ISLAMISTIKA (III)
Kroz vjersko iskustvo mi možemo – ispravno ili neispravno – doći do standarda moralne procjene neovisno od efemernih promjena u našem okruženju
Piše: Muhamed Asad, thebosniatimes.ba
Šta god bili pojedinačni ciljevi ove ili one vjere, bila njezina učenja profinjena ili primitivna, bila to monoteistička, politeistička ili panteistička vjera, jedno je sigurno: suština svakog vjerskog iskustva – u svim periodima povijesti i u svim civilizacijama – je, prvenstveno, čovjekovo najintimnije uvjerenje da je svako biće i svaka pojava u ovom svijetu nastala kao posljedica svjesne, stvaralačke i sveobuhvatne Moći – ili, još jednostavnije: Božanske Volje, a zatim: osjećaj da je čovjek, ili barem ono što on najmanje mora biti, duhovno povezan sa ovom Voljom. Sam ovaj osjećaj i ovo uvjerenje utemeljili su čovjekovu mogućnost da sudi šta je dobro, a šta loše. Zbog toga, ukoliko mi ne pretpostavimo da je ova apsolutna, planirajuća Volja korijen sveukupnog stvaranja, onda, u toj našoj pretpostavci, ne bi moglo biti shvatljivo kako bilo koji naš cilj ili čin može biti istinski ispravan ili loš, moralan ili nemoralan. S odsustvom vjerovanja u takvu planirajuću Volju svi naši koncepti o moralnosti nužno postaju neodređeni, dvosmisleni, i sve će se više ticati svrsishodnosti, tj. odnosit će se na pitanje da li je ili nije ovaj ili onaj cilj ili čin koristan (u praktičnom smislu te riječi) za dotičnu osobu ili za zajednicu kojoj ta osoba pripada. Posljedično, «ispravno» ili «loše» postaju čisti relativni pojmovi koji se mogu arbitrarno tumačiti u skladu sa potrebama pojedinca ili društva, potrebama koje su, kao i ti pojmovi, uvjetovane stalnim promjenama u čovjekovom društvenopolitičkom okruženju.
Ove refleksije o ulozi vjerske misli i osjećaja u području morala poprimaju najvišu važnost ukoliko shvatimo da je, u naše vrijeme, došlo do trenda da se definitivno i dokraja bude suprotstavljeno vjeri kao takvoj. Na svakom koraku i svakodnevno nama određena klasa intelektualaca govori kako religija nije ništa drugo do spomenik ljudske barbarske prošlosti, koja je sada, navodno, nadomještena «dobom nauke» (Age of Science). Nauka, kažu oni, preuzima mjesto istrošenih i staromodnih religijskih sistema; što se slavnije i neodoljivije bude razvijala, nauka će, na koncu, podučiti čovjeka da živi u skladu sa «čistim razumom» i on će, vremenom, biti u stanju da izvede nove standarde moralnosti bez ikakvih metafizičkih sankcija.
Ovaj naivni optimizam u pogledu nauke, ustvari, nije posve «moderan»; on je, zapravo, nastao jako davno – kao nekritička kopija okcidentalnog naivnog optimizma u 18. i 19. stoljeću. U tom periodu (posebno u drugoj polovini 19. stoljeća) većina zapadnjačkih naučnika vjerovala je da je rješenje misterije Univerzuma «konačno bačeno u zapećak» i da u budućnosti ništa neće moći zaustaviti čovjeka da aranžira svoj život potpuno neovisno od Boga i potpuno racionalno.
Međutim, mislioci našeg doba su mnogo rezerviraniji – da ne kažemo skeptičniji – u pogledu toga pitanja. Pod ogromnim utjecajem fizičara 20. stoljeća, savremeni mislioci su došli do zaključka da deterministička nauka nije u stanju da ispuni nadanja koja je bila postavila preda se nekih sto ili pedeset godina ranije; ti mislioci su shvatili da misterija Univerzuma sada postaje još veća i složenija nego što dosadašnja istraživanja pokazuju. Svakodnevno je postajalo očitije da se nikada neće moći čisto naučnim sredstvima dati odgovor na pitanja kao što su kako je nastao Univerzum, odakle je potekao život i šta je to što uspostavlja fenomen života kao takvog te, zatim, šta je istinska priroda i svrha ljudskog postojanja. A sve dok nismo u poziciji da odgovorimo na ta pitanja, mi nećemo moći čak ni pokušati da definiramo moralne vrijednosti kakve su «dobro» i «zlo» – jednostavno zato što takvi pojmovi nemaju nikakva smisla ukoliko se ne odnose na spoznaju (stvarnu ili imaginarnu) o prirodi i svrsi ljudskog postojanja.
To je ono što naši najdalekovidniji naučnici danas počinju shvatati. Suočeni sa nemogućnošću da daju odgovore na metafizička pitanja sredstvima fizičkih istraživanja, oni su, u posljednja dva stoljeća, iznijeli naivnu nadu da će nauka uvijek moći priskrbiti smjernice u polju etike i morala. Niko od ovih slobodoumnih naučnika nema povjerenja u nauku kao takvu. Upravo obrnuto, oni vjeruju da će ona čovječanstvo voditi u sve čudesnija saznanja i postignuća, a u isto vrijeme shvataju da naučni napori nemaju nikakve direktne veze sa ljudskim moralnim i duhovnim životom. Nema sumnje, nauka može – i ona to čini – da nas vodi u bolje razumijevanje svijeta koji nas okružuje i našeg unutarnjeg svijeta, ali, budući da se ona bavi isključivo činjenicama pojavnoga svijeta i analizom zakonitosti koje vladaju ovim činjenicama i njihovim međuodnosima, nauka niti je pozvana niti ima moć da donosi sud o tome šta je svrha ljudskog života i, isto tako, da nas opskrbi valjanim smjernicama o društvenom ponašanju koje mi moramo usvojiti. Samo indirektno, spekulativnim rezoniranjem na temelju određenih već postojećih činjenica, nauka može pokušati da nam da neke odgovore o tome, ali zato što je ona uvijek u stanju promjene – uvijek podvrgnuta otkrivanju novih činjenica pojavnoga svijeta i, posljedično, neprekidne reinpretacije i ponovnog provjeravanja ranije ustanovljenih činjenica – njezin savjet je kolebljiv, spazmodičan i, s vremena na vrijeme, sasvim kontradiktoran sa ranije ponuđenim savjetom; najkraće rečeno, nauka nikada nije u poziciji da sa sigurnošću kaže šta bi čovjek trebalo da čini ili da napusti činiti kako bi postigao dobro i sreću. Zbog toga, nauka ne može (niti je to ikada, ustvari, pokušala) da njeguje moralnu svijest čovjeka. Ukratko, problemi etike i morala ne nahode se u djelokrugu nauke. Oni su, u potpunosti, na drugoj strani: u djelokrugu vjere.
Kroz vjersko iskustvo mi možemo – ispravno ili neispravno – doći do standarda moralne procjene neovisno od efemernih promjena u našem okruženju. Rekoh «ispravno ili neispravno» zato što, na osnovu objektivnih pravila razmišljanja, uvijek postoji mogućnost da religija (bilo koja) bude pogrešna u svojim metafizičkim premisama i, posljedično, u moralnoj procjeni koja se izvodi iz tih premisa; tako da naše prihvatanje ili odbijanje neke religije mora, u konačnici, biti vođeno našim razumom koji će nam reći u kojoj mjeri ova ili ona religija korespondira sa osnovnim ljudskim fizičkim i duhovnim potrebama. Ova neophodnost primjene naših kritičkih moći u pogledu vjerskih učenja neće oduzeti ništa od onog fundamentalnog stava: da samo vjera našem životu može dati smisao i tako samo ona u nama može izazvati težnju da usaglasimo svoje mišljenje i ponašanje te da modeliramo naše moralne vrijednosti potpuno neovisno od momentalne konstelacije našeg individualnog postojanja. Drugim riječima, samo vjera može osigurati široku platformu za jednodušnost među većim brojem ljudi u pogledu toga šta je dobro (i, prema tome, poželjno), a šta zlo (pa, dakle, treba da se izbjegava). Zar bi moglo biti imalo sumnje da je takva jednodušnost apsolutni, prijeko potrebni zahtjev za svakom vrstom reda u međuljudskim odnosima?
Posmatran iz ove perspektive, vjerski poticaj u čovjeku nije puka prolazna faza u historiji njegova duhovnog razvoja, nego je to osnovni izvor čitavog njegovog etičkog mišljenja i svih njegovih moralnih koncepata; on nije posljedica primitivne lahkovjernosti koju bi, navodno, «doba prosvijetljenosti» moglo da prevaziđe, nego je on sušti odgovor na istinsku, osnovnu ljudsku potrebu u svim vremenima i u svim okolnostima. Drugim riječima, taj poticaj je sam instinkt.
Sasvim je razumljivo pretpostaviti da država formirana na osnovama vjere nudi beskrajno bolji prospekt nacionalne sreće nego država koja je utemeljena na konceptu «sekularnog» političkog organizma; naravno, vjerska doktrina na kojoj takva država počiva – i iz koje se izvodi njezin autoritet – ima sve sadržaje, prvo, za čovjekove biološke i društvene potrebe, i drugo, za zakonitost historijske i intelektualne evolucije kojoj je podvrgnuto društvo kao cjelina. Prvi od ova dva uvjeta može biti ispunjen samo ukoliko se ova vjerska doktrina dovodi u vezu sa pozitivnom vrijednošću ne samo čovjekove duhovne, nego, isto tako, i biološke prirode, a islam je, nesumnjivo, takav. Drugi uvjet može biti ispunjen ukoliko političko zakonodavstvo koje usmjerava društveno ponašanje nije samo konkretno i bjelodano, nego je i slobodno od svake rigidnosti – kakvo je, prema našem viđenju, političko zakonodavstvo koje je položeno u Kur'anu i sunnetu.
Na sljedećim stranicama pokušat ću da potkrijepim ovo svoju tvrdnju. Ali prije nego se upustim u takav zadatak, našao sam za shodno, u pogledu nedostatka saglasnosti među muslimanskim učenjacima o dometima i detaljima šeri'atske legislative, da dam nekoliko općih opservacija u vezi sa konceptom islamskog zakonodavstva kao takvog.
/“Principi islamske države i vlasti”, Naslov originala: THE PRINCIPLES OF STATE AND GOVERNMENT IN ISLAM, Autor: Muhammed Asad, Prijevod, Dr. Džemaludin Latić /
(The Bosnia Times)