ANALITIKA
Teško je očekivati nove činjenice u ovim presudama, posebno
uzimajući u obzir oslobađajuću presudu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu
Jugoslaviju za Vojislava Šešelja
Piše: Enver Išerić, thebosniatimes.ba
Nakon izricanja presude od strane Međunarodnog krivičnog suda za
bivšu Jugoslaviju Radovanu Karadžiću i Vojislavu Šešelju u BiH ali i cijelom
regionu mogli smo čuti veliki broj komentara, kako od građana, tako i od
nosioca najviših državnih funkcija. Čak je održana i vanredna sjednica Vlade
Srbije, ali i Vlade RS.
Iako nisu sasvim jasni razlozi zakazivanja i održavanja tih
vanrednih sjednica vlada, može se zaključiti da su imale cilj da presudu
Radovanu Karadžiću nazovu političkom i da se obavežu da će pomoći odbranu
Karadžića u žalbenom postupku (Vlada RS), dok je Vučić rekao da neće dozvoliti
da se na osnovu te presude ruši RS.
Znači, u odlukama tih vlada praktično nema ništa novo. Kao da se i
do sada nisu pomagale odbrane optuženih za ratne zločine i kao da do sada nismo
slušali priču o zaštiti RS od strane Srbije, kao „garanta“ Dejtonskog mirovnog
sporazuma.
Ovdje su se očigledno neke stvari pomiješale i došlo je do namjerne
zamjene teza. Srbija ustvari nije nikakav „garant“ Dejtonskog sporazuma, već
jedna od stranaka tog međunarodnog ugovora (zajedno sa Bosnom i Hercegovinom i
Hrvatskom), a za to su „vjerovatno“ postojali neki razlozi, kao i za Hrvatsku. Inače zašto bi te dvije susjedne
države potpisivale mirovni sporazum sa nekom državom a da sa istom nisu u
sukobu, odnosno u ratu. Najveća obaveza tih susjednih država, koja proizilazi
iz Dejtonskog mirovnog sporazuma, je da se ne miješaju u unutrašnja pitanja
BiH. Kada su u pitanju Bošnjaci i njihove reakcije na presudu Radovanu
Karadžiću može se zaključiti da su djelimično zadovoljni (očekivali su
odgovornost za genocid i u drugim općinama i doživotnu robiju), ali su istovremeno najavili da će u istoj
presudi tražiti nove činjenice zbog kojih bi na osnovu člana 61. Statuta Međunarodnog suda pravde mogli
podnijeti zahtjev za reviziju presude kojom je Srbija oglašena krivom za
genocid izvršen u Srebrenici u julu 1995, jer je prekršila obavezu sprečavanja
genocida prеma Kоnvеnciјi о sprеčavanju i kažnjavanju zlоčina gеnоcida, kako je
navedeno u stavu 5. dispozitiva Presude Međunarodnog suda pravde.
Međutim teško je očekivati nove činjenice u ovim presudama, posebno
uzimajući u obzir oslobađajuću presudu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu
Jugoslaviju za Vojislava Šešelja. Kada je u pitanju visina kazne izrečene
Radovanu Karadžiću ona bi trebala biti, s obzirom da „postoje tri istine“ u BiH
o događajima u Bosni i Hercegovini, sekundarnog karaktera u odnosu na sam
sadržaj, odnosno obrazloženje presude, u koju je jasno preneseno, od strane
Međunarodnog suda utvrđeno, činjenično stanje. Osim toga za djela za koja je
optužen i suđen i ne postoji adekvatna kazna.
