Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Za Izrael je nevažno ko će na kraju biti predsjednik SAD, Donald Trump ili Joe Biden. Okupacija palestinskih teritorija je pobijedila i ovog utorka, prije zatvaranja američkih birališta. Nevjerovatno – čak i među dvojicom toliko različitih ljudi kao što su Trump i Biden postoji čvrst dogovor o nastavku američke podrške izraelskoj okupaciji palestinskih teritorija. Izgleda da je to jedina tema oko koje se njih dvojica slažu. Zato je nevažno koji od njih dvojice će biti izabran.
Možda je Trump drugar sa jevrejskim naseljenicima i možda priznaje Golansku visoravan kao dio Izraela, ali ni Biden neće ništa učiniti kako bi došlo do evakuacije naselja sa okupiranih teritorija, ili barem do zamrzavanja njihove dalje izgradnje.
Trump prezire slabe, a među njima Palestince kao najslabije. Ljudska prava su poslednja stvar koja ga zanima, međunarodno pravo nije na njegovom dnevnom redu, a sumnjam da je ikada išta čuo o patnjama Palestinaca.
Biden ponešto zna o ljudskim pravima, slabijima, neprivilegiranima i ugnjetenima. On vjerovatno prepoznaje eho ropstva u Izraelu: moguće je da vidi patnju palestinskog naroda, pod uticajem predsjednika Baraka Obame, koji je tu patnju uporedio sa problemom ropstva u Americi. Sa Bidenom će nestati razni Friedmani i Kushneri i njihova mjesta će zauzeti neki umjereniji i ozbiljniji Friedmani i Kushneri, ali i pored toga on neće učiniti ništa suštinski da omogući pravdu za Palestince, da primjeni međunarodno pravo i zaista rizikuje da bi riješio ovaj problem. Sve će se završiti na praznim riječima, kao i kod njegovog prethodnika, velikog Obame.
Biden će voditi državu u drugačijem okruženju, manje ponižavajućem za Palestince i sa više brige za njihovo postojanje. Kada objavi svoj mirovni plan – još jedan plan stoljeća, poslije stotinu drugih američkih mirovnih planova koji se nisu ostvarili –na ceremonijama će učestvovati ne samo ortodoksni rabini i evangelistički sveštenici, kao kod Trumpa, već će se tu naći i predstavnici Palestinaca.
Ali nastavak neće biti znatno drugačiji. To će biti prilika da se slikaju, možda će postaviti i posebnog izaslanika, a vjerovatno će biti organizirana i neka mirovna konferencija. Ali bez uspjeha. Palestinci će nastaviti krvariti pored puta, izraelska čizma će nastaviti da ih gazi, a lisice da vezuju njihove ruke, u času kada i Oman bude pridružen takozvanom „mirovnom procesu“.
Oko ovog problema postoji saglasnost na svim kontinentima. Nema teme koja ujedinjuje više zemalja od protivljenja okupaciji i njenog nepriznavanja. A baš tu nema razlike među predsjednicima Sjedinjenih Država. Još se nije pojavio američki predsjednik koji želi da okonča okupaciju. Možda se još nije ni rodio.
Ne postoji valjan način da se objasni ova pojava. Sve interesne mape, američke ili međunarodne, nisu dovoljno ubjedljive da objasne kako kod tako jasne i očigledne stvari kao što je nepravedna okupacija, srljanje u aparthejd i patnja palestinskog naroda, gdje milioni njih nisu državljani nijedne države – da baš u ovoj stvari nema razlike među američkim administracijama. Deset predsjednika, 53 godine: okupacija je jača nego ikada, a šansa da se privede kraju manja nego ikada, bilo da predsjednik bude Biden ili Trump. Svjetska sila koja finansira, oprema i čuva Izrael kao zjenicu oka svoga zataškava krivična djela i ne namjerava iskoristiti svoju snagu kako bi pokušala uticati na Izrael da okonča okupaciju. Nikada nije ni imala namjeru to učiniti.
Nije da je Amerika dužna to učiniti; Izrael je ipak glavni i odgovorni krivac. Ali kada jedna svjetska sila neprekidno automatski i bezuvjetno podržava zemlju koja je odgovorna za to, kada to čine svaka njena administracija i njen svaki predsjednik – onda i ona postaje uprljana i kriva.
Izraelska desnica može odahnuti: jedna važna tema neće biti na dnevnom redu onoga ko u februaru uđe u Ovalni kabinet. Kao što i do sada nije bila.
(TBT, Haaretz)
