Piše: Joseph Nye, thebosniatimes.ba
Sada kada je predsjednik, njegova posvećenost u tom domenu je na testu. Vanjska politika uključuje kompromis između mnogih pitanja, uključujući sigurnost, ekonomske interese i druge vrijednosti. Ali, kada je riječ o ljudskim pravima, kompromisi često dovode do optužbi za licemjerje ili cinizam.
Razmotrimo ubistvo saudijskog novinara disidenta Jamala Khashoggija u konzulatu Saudijske Arabije u Istanbulu. Bivši predsjednik Donald Trump je bio kritiziran zato što je ignorirao očigledne dokaze o brutalnom zločinu da bi održao dobre odnose sa saudijskim princom Mohamedom bin Salmanom, poznatijim kao MBS.
Trump je smatrao da su pristup nafti, prodaja vojne opreme i regionalna stabilnost najvažniji, ali je zanemarivao da je podupiranje vrijednosti i principa koji su atraktivni za druge također važan nacionalan interes.
Odbrana ljudskih prava govori svijetu ko su Amerikanci i osnažuje američku mehku moć ili sposobnost Amerike da dobije ono što želi atraktivnošću, a ne prisilom ili plaćanjem.
Kombiniranje ovih različitih vrsta interesa u vanjskoj politici zahtjeva kompromis, što dovodi do kritike toga kako se kompromisi postižu.
U predsjedničkoj kampanji 2020. Biden je kritizirao Trumpa zato što se pravio da ne vidi ulogu MBS-a u Khashoggijevom ubistvu.
Nakon što je postao predsjednik, ovlastio je direktora nacionalne obavještajne službe da objavi deklasificiran izvještaj kojim se krivica pripisuje MBS-u, zabranio ulazak 76 Saudijaca u SAD i ograničio upotrebu američkog oružja u ratu Saudijske Arabije u Jemenu.
Liberalni kritičari su tvrdili da je Biden trebalo da ide dalje i saopći da SAD neće sarađivati sa MBS-om, te da tako izvrši pritisak na kralja Salmana da imenuje drugog princa prestolonasljednika.
Mnogi stručnjaci za saudijsko kraljevstvo tvrde da je ovakva režimska promjena izvan moći Amerike. Za razliku od Trumpa Biden se pozvao na američke vrijednosti, ali je pokrenuo pitanje da li je uspostavio ispravnu ravnotežu.
Slična pitanja se postavljaju u vezi s Bidenovom politikom prema Kini. Biden je kritizirao kineskog predsjednika Xija Jinpinga da nema „nijednu demokratsku kost u tijelu“, a kada su se državni sekretar Anthony Blinken i savjetnik za nacionalnu sigurnost Jack Sullivan sastali sa svojim kineskim kolegama u Enkoridžu, kritizirali su Kinu za kršenje ljudskih prava u Xinjiangu i represiju u Hong Kongu. Kada je riječ o Rusiji, Biden se složio sa izjavom da je predsjednik Vladimir Putin „ubica“.
Ipak, kada je došlo vrijeme da se pozovu lideri na samit SAD o klimatskim promjenama, na listi zvanica su se našli i Xi i Putin (doduše, pozivnica za Saudijsku Arabiju je upućena kralju Salmanu, a ne njegovom sinu). Da li je to licemjerje ili ovo odražava realnu procjenu da su klimatske promjene velika prijetnja kojom se ne može upravljati bez saradnje vlada ovih zemalja?
Kina je, na primjer, najveći emiter štetnih gasova, a Saudijska Arabija se prostire na najvećem bazenu ugljovodonika. Bez njihovog učešća za naš problem s klimatskim promjenama ne može biti rješenja.
Morat ćemo naučiti da je važno da moć projektiramo kako s drugima tako i nad drugima ako želimo da se izborimo sa ekološkom međusobnom zavisnošću. To podrazumijeva saradnju s Kinom na pitanjima klimatskim promjena i pandemija iako je kritiziramo zbog kršenja ljudskih prava.
Kako onda možemo odlučiti da li naši lideri prave „najbolje moralne izbore“ u datim okolnostima? Kako tvrdim u svojoj knjizi „Da li je moral bitan? Predsjednici i vanjska politika od FDR do Trumpa“, možemo početi tako što ćemo se postarati da ih procjenjujemo u kontekstu „trodimenzionalne etike“ koja uzima u obzir namjere, sredstva i posljedice i tako što ćemo se voditi trima vanjskopolitičkim školama mišljenja – realizmom, liberalizmom i kosmpolitanizmom, i to ovim redom.
Ljudska prava ne treba da se definiraju kao vrijednosti koje su konkurentne američkim nacionalnim interesima jer vrijednosti jesu dio nacionalnog interesa Amerike. Trebamo početi s realizmom, ali ne smijemo tu stati.
U granicama mogućeg trebamo učvrstiti svoje vrijednosti tako da se maksimalno poveća vjerovatnoća da se njima nešto promjeni. Istovremeno, ako ne počnemo s realizmom, uskoro ćemo ponovo otkriti da je put u pakao popločan dobrim namjerama.
Ciljevi kojima su tokom godina težili američki predsjednici ne odražavaju težnju ka pravdi na međunarodnom nivou slično onome čemu teže kod kuće. U Atlantskoj povelji (jednom od osnivačkih dokumenata liberalnog međunarodnog poretka) američki predsjednik Franklin D. Roosevelt i britanski premijer Winston Churchill su saopćili da su posvećeni slobodi od siromaštva i straha.
Ali Roosevelt nije nastojao da svoj Dogovor o novom poslovanju s nacionalnog prebaci na međunarodni nivo. Čak je renomirani liberalni filozof John Rawls smatrao da uvjeti za njegovu teoriju pravde važe samo za domaće društvo.
Rawls je tvrdio da liberalna društva imaju obaveze van svojih granica, uključujući međusobno pružanje pomoći i poštovanje kojima se osiguravaju osnovna ljudska prava dok se ljudima u raznolikom svijetu omogućava da što je više moguće sami određuju svoje stvari kod kuće.
Zato treba postaviti pitanje da li ciljevi jednog lidera uključuju viziju koja odražava vrijednosti koje su naširoko atraktivne kod kuće i u inostranstvu, ali pažljivo balansira ove vrijednosti i procjenjuje rizike, tako da postoji razuman izgled za njihov uspjeh.
To znači da lidera procjenjujemo ne samo na osnovu njegovog ili njenog karaktera i namjera, već i na osnovu kontekstualne inteligencije kada je riječ o promociji vrijednosti. Biden za sada prolazi na tom testu.
(TBT, Project Syndicate)