Presuda Vojislavu Šešelju je bila razlog za slavlje kod jednog
dijela Srba (u Srbiji i u RS), dok je
kod Bošnjaka i kod Hrvata izazvala talas nezadovoljstva i negativnih
kvalifikacija na račun Suda. U presudi Sud zaključuje : „Međutim, većina
članova Veća, uz suprotno mišljenje sudije Lattanzi, nije mogla da zaključi van
svake razumne sumnje da je Vojislav Šešelj, time što je pozivao Srbe da
«očiste» Bosnu od «pagana» ili od «balija», pozivao na «etničko čišćenje»
nesrba iz Bosne. Većina zapravo smatra da dokazi koje je predočilo tužilaštvo
nisu dovoljni da se isključi mogućnost, s obzirom na kontekst, da je Vojislav
Šešelj tim pozivom pre učestvovao u ratnom naporu tako što je ohrabrivao srpske
snage.“
Ako je to tako onda je potpuno nejasno šta bi to trebalo uraditi da
bi se van razumne sumnje moglo zaključiti da se radi o podstrekavanju na
izvršenje krivičnih djela navedenih u članu 2. do 5. Statuta MKSJ, kojim je
propisano da Sud krivično goni osobe za krivična djela: teške povrede Ženevskih
konvencija iz 1949.(član2.), kršenja zakona i običaja ratovanja (član3),
genocid (član 4.) i zločini protiv čovječnosti
(član 5.).
Član 7. Statuta MKSJ utvrđuje
individualnu krivičnu odgovornost za lice koje je planiralo, podstrekavalo,
naredilo, učinilo ili na drugi način pomoglo i podržalo planiranje, pripremu
ili izvršenje krivičnog djela navedenog u članovima 2. do 5. Statuta.
Mogao se steći utisak, iz nastupa Šešelja prije i poslije izricanja
presude da ni on sam nije očekivao da će sudsko vijeće donijeti oslobađajuću
presudu.
Međutim, ako priznajemo Sud, onda moramo prihvatiti i njegove odluke
kao objektivne i istinite, naravno imajući na umu da je moguće da žalbeno
vijeće, ako tužilaštvo uloži žalbu, odluči i drugačije. Ali, ako žalbeno vijeće
dođe do istog zaključka i ne utvrdi krivičnu odgovornost za podstrekavanje
krivičnih djela te potvrdi prvostepenu presudu onda je vjerovatno Vojislavu
Šešelju namijenjena odgovarajuća uloga na ovim prostorima, a moguće je da o
tome ni on sam nije obaviješten.
Ipak o presudama nije dobro polemisati. Presude treba poštovati,
provoditi i kroz nastavne planove izučavati u školama i na fakultetima te tako
istinu o događajima na prostoru bivše SFRJ prenositi budućim generacijama.
Istovremeno moramo raditi na punoj implementaciji Odluke Ustavnog suda BiH o
konstitutivnosti naroda iz 2000.godine i jačati vlastiti patriotizam, između
ostalog i putem našeg odnosa prema simbolima ove države – grbu i zastavi. Za
početak bi mogli npr. propisati obavezu isticanja tih simbola na zgradama i u
radnim prostorijama svih organa vlasti i uprave od općinskog do državnog nivoa.
Što se tiče činjenica koje bi mogle poslužiti kao osnov za reviziju
presude Međunarodnog suda pravde u predmetu BiH protiv Srbije i Crne Gore iste
je trebalo tražiti u presudi suda u Londonu koja je donesena u procesu koji se
vodio po zahtjevu Srbije za izručenje dr.Ejupa Ganića. Na žalost sada se te
činjenice, ako su i postojale u Presudi Ganiću, odnosno koje su korištene u tom
sudskom postupku, ne mogu koristiti za podnošenje zahtjeva za reviziju.
Ključni problem za predmet Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne
Gore je to što je Međunarodni sud prihvatio, odnosno preuzeo dokumentaciju od
MKSJ sa zaštićenim dijelovima stenograma i zapisnika sa sjednica najviših
vojnih i civilnih organa tadašnje SRJ. Tu činjenicu BiH ne može promijeniti,
jer na presudu Međunarodnog suda nije dozvoljena žalba. Mogla je BiH tragati za
originalnim dokumentima i to bi bile nove činjenice koje bi davale nadu za
drugačiji ishod postupka.
Osim toga, zbog neprovođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma, BiH bi
se trebala posvetiti pitanjima razloga ništavosti Dejtonskog mirovnog
sporazuma, a koji su navedeni u Povelji UN i Bečkoj konvenciji o pravu međunarodnih
ugovora
Istina je da Dejtonski mirovni sporazum ne možemo svrstati u
međunarodne ugovore koji ispunjavaju sve uslove koji su predviđeni Poveljom UN
i Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora da bi se na njega mogao
promijeniti postupak sudskog rješavanja. Dakle, Dejtonski mirovni sporazum je
bez sumnje međunarodni ugovor koji ima određene nedostatke i razloge ništavosti
i to:
1.Kao predmet reguliranja sadrži pitanja koja spadaju u isključivu
nadležnost suverenih država (Ustav BiH) što je
suprotnosti sa članom 2. Povelje UN kojim je propisano da „Organizacija
počiva na načelu suverene jednakosti svih svojih članova.“
2.Nije registrovan u Sekretarijatu UN, što je u suprotnosti sa
članom 102. Povelje UN i članom 80. Bečke konvencije o pravu međunarodnih
ugovora i nijedna strana takvog ugovora ili međunarodnog sporazuma koji nije
registrovan neće se moći pozivati na taj ugovor ili sporazum ni pred jednim
organom Ujedinjenih nacija.
3.Zaključen je kao posljedica prijetnje silom, što je protivno
načelima međunarodnog prava i kao takav je ništav.
4.Ustav BiH, kao aneks sporazuma sadrži odredbe koje su suprotne
imperativnoj normi općeg međunarodnog prava o zabrani diskriminacije ljudi i
kao takav je ništav.
Ipak možemo postaviti pitanje: Ako Dejtonski sporazum, kao
međunarodni ugovor, nije registrovan te se zbog toga nijedna strana neće moći
pozivati na taj ugovor ili sporazum ni pred jednim organom Ujedinjenih nacija,
da li se pred Međunarodnim sudom u Hagu može pokrenuti postupak zbog kršenja
člana 2. Povelje UN kojim je propisano da „Organizacija počiva na načelu
suverene jednakosti svih svojih članova“? Kao što je ranije istaknuto citirani
član Povelje prekršen je zbog toga što je zaključivanjem ovoga sporazuma došlo
do miješanja susjednih država u poslove koji po svojoj biti spadaju u
unutrašnju nadležnost države Bosne i Hercegovine (donošenje Ustava BiH).
Mišljenja sam da je odgovor na postavljeno pitanje potvrdan, jer su
države obavezne poštovati Povelju UN i u slučaju sukoba njihovih obaveza koje
proističu iz Povelje i njihovih obaveza na osnovu bilo kojeg drugog
međunarodnog sporazuma, prevagu imaju njihove obaveze iz Povelje. U prilog ovoj
tvrdnji ide i odredba člana 36. Statuta Međunarodnog suda kojim je propisano da
se nadležnost Suda proteže na sve predmete koje mu podnesu stranke, kao i na
sve slučajeve koji su posebno predviđeni u Povelji Ujedinjenih naroda ili u
ugovorima i konvencijama koji su na snazi.
Kao što se može vidjeti puno
je pravnih pitanja kojima treba da se bavi struka i međunarodno pravosuđe, a
odluke međunarodnih sudova trebamo i moramo poštovati. Isto tako moramo znati
da poslije presude Međunarodnog suda pravde, kojom je utvrđeno da je u
Srebrenici izvršen genocid nad Bošnjacima, nije potrebna nikakva rezolucija ili
deklaracija bilo kojeg organa međunarodne zajednice ili neke države da bi se to
prihvatilo kao istina. Potrebno je raditi, ako je moguće i koliko je moguće, na
saniranju posljedica te istine, odnosno genocida, uz intenzivan rad na
eliminiranju uslova za njegovo ponavljanje. A među strateške mjere za saniranje
posljedica genocida spada donošenje zakonodavstva o zaštiti majki sa djecom i
stvaranja najpovoljnijih uslova za njihovo penzionisanje, kao i zakonodavstva
koje bi osiguralo puno veći stepen kvaliteta obrazovanja (od osnovnog do
visokog), koje bi bilo garancija da će buduće generacije izgrađivati i čuvati
našu domovinu Bosnu i Hercegovine.
(The
Bosnia Times)