Njemačke gdje je opet Vladimir Putin započeo svoju špijunsku karijeru. Ako je Merkelova stasala u komunističkom režimu morala je spoznati o kakvim se mračnjacima radi. Međutim, ona je kao kancelarka potpuno ignorirala komunističku ideologiju i režim u kojem se profilirao Putin.
Treći momenat je profil Helmuta Kohla, ujedinitelj Njemačke. Sama činjenica da je on uzor Viktoru Orbanu, koji je danas „crna ovca“ evropskih demokršćana, i jedini evropski lider koji ne želi prekinuti odnose sa Putinom nakon njegove invazije na Ukrajinu, podsjeća na „tajnu agendu“ ideologije bivšeg njemačkog kancelara. Navodno je Khol imao plan protjerati 40 hiljada Turaka iz Njemačke. Ali niko kao Bog ne kažnjava tako maštovito, pa će dati da njegov sin oženi Turkinju, a da on blagoslovi njihov brak.
Pošto sarajevski mediji i političari nisu Zelenskom ni „do koljena“, pa su snishodljivi kad su u pitanju zapadni moćnici, nikad niko se od njih nije drznuo kritizirati politiku Angele Merkel prema BiH. A samo je jedanput posjetila Sarajevo i to na kratko. Domaćin joj je bio Denis Zvizdić, kao premijer Vijeća ministra BiH. Iako je bila najavila svoj odlazak u Srebrenicu, nije se pojavila u Potočarima. Već je u pratnji Zvizdića posjetila galeriju sa postavkom fotografija o genocidu u Srebrenici u blizini Sarajevske katedrale.
Tek sad se mogu razumjeti jadikovke pokojnog Hansa Koschnika, bivšeg medijatora u Mostaru, i Cristiana Schwarza Schillinga, bivšeg visokog predstavnika u BiH, kako Merkelova nije imala vremena da ih sasluša. Navodno je odvojila tek petnaestak minuta za razgovor s njima. U eri kancelarke Merkel djelovao je i Valentin Inzko kao visoki predstavnik. Da ovaj strpljivi i dobrodušni čovjek nije nametnuo zakon o zabrani negiranja genocida u BiH danas bi i on bio na „stubu srama“ zajedno sa Merkelovom.
Već dolaskom Cristiana Schmidta za visokog predstavnika najavljena je promjena kursa njemačke politike prema BiH. Međutim, ono što je do sada pokazao Schmidt opće nije dovoljno da nadoknadi propušteno i ispravi pogrešnu snishodljivu njemačku politiku prema proruskim opcijama. Njemačka mora napraviti ekstreman zaokret i u politici prema Sarajevu, kao i prema Kijevu, ukoliko misli sačuvati obraz. Inače bi se mogla suočiti sa optužbama da su Bosanci i Ukrajinci bili „meso bačeno u čeljusti gladnom sibirskom medvjedu“.
(TBT, Tim za analitiku)
