KOLUMNA
Svijet bez snažne i ujedinjene Evrope bi bio siromašniji i
manje sigurno mjesto
Piše: Carl Bildt, thebosniatimes.ba
Francuski predsjednik Charles De Gaulle je 1963.godine
iznenadio Ujedinjeno Kraljevstvo odbacujući njegov prijem za ulazak u Evropsku
ekonomsku zajednicu, preteču Evropske unije. De Gaulle-ovo mišljenje je da Velika
Britanija nije bila dovoljno evropska.
“Moguće je da se jednog dana Engleska uspije
transformirati u dovoljnoj mjeri kako bi postala dio Evropske zajednice. U tom
slučaju Francuska joj neće biti nikakva prepreka”, objasnio je De Gaulle.
De Gaulle će uspjeti održati veto do kraja života, a to je
bilo sve do 1973. godine kada ga je naslijedio Georges Pompidou. Za više od 40
godina Britanija je igrala veliku ulogu u oblikovanju toka evropskih integracija, dok se
transformirala iz “bolesnog člana Evrope” u jednu od svjetskih
najkonkurentnijih ekonomija.
Malo ko priznaje da je to bila zasluga britanske premijerke
Margaret Thatcher koja je uprkos njenom”euroskepticizmu”, imala snažan
utjecaj koji je ponovno pokrenuo proces integracija u Evropi nakon desetljeća
stagnacije. Saveznik Margaret Thatcher, Arthur Cockfield, povjerenik EU,
nastojao je da se u konačnici dovede do stvaranja jedinstvenog tržišta EU-a u
1992. godini.
Thatcher je čak uspjela anulirati De Gaullove stavove da
svaka članica EU mora održati nacionalni veto na sve odluke, utirući put
većinskom glasovanju.
Za bivšeg premijera Velike Britanije Tony Blaira, očuvanje
mira je svakako bilo važno, ali mu je prioritet bio da Evropa bude globalni
igrač .
Dana 23. juna, u odluci važnoj za cijelu Evropu, UK birači
će odlučiti na referendumu o izlasku Velike Britanije iz EU. Ako se odluče za
izlazak, oni ne samo da riskiraju raspad vlastitog privrednog razvoja, nego i urušavanja
temelja ujedinjene Evrope.
Britanski izlaz, ili ”Brexit” (British Exit) bi izazvao
ozbiljne poremećaje na cijelom kontinentu. U 1970-im i 1980-im godinama magnetska
obećanja integracije pomoglo je da stabilizira demokratija u Grčkoj, Španiji i
Portugalu. U 1990-im, kada je 10 zemalja i 100 miliona stanovnika izišlo iz
sovjetske imperije i pridružilo se Zapadu, obećanje ulaska u EU je olakšano, ohrabreno
i vođeno tranzicijama.
Demone historije tek treba definitivno protjerati iz Evrope.
U najmanju ruku, Brexit bi uveo EU u godine neizvjesnosti. Pregovaranje kompliciranih
razvoda i novi odnos sa Britanijom bi potrošio puno političkog kisika EU. To bi
odvratilo Evropu od drugih ozbiljnih izazova, kao što su ruske agresije, i
nestabilnost na Bliskom Istoku.
Zagovornici Britanskog izlaza ili Brexita nevoljko i nejasno
iznose planove za budućnost svoje zemlje. Njihova vizija čini se gotovo je u
potpunosti definirana onim čemu se sami protive. Ključno pitanje je da li je post-evropska
Britanija mogla ostati dio onoga što je stvorila M.Thatcher; jedinstveno
tržište koje je prošireno na digitalnom domenu i pojačano s sporazumom o
slobodnoj trgovini širom svijeta. Napuštanje jedinstvenog tržišta bi izazvalo
teške nesigurnosti za britansku ekonomiju, posebno njen finansijski sektor. Čak
su i Sjedinjene Američke Države bile voljne pregovarati o slobodnom-trgovinskom
sporazumu sa Velikom Britanijom.
Velika Britanija će morati pristati na neku vrstu satelitskog
statusa kakav imaju Norveška, Island i Lihtenštajn koje primaju i provode odluke
a da ne učestvuje u njihovom blikovanju.
De Gaulle sigurno nije pogriješio kada je istakao da je politička
kultura u Britaniji bila drugačija od francuske kulture. Ali, isto važi i za Švedsku, Poljsku, ili Austriju. Evropski
projekat nije o negiranju raznolikosti,
niti u nametanju istog kalupa svima. Zaista, po mnogo osnova raznolikost Evrope
se na mnogo načina iskazuje kao njena najveća snaga. Na sve će se to snažno
odraziti odluka britanskih birača. A svijet bez snažne i ujedinjene Evrope bi
bio siromašniji i manje sigurno mjesto.
/Autor je bivši švedski ministar vanjskih poslova/
(The Bosnia times, Project Syndicate, Prevela: Emina A.)