Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Negdje sam prstom, kao markerom, „podvukao“ misao nekog politologa koji smatra da „nije teško razviti nove ideje koliko je teško otarasiti se starih“. Valjda me ovo žulja kad promišljam političke procese kod Bošnjaka, konkretno o idejama na kojima je nastala Stranka demokratske akcije (SDA), kojima sam kao relativno mlad čovjek bio jako privržen. Zato se doimam kao kontroverzna osoba jer sam već dugo godina oponent toj političkoj ideji, i to u istoj onoj mjeri u kojoj sam joj bio privržen.
„ZELENI TERMITI“ I „BOSANSKE PAMETNICE“
Osobno se ne trudim pravdati svoj ideološki „salto mortale“ jer je opće poznata istina da mnogi mladi ljudi tako pristupe velikim nacionalnim pokretima iz želje, ili revolucionarnog zanosa, kako bi mijenjali svijet. Onda se, kako obično biva, jedna grupa pohlepnih ljudi domogne vlasti i moći te odstrani sve one koji su iz ideala podržavali taj pokret. Tako da SDA uopće nije iznimka u tom pogledu. Ta stranka je imala svoju kulminaciju kada je ostvarivala najbolje rezultate na izborima, kao što je normalno da ima svoju dekadencu. I uopće ne treba puno mudrovati da bi se uočilo kad i zbog čega je nastupila ta dekadenca. To se počelo dešavati onog trenutka kada zanemarila političke ideale i kada su činovnici bez ideala i zanosa preuzeli rukovođenje tom strankom. To je uočio i sam Bakir Izetbegović kad se uspio domoći stranačkog trona najavivši kako će stranku vratiti na „Alijin put“, što znači njenim izvornim idejama. No to je bila sam lijepa priča koja je već zaboravljena. Da paradoks bude veći upravo se u vrijeme njegove vladavine i kormilarenjem strankom desile najgore devijacije koje su se ispoljile političkom još više u ideološkom obliku.
Najbolji primjer tih devijacija jesu mladi koji su se politički angažirali kroz SDA. Čak ih je SDA i stipendirala kao svoj kadar kao što je bio slučaj sa pedesetak (ratnih) studenata koji su se školovali u Maleziji. Kao mezimčad vlasti nakon povratka u zemlju svi su angažirani u prestižne službe poput diplomatije. Podržavali su ih Hasan Čengić, Mustafa Cerić, Bakir Izetbegovića, pa i sam Haris Silajdžić. Nakon smjene Amera Bukvića sa mjesta direktora BBI banke i njegovog odlaska u Saudijsku Arabiju, ova elitna grupa mlado-bošnjačke postratne generacije, preko noći je nestala iz javnog života. Ništa vrjedniji od njih nisu ni oni koji su stasali u Sarajevu i uključili se u stranački život SDA. Tipični izdanak te grupe je Haris Zahiragić, mladi radikal koji „puca“ od arogancije i prepotencije. Sve ostalo, kad je u pitanju politički angažman omladine kroz SDA, može se svesti na botovska posla na društvenim mrežama.
BOŠNJAK JE SAVJETOVAO KARADŽIĆA
Za razliku od njih diljem zapada mladi Bosanci, čak više Bosanke, ostvaruju briljantne karijere i uz sve to iskazuju veliki patriotizam, ljubav i odanost domovini. Oni su djeca izbjeglica i nisu imali nikakve privilegije niti podršku, u vidu stipendija, od strane SDA, pa čak ni Islamske zajednice. Tipičan primjer je Nermika Heljić, Tuzlanka, koja je izbjegla u Englesku i ostvarila briljantu karijeru. Njen javni angažman donio joj je titulu baronese. Uspjeh ove prodorne pravnice nije lahko objasniti jednom kolumnom. Tim prije što je Engleska imala vrlo kontroverznu politiku tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Najbolji primjer toga jest angažman Omera Zametice, Bošnjaka iz Jeleča kod Foče, koji je bio savjetnik Radovana Karadžića tokom rata. On se odrekao svog bošnjačkog identiteta, pa čak je konvertirao na pravoslavlje. Predio je sebi ime u John. Njegovu ideologiju je preuzeo Emir Kusturica, koji je konvertirao u pravoslavlje i uzeo srpsko ime Nemanja.
Otac Omera Zametice se javno odrekao sina tvrdeći da se uvjerio da je on suradnik engleske obavještajne službe MI6.
Prema tome, Nerminka Heljić je višestruka heroina kad je u pitanju razbijanje zabluda o bosanskim muslimanima u Londonu koje su stvarale zapadne tajne službe i (intelektualni) centri moći.
Mogu li to prepoznati političari u Sarajevu? Nema naznaka da su politički trendovi u Sarajevu takvi da prepoznaju prave heroje, ili još bolje heroine poput Nerminke Heljić, ili njene zemljakinje Alme Zadić i drugih. Da je baronesa Heljić, kojim slučajem nastavila studije u Bosni, Tuzli ili Sarajevu, i da se ovakva kakva jeste politički angažirala, sigurno to ne bi bilo kroz SDA. U tom slučaju bi bila izvrgnuta ostrašćenim napadima režimskih botova i vjerskih ekstremista da bi joj možda i život bio ugrožen kao što je slučaj sa nekoliko njenih posestrima koje su se odvažile na sličan način boriti se za svoju domovinu.
Baš zbog toga bi opozicija, da ima stvarno zdrave političke vizije, trebala ujediniti i pozvati Nerminku Heljić da bude kandidatkinja za člana Predsjedništva BiH na predstojećim izborima. Sama njena kandidatura bi imala političku poruku da opozicija ima novu viziju Bosne i Hercegovine. Bar toliko bi značila osvježenje u ovoj učmaloj političkoj baruštini i općem beznađu.
(TBT)