Mnogi od nas, a možda i svi, proveli su godinu za nama u uzaludnim pokušajima da pronađemo najbolji način da ožalimo ljude koje smo izgubili, da se suočimo sa stresovima, da oživimo zadovoljstva koja nam je ukrala pandemija Covida-19. Posjećivali smo sahrane i vjenčanja na Zoomu, naizmjenično se cerekajući i cmizdreći pred ekranima, pokušavajući da damo smisao svijetu okrenutom naopačke.
No pitam se koliko se ljudi okrenulo poeziji kao izvoru utjehe, povezanosti, inspiracije i prihvatanja.
Neko ko je dugo stavljao poeziju na pijedestal, kako osobni, tako i profesionalni, jeste dr Norman Rosenthal, psihijatar iz Rocvillea u Marlandu, inače pionir u korištenju terapije svjetlosti za sezonske poremećaje raspoloženja. Dr Rosenthal kaže da je koristio pesmu kao pomoć terapiji, i da je kod pacijenata beliježio zaista dobre rezultate.
“Zavolio sam poeziju čim sam naučio da čitam, i ona mi je bila osobni izvor utjehe u različitim periodima mog života”, kazao mi je on. “Kao terapeut, prikupljao sam pjesme za koje sam mislio da imaju snagu da liječe, da inspiriraju, ili da makar donesu radost.”
Dr Rosenthal je sve te pjesme sastavio u knjigu “PoetryRx: How 50 Inspiring Poems Can Heal and Bring Joy to Your Life” (“Pedeset pjesma koje mogu liječiti i unijti radost u vaše živote”), skupa sa raspravama o vremenu i uvjetima u kojima su one napisane i sa njihovim tumačenjem.
Premda svi slave vakcine, kao potencijalno jedino spasenje od prijetnje razornog virusa, dr Rosenthal smatra da poezija može buti vakcina za dušu. U svijetu koji je toliko ophrvan gubicima, toliko lišen zadovoljstava, on vjeruje da poezija može popuniti te praznine, da nam ponudi kratko utočište od nedaća i nadu u bolje sutra.
Za Margaret Shraer, prabaku iz Minnesote, poezija je kao dobar prijatelj: pouzdani izvor inspiracije i utjehe koji joj je pomogao da ostane pribrana tokom dugih i samotnih covid-meseci u jednom staračkom domu.
“Poezija me generalno diže”, kaže ona. “Postoji mali grumen istine u svakoj pjesmi, i kada prelistavam zbirke, uvijek nađem neku koja mi prija, neku koja će me natjerati da nastavim. Čitam ih naglas. Svaki put kada se vratite nekoj pjesmi, slušate je drugim ušima. Ljudima koji misle da ne vole poeziju ili da je ne razumiju, uvijek kažem: ‘A šta je sa pjesmama koje se pjevaju? Ona tvoja omiljena pjesma? I to je poezija.’ Neki od najdivnijih stihova su zapravo u muzičkim numerama.”
Inspirativna i inspirirajuća pjesma Amande Gorman o kojoj su svi pričali nakon inauguracije predsjednika Josefa Bidena u januaru pokazala je milionima ljudi kakvu emotivnu i društvenu snagu može imati poezija.
Diana Rabbe, psihološkinja i poetesa iz Santa Barbare u Californiji, napisala je na svom blogu da nam “poezija može pomoći da shvatimo da smo dio velike slagalice, da ne živimo u svom izolovanom svijetu. Pisanje i čitanje poezije može bitizamajac za rast, za liječenje, za promjene. Pjesnici nam pomažu da vidimo dio svijeta na način na koji nismo navikli.”
I dr Rafael Campos, pjesnik i ljekar sa Harvardove medicinske škole, vjeruje da poezija može pomoći ljekarima da budu pažljiviji, da lakše razviju empatiju sa svojim pacijentima i da budu svjesni ljudskosti, bez čega nema pravog liječenja. O tome je pričao u svom Ted govoru u junu 2019: “Kada čujemo ritam jezika, kada recitiramo poeziju, naša tijela prevode te podatke u nijansirano znanje – osjećanja dobijaju značenje.”
Prema dr Robertu Cerolu, psihijatru koji radi na Medicinskom centru Univerziteta Californije u Los Angelesu, poezija može pomoći ljudima da progovore o stvarima koje se smatraju tabuima, kao što su smrt i umiranje.
“Kada ljude udari neki gubitak, treba im dozvoliti da iznesu svoja osećanja, da izraze svoj bol”, rekao je dr Rosenthal u jednom intervjuu. “Treba im ponuditi podršku i saosjećanje, umjesto rečenice da treba da nastave. Ljudi sami najbolje osjete kada je vrijeme da krenu dalje.”
Dr Rosdenthal objašnjava da vrijeme ipak liječi mnoge rane.
Kada je riječ o pandemiji, on kaže: “Ova kriza utiče manje-više na svakoga, a poezija nam pomaže da obradimo teška osjećanja kao što su gubitak, tuga, bijes, beznadežnost. Iako nema svako dar da piše poeziju, svi možemo imati koristi od misli koje su pjesnici tako divno stavili na papir.”
Pjesme mogu biti književna utjeha u pandemiji. One nam stavljaju do znanja da nismo sami, da su i drugi, prije nas, preživjeli te strašne gubitke i očaj.
(TBT, NYT)