Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Da nisam napisao kolumnu kao „ODGOVOR BRITANSKOM AMBASADORU FERGUSONU“, sa naslovom „Zar da Busuladžića uspoređujete sa Pavelićem i Mihajlovićem?!“ , koja je objavljena na The Bosnia Timesu tačno prije tri godine (04.01.2017.), ne bih smio reći to što sam stavio u naslov ove kolumne. Jer osuda Rijaseta Islamske zajednice Bosne i Hercegovine inicijative Damira Arnauta u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, te osuda predsjednika Sabora IZ-e u BiH Safeta Softića koji je u svojstvu poslanika Parlamentarne skupštine glasao za njeno usvajanje, a radi se o prijedlogu za zabranu davanja imena javnim ustanovama pripadnicima fašističkih vojski i falangi, kao i njihovim kolaboracionistima, izazvala je u masama vrlo emotivnu reakciju. Pa, u čemu je problem ako je poenta osude Rijaseta Islamske zajednice upravo ono što sam napisao u naslovu spomenute kolumne?! Problem je višeslojan i zato pišem ovu kolumnu kao pojašnjenje. Prvo, ja sam polemizirao sa tadašnjim engleskim ambasadorom u Sarajevu Edwardom Fergusonom, što mislim da je to tad trebala učiniti i ulema, odnosno sam reisul-ulema Husein Kavazović, a nije! Da je to tad učinio sigurno se ne bi desila inicijativa poslanika Arnauta, bar u ovakvoj formi, jer bi on otvorio „desetere oči“ pri formuliranju inicijative kao i obrazloženju iste. Zašto nije Reis replicirao engleskom ambasadoru koji je svoju kolumnu objavio u „Oslobođenju“? Zato što se naše glavešine ne smiju zamjerati strancima, čime, po mom sudu, iz karijerističkih pobuda, kao kompleksa niže vrijednosti čine najteži grijeh – širk, to jeste pripisivanje ljudima božanske (sve)moći, i zbog čega smo sami sebi donijeli sijaset vrlo štetnih odluka, a da nas niko na to nije prisiljavao. Te štetne odluke su donesene baš u parlamentima i zbog njih ispaštaju Bošnjaci, ponajviše u tzv. Republici Srpskoj.
I pored toga, za razliku od Bakira Izetbegovića, smatram da Softić, kao ni ostali (SDA) poslanici, njegov stranačke kolege, nisu pogriješili kada su glasali za Arnautovu inicijativu, jer je nužno da se takva jedna odluka verificira u Parlamentarnoj skupštini BiH. I za tako nešto zabrana davanje imena javnim ustanovama, konkretno Huseinu Đozi i Mustafi Busuladžiću, postoje svi formalno-pravni uvjeti i sa historiografskim činjenicama i argumentima. Neosporno je da su obojica u Drugom sv. ratu bili na strani fašističkog režima. Đozo je bio pripadnik Handžar divizije, za što je bio osuđen ne zatvorsku kaznu, a Busuladžić je ubijen.
Pošto uloga parlamenta nije da ideološki iznova raspravlja, presuđuje ili osuđuje, već da formalizira stavove i donosi odluke na osnovu dostatnih formalno pravnih i historijski provjerenih i relevantnih činjenica, jasno je da ova odluka obuhvata i Busuladžića i Đozu. Ona se poimenično odnosi i na njih primarno zbog toga što je ova vlast, dakle SDA, prije nekoliko godina donijela odluku da se neke škole nazivaju njihovim imenima. Tim činom je SDA licitirala njihova imena makar se sad Bakir Izetbegović ograđivao kako„ Busuladžić, Đozo i Pandža nipošto ne mogu biti stavljeni u isti koš s ratnim zločincima i ubicama“. Za ovu manipulaciju i zloupotrebu njihovih imena kriva je isključivo SDA, kao i vrhuška Islamske zajednice, jer ni nakon toliko godina nisu uspjeli naciji reći desetak rečenica i objasniti nastanak i ulogu Handžar divizije, kao i Đozinu ulogu u tome, iako imaju vrlo relevantne izvore da bez stida i srama razjasne ovu jednu od najvećih povijesnih utega, hipoteka i stigmi bosanskih muslimana. Niti jedan relevantan svjetski historičar nije donio dokaze da je Handžar divizija igdje, ikad počinla ratni zločin nad civilima, na primjer. Za razliku od drugih fašističkih ideja i pokreta sa ovog tla koji su činili najsvirepije zločine i njihov kult aktualni režimi još i danas kultiviraju i serviraju svojim mladim naraštajima, mislim na ustaški i četnički pokret, bosanski muslimani nisu nikad gajili kultu Handžar divizije. Čak ni u ratu nije postojala niti jedna jedinica, ili vojna formacija sa tim imenom. General HV-a Janko Bobetko je pokušao tako nešto uraditi u Zagrebu u prvim danima agresije na Hrvatsku i dati ime jednoj jedinci Handžar divizija, ali ta zamisao nije realizirana, niti je pihvaćena od strane Armije BiH.
S druge strane, paradoks bošnjačke nacionalne politike i odnosa prema svojoj povijesti ogleda se u tome da nikad niko od zvaničnika SDA, ili Islamske zajednice, nije posjetio spomenik u Villefranche de Rouergue u Francuskoj, podignut u slavu prve antifašističke pobune u Francuskoj i zapadnoj Evropi, kada su se (17. septembra 1943. godine) tačno u ponoć, pobunili vojnici 13. pionirskog bataljona iz sastava 13. SS divizije, poznate kao Handžar brigada. Pripadnici ove divizije su uglavnom bili Bošnjaci, preko 95%. Pobuna se desila u gradiću gdje je divizija bila na obuci, odakle je trebala biti prebačena na Istočni front u Rusiju, dok je prvobitno obećanje prilikom regrutiranja bilo da će ostati u Bosni. Pobunu su predvodili Ferid Džanić iz Bihaća i Ljutvija Dizdarević iz Sarajeva.
Kao što ni Selman Selmanagić, genijalni arhitekta, koji je sa svojom grupom među prvima spremao urotu i ubistvo Adolfa Hiltera, nikad nije dobio herojsku satisfakciju kod aktualnog bošnjačkog režima.
Osobno se ponosim time što sam poznavao Huseina Đozu, čiji sam se tekstovima i vazovima divio kao mladić. Sve što se smatralo njegovom pameću upijao sam jer sam tako dobivao veću snagu i vjeru u vrijeme teških depresija koje je nama mladim bosanskim muslimanima stvarao ateistički režim. Tako da na osnovu toga vjerujem da bi sam Đozo rekao kako njegovo ime ne treba stajati na pločama zidova javnih, dakle sekularističkih škola. Pošto je bio racionalist, vjerujem da bi u svojoj viziji sekularne Bosne i Hercegovine sigurno zamislio da bi u to školu moglo doći dijete čiji su roditelji Jevreji, i da bi mu to moglo izazvati jezive asocijacije i frustracije. Ako neko ima drugačije vizije države, u kojoj će škole pohađati samo djeca čiji su roditelji Bošnjaci, onda neka to javno kaže. Neka se ne krije iza Đoze, a još manje iza Busuladžića. Tako bi se mogla čitati i razumijevati osuda Rijaseta Islamske zajednice Arnautove inicijative i poslanika koji su glasali za nju! To je, da parafraziram rahmetli Đozu, ponovno „zabijanja trna u zdravu nogu bosanskih muslimana“!
(TBT)